POSLOVNI USPJEH GENERALA GOTOVINE Kako mu je uzgoj tune u rekordnom roku donio prve milijune

Na barku koju ljuljuškaju lijeni valovi između Vrgade i Gira probijaju se posljednje zrake sunca. Slamnatim šeširom nataknutim do ušiju stari ribar ne da im bliže od nosa. U lijevoj mu napola ispijena crna bevanda, a u desnoj dogorjela kubanka. Umornija od njega samo je srdela na udici koja nikako da dočeka tunu što će je pojesti.

- Ja sam samo ribar - ovim riječima započinje i završava gotovo svaki javni istup generala Ante Gotovine, no grdno griješi svatko tko ga zamišlja kao što smo ga mi zamislili u ovoj skici - prije nego što smo pogledali poslovne rezultate njegova poduzeća za uzgoj tuna Pelagos net farme. Bio je ratnik, uznik pa heroj, a onda se “okrenuo budućnosti” i postao biznismen. I to vrlo uspješan.

Dugoročni razvoj

S partnerom Milanom Mandićem osnovao je svoju vodenu farmu za uzgoj cijenjene ribe samo devet tjedana nakon što je pušten iz sedmogodišnjeg zatvora, u siječnju 2013. godine, iste godine već je zavrtio 245.000 kuna, a u sljedećoj, prvoj ozbiljnijoj poslovnoj godini prihode je - ustostručio i zaključno s 31. prosincem 2014. oni iznose vrtoglavih 24 milijuna kuna s dobiti od 6,2 milijuna kuna, i to nakon plaćenog poreza na dobit od 1,5 milijuna.

Prema mišljenju ekonomskih stručnjaka s kojima smo analizirali brojke iz generalovih poreznih prijava, njegovo je poduzeće ostvarilo odlične poslovne rezultate, te bi se već sada moglo reći da su postavljeni odlični temelji za dugoročni pozitivni razvoj, a sve se to dogodilo u rekordnom roku.

Samo dva mjeseca otkako je na Trgovačkom sudu u Zadru sudac Tomislav Jurlina pečatom udario temelj generalova poduzeća “morska mrežna farma”, kako bi se doslovno moglo prevesti ime njegova poduzeća, svojim mu je pečatom zadarski župan Stipe Zrilić dodijelio 20-godišnju koncesiju na morsku površinu od 60.000 kvadrata za uzgajalište kapaciteta 450 tona godišnje, kod otoka Vrgade i Gira, nedaleko od njegovih Pakoštana. U listopadu iste godine HBOR mu dodjeljuje osam milijuna kuna kredita, koje general ulaže u kupnju ribarskog broda Pelagos 2. Grdosiju su u Jadran dovezli iz američke savezne države Alabame.

General se i dalje zadužuje, sve do tri milijuna eura, ali svaki cent ulaže u proizvodnju. U međuvremenu dobiva koncesiju za uzgoj 600 tona u šibenskom akvatoriju kod otoka Sita, s još većim kapacitetima, a ovu zadarsku prepušta Jadran tuni iz Biograda, poduzeću u kojemu je direktor Milan Mandić, njegov poslovni partner u Pelagosu. Sa spomenutim poduzećem te sa Sardinom iz Postira na Braču danas je član klastera Marikultura, koji s 3500 tona godišnje proizvodnje pokriva gotovo pola od 7880 tona propisanih uzgojnih kvota Republike Hrvatske.

Da će jednom kad ga puste biti samo ribar, general je znao još u svojoj haškoj ćeliji, a pripreme za razvoj projekta uzgoja tuna njegov je partner Mandić započeo mjesecima prije nego što ga je presudom razveselio sudac Theodor Meron, bacivši usput cijelu Hrvatsku u neviđenu ekstazu.

- Nakon svega kroz što sam prošao, od vojničkih dana do svega što mi se događalo proteklih godina, želim samo raditi ono što znam - baviti se ribarstvom i od toga živjeti - stoput je rekao general Gotovina, a neprestanim ponavljanjem ove rečenice kao da je usput tjerao sve one koji su ga pokušali uvući u političke vode ili na njegovu imenu zaraditi pokoji bod u očima javnosti.

Preuzimanje koncesije

Pričekao je da se stiša euforija nakon njegova puštanja na slobodu, ali ne predugo, i onda je krenuo. Sve je išlo po planu, sve dok nije odlučio preseliti farmu iz zadarskog mora u šibensko.

Iznenadio je Zadarsku županiju željom da tek dobivenu koncesiju prepusti Jadran tuni svojeg prijatelja Mandića. U zahtjevu je obrazložio kako je sa Šibenskom županijom potpisao Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru južno od otoka Balabre jer je tamo zaklonjen od velikih oluja pa su mu premije osiguranja znatno niže od premija kod Vrgade. Kako Jadran tuna graniči s Pelagosom i zadovoljava sve uvjete da preuzme koncesiju, zahtjevu je udovoljeno.

No, novi Gotovinini susjedi počeli su mu stvarati probleme, kako stanovnici otoka Sita tako i brojni Murterani koji na susjednim otočjima održavaju svoje posjede. Nisu željeli svinje, kako su nazivali tune, u svom čistom moru, a pribojavali su se i brodova, agregata, reflektora i druge opreme koja bi mogla uznemiravati goste u kućama koje iznajmljuju. Čak je i Općinsko vijeće Murtera donijelo jednoglasno negativno mišljenje o generalovu tunogojilištu, no to njihovo neobvezujuće mišljenje potpuno je ignorirao šibenski župan Goran Pauk te izmjenom Prostornog plana otvorio prostor za biznis generala Gotovine.

Nisu župana Pauka uspjeli uvjeriti čak ni činjenicom da je sam Mandić, današnji generalov poslovni partner, još 2001. godine postavio kaveze na istoj lokaciji, ali je ubrzo odustao jer su iz ribogojilišta vjetar i morske struje raznosili prljavštinu i neugodan miris koji je ugrožavao turističke djelatnosti na posjedima nekoliko stotina metara dalje.

Dok su mještani smatrali kako je povlašten zbog svog imena i prezimena, general Ante Gotovina smatrao je da mu se baš zbog toga stvaraju problemi. Osim toga, bilo mu je ozbiljno stalo da s mještanima nađe zajednički jezik, pa je uložio dosta truda uvjeravajući ih da će se držati svih ekoloških i zakonskih okvira.

- Sve radim isključivo po zakonu. Tvrtka radi po propisima međunarodnih organizacija koje reguliraju uzgoj i izlov tuna, a za svaki poduzeti korak morao sam ishoditi mnogo dokumentacije, u kutiju ne bi stalo sve što sam morao dobiti. Ne da mi nisu pogodovali, kao što neki tvrde, nego sam čak bio i pod posebnim povećalom. Službenice su svaki dokument dva puta provjeravale kako im se ne bi dogodila greška, a onda ispadne da su pogodovali Anti Gotovini - ispričao je general Jutarnjem listu kad je problem bio aktualan.

Bruto dobit

Što dugoročno, što kratkoročno, u ovom trenutku dužan je više od 30 milijuna kuna, no velike kredite bez problema može servisirati mnogostruko većim prihodima. Bruto dobit ostvario je u iznosu od gotovo osam milijuna kuna, no odmah je na nju platio porez. Nije ju sebi isplatio, nego ju je odlučio zadržati u poduzeću. Time je osnažio financijsku sliku svog poduzeća i pokazao da ga zanima dugoročna stabilnost, a ne brza zarada.

Najnovija njegova investicija teška je 15 milijuna kuna, a general Gotovina otkrio ju je prilikom puštanja u promet trajektne luke Gaženice u Zadru. Rekao je novinarima kako je Pelagos net farma dobila potkoncesiju za gradnju hladnjače za skladištenje ribe, radi se o bivšoj Tankerkomercovoj hladnjači za skladištenje južnog voća.

- To ulaganje bitno je za razvoj naše kompanije - rekao je general Ante Gotovina.

Investicija će zaživjeti do kraja godine i osigurati 15 novih radnih mjesta, čime bi se broj njegovih zaposlenika popeo na pedeset.

Za sve njih bit će posla preko glave, jer je svaka tuna iz njihovih kaveze prodana maltene još dok se bezbrižno brčka u jadranskim vodama. Najcjenjenija tuna, plavoperajna, težine između 40 i 80 kg, sva je izvezene u Japan, radi se o ukupno 2500 tona koje su proizvođačima osigurale gotovo 40 milijuna dolara. Razlog za zadovoljstvo imaju i mali ribari s obzirom na to da se veći dio godine tuna hrani malom plavom ribom, pa je ovo zamašnjak za cjelokupnu plivaričarsku flotu.

Rekordna cijena ribe

Najviše se zelenih novčanica u Zemlji izlazećeg sunca zavrti prije nego sunce izađe. Mjesto radnje je Tokijska burza, a smještamo je u novogodišnju noć 2015. jer je tada bila najuzbudljivija. Cijena samo jedne ribe srušila je sve dotadašnje rekorde, prodana je za vrtoglavih 1,8 milijuna dolara, po trostruko višoj cijeni od ribe godinu ranije, koja je također bila rekordna.

Ipak, kupac je bio isti, šef lanca sushi restorana Zanmai Kiyoshi. Priznao je da je ribu preplatio, učinio je to kako bi popularizirao uživanje u ribi među svojim sunarodnjacima, ali i kako bi osvjetlao imidž svojih restorana. Za samo jedan zalogaj ove skupocjene ljepotice njegov će gost platiti 230 dolara. Japan je daleko vodeći u konzumaciji tunjevine na svijetu. Čak 80 posto svih ulovljenih tuna na svijetu završi na tanjurima u toj zemlji.

U Hrvatskoj je situacija mnogo lošija, jedemo samo deset kilograma ribe po stanovniku, što je od preporuke Europske zdravstvene organizacije i za šest kilograma manje od europskog prosijeka.

Zanimljivo je također, iako je prva na Mediteranu započela s kaveznim uzgojem ribe, da zauzima posljednje mjesto po uzgoju među glavnim konkurentima, Grčkom, Francuskom, Italijom i Španjolskom. Tome svakako pridonosi stav da turizam i marikultura ne mogu ruku pod ruku.

Poslovne knjige

Za razliku od generalova biznisa s tunjevinom, nekako u drugi plan pao je biznis u koji je ušao ranije, Adriatik gradnja za plinske instalacije koju je još 2010. godine, baš prije plinofikacije zadarskog područja, osnovao sa svojim kumom Željkom Dilberom. Nositelj projekta austrijski EVN za izvođača je izabrao Montmontažu, a ovo ga je poduzeće prepustilo podizvođaču Adriatik gradnji, koja ga je pak podijelila svojim podizvođačima, sama ne radeći ništa, osim ubirući postotak od gradnje. Od pet milijuna tada zarađenih kuna gotovo 98 posto morali su potrošiti na troškove kooperanata. Situacija se mijenja 2013. godine kad je prihod deset puta manji, no u sljedećoj godini on se udvostručio.

Po poslovnim knjigama, da se zaključiti da se promijenila i poslovna politika vlasnika Adriatik gradnje, više nisu posrednici pri obavljanju poslova, nego samo savjetnici. Od 1,05 milijuna prihodovanih kuna 90 posto zaradili su konzultantskim uslugama na području Zadarske i Splitske županije, a kako su u ovoj djelatnosti troškovi vrlo mali, rashodi su stali na samo 140.000 kuna (radi se samo o plaći jednog zaposlenika u neto iznosu od 5000 kuna), pa je sve ostalo čisti profit. Nakon oporezivanja ostalo im je gotovo 750.000 kuna. Po jednu trećinu isplatili su sebi Gotovina i Dilber kao predujam dobiti u 2014. godini, a preostali iznos podijelit će si u ovoj godini.

Iako se distancirao od politike, ona nije od njega, pa se u medijima često može vidjeti generala u društvu premijera Milanovića ili predsjednika HDZ-a Karamarka, no slika u novinama jedini je benefit koji od druženja s generalom Gotovinom mogu ušićariti vodeći domaći političari.