UKRADENO PROLJEĆE

Pogledajte prvi dokumentarac o potresu u Zagrebu: ‘Ulazili smo i u ‘zabranjene zgrade‘

Sjajan film Borisa Orešića od danas možete pogledati i na portalu Jutarnji.hr i na youtube stranici Jutarnjeg lista
 Damjan Tadic/Cropix

"Ukradeno proljeće" naziv je dokumentarnog filma novinara u izdanjima Hanza Medije Borisa Orešića koji je svoju promociju imao u petak na Europskom trgu, a posljednja tri dana bio je dostupan na MAXtv i MAXtv ToGo. Sjajan film od danas možete pogledati i na portalu Jutarnji.hr i na youtube stranici Jutarnjeg lista.

Film je premijeru imao na izložbi pod nazivom "Zagreb - grad koji treba našu ljubav". Prvi je to dokumentarac o potresu.

Kako govori Orešić:

- Nekoliko dana prije potresa, kada je krenuo lockdown, u sklopu videoprodukcije Hanza Medije razgovarali smo o tome da počnemo snimati videopriloge o životu u posebnim okolnostima uzrokovanim pandemijom. Tako je inicijalno započeo serijal u sklopu kojeg je objavljeno tridesetak priloga objedinjenih pod nazivom 'Život u doba pandemije'. Samo nekoliko dana nakon što smo dogovorili serijal, bio je i potres.

Jure Cukar, koji je i snimatelj čitavog dokumentarca, praktički isti tren po potresu izlazi na teren gdje snima grad, ljude kako su izašli iz svojih kuća, ruševine. I od tada snimamo priloge posvećene, ne samo koroni, već i potresu koji se dogodio u isto vrijeme. Snimamo alpiniste dobrovoljce koji su se spontano okupili da bi pomogli vatrogascima u sanaciji dimnjaka i čišćenju ruševina te materijala koji pada na cestu, ljude koji su u potresu ostali bez domova u Markuševcu, ljude koji su morali izbjeći živjeti u dom Cvjetno naselje. S vremenom, snimamo i crkvu u Palmotićevoj ulici koja je bila znatnije stradala, kao i Muzej za umjetnost i obrt", govori Orešić.

Tražili su, nastavlja naš sugovornik, najrelevantnije sugovornike: "Seizmolog Marijan Herak, koji se čitav svoj odrasli život bavi potresima, i sam kaže da se jako prestrašio, da ne vjeruje onom koji kaže da se nije prestrašio. I sam sam bio u strahu, nisam znao bih li prvo nazvao roditelje, prikopčao se na kompjuter ili zgrabio stvari i istrčao van", govori, dalje, Orešić.

Kaže kako mu je razgovor s Herakom bio zanimljiv iz više aspekata: "Postavilo se pitanje i kako netko može biti toliko blesav, kako politika može biti tako blesava, da na mjestu koje je seizmički tako aktivno počne graditi milijunski grad. Mogli su glavni grad raditi u Karlovcu ili Sisku, primjerice. No, isto tako govori da su neka od najboljih mjesta na svijetu za život ona na seizmološki aktivnim prostorima. Zagreb očito ima puno drugih prednosti kao što su položaj, klima, planina i slično."

Razgovarali su među ostalima i sa Silviom Bašićem, arhitektom i profesorom na Građevinskom fakultetu: "On kroz film vodi priču o tome kako bi trebalo obnavljati Zagreb, iz povijesne i suvremene perspektive. Sa svoje pozicije govore i povjesničar umjetnosti Dragan Damjanović, arhitektica Tamara Bjažić Klarin s Instituta za povijest umjetnost."

Njegova je želja bila, kaže Orešić, da dokumentarac "Ukradeno proljeće" "ne bude samo priča o tužnim sudbinama, već da pokažemo kako se iz svega može raditi nešto bolje." U trenutku kada su snimali, nastavlja, "korona nas je sve zatvorila u kuće što je snažno utjecalo na naše psihičko stanje, stanje je praktički bilo poluratno." No, uslijedila su mnoga iznenađenja, mnogi prizori ljudskosti: "U Utrinama sam, gdje stanujem, snimao klapu koja pjeva. Inače su dečki profesionalni glazbenici, i počeli su pjevati iz čiste želje, iz inata, prkosa. Slušao sam ih s balkona svojeg stana i pokazalo mi je koliko je važno zadržati taj pozitivan duh."

Snimali su krajem ožujka, u travnju, početkom svibnja: "Ulazili smo u zgrade u koje je bilo zabranjeno ulaziti, među ljude koji su možda bili i zaraženi. Cijeli sam život u potrazi za pričama po cijelom svijetu, a ovdje se takva dramatična situacija događala upravo pred našim nosom. Na dnevnoj smo bazi snimali i producirali, svaki tjedan, tri do četiri priloga u trajanju pet do šest minuta", govori dalje Orešić, ističući i montažere Tonćija Lauru i Adama Bukvića. "Za dvadeset će godina svima nama ostati u sjećanju priča o potresu, neraskidivo vezana uz koronu, i nadrealnost čitave te situacije", zaključuje.

Koji su bili njegovi prvi dojmovi, je li u Utrinama gdje živi bio svjestan razmjera katastrofe u drugim dijelovima grada, pitamo Orešića: "Ljudi su u centru nakon šoka potresa izašli van i doživjeli drugi stres, da su u ruševinama, nekima su od njih bili zdrobljeni automobili. Prijatelj mi je pričao da je vidio ženu koja je vikala s prozora u Petrinjskoj ulici u prašini, nisu mogli razaznati uopće što viče, u kolikom je šoku. Bio sam u gradu par sati nakon potresa i tek sam tada shvatio razmjere potresa koji je nažalost u Đorđićevoj ulici odnio i jedan mlad ljudski život. Takve sam scene gledao po gradovima po svijetu, kada sam izvještavao o katastrofama, o izbjegličkim i inim krizama. Teško je to kada se događa u gradu u kojemu živim."

Digitalni katalog izložbe pogledajte OVDJE

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 18:21