LASIĆEVA KNJIGA I SUSRET S KRLEŽOM

PIŠE SLAVKO GOLDSTEIN 'Sukob na književnoj ljevici': Kultna knjiga jedne epohe

Tog hladnog kasnojesenskog dana 1970. hodnici Leksikografskog zavoda na Strossmayerovu trgu bili su pusti. Subota, neradni dan, 11 sati prije podne. Dolje na ulazu portir me pustio u zgradu, s kratkom napomenom: “Direktor vas čeka gore, u kabinetu”. Ulazio sam s jedva suzdržanom strepnjom. Pokucao sam na vrata tajnice Lidije, ali ni nje nije bilo na poslu. Krleža je sjedio sam u kabinetu za svojim velikim radnim stolom. Preko stola mi je pružio ruku, s jedva primjetljivim mekim smiješkom, a meni je odmah laknulo. Krleža je vidljivo bio zadovoljan, u jednome od njegovih ne baš previše čestih dobrohotnih izdanja.

Dan ranije, u petak, potkraj radnoga vremena, iz tiskare “Ognjen Prica” donio sam Krleži prva dva primjerka upravo odštampanog, a još neukoričenog knjižnog bloka “Sukoba na književnoj ljevici” Stanka Lasića. Autor je u to vrijeme bio u Francuskoj, a mene kao urednika i nakladnika ostavio je sa zahtjevom da Krleža nikako ne dobije na uvid rukopis knjige ni njene dijelove, ali da mu osobno odnesem prve odštampane primjerke. Kad je u petak u 13.30 od mene dobio knjižni blok, Krleža je odmah počeo listati i jedva je svladavao radoznalost da ne počne čitati cijele odlomke. Prvih 58 stranica bilo mu je poznato, jer su u prosincu 1969. bile objavljene u materijalima s jednog simpozija, a Vladimir Bakarić nemilosrdno se obrušio na taj Lasićev tekst u dugom polemičkom istupu već na samome simpoziju. Krleži je preostalo još 260 nepročitanih stranica.

- Dobro. Razgovarat ćemo kad pročitam. Vidimo se sutra u 11 sati, ovdje - zaključio je Krleža naš kratki sastanak u petak.

Do subote u 11 sati Krleža je preko noći pročitao cijelu knjigu i razgovor je bio znatno dulji, mislim da je trajao sve do ručka. Iz Lasićeva predgovora, ranijih razgovora s Lasićem i sa mnom, Krleža je znao da sam prijateljski i urednički pratio nastajanje ove knjige od njenih prvih napisanih redaka do izlaska iz tiskarskih strojeva, i sada ga je sve zanimalo. Je li Lasić imao već otprije nešto napisano ili je sve napisao u ovih nepunu godinu dana? Jesu li recenzenti imali primjedbi i kakvih? Jesam li poslije Bakarićeve ljutite kritike nagovarao Lasića na male kompromise, da ponegdje ublaži tekst? Bojim li se napada u štampi i, zbog toga, teškoća u distribuciji knjige? Jesam li već telefonski javio Stanku da knjigu imamo u ruci? Što je rekao? Konflikt koji se eufemistički zvao “sukob na književnoj ljevici” (a naziv je znatno adekvatniji kad se naprosto ispusti riječ “književnoj”) Krležu je traumatski mučio barem 35 godina. Od 1934. do kraja 1939. Krleža je kroz nekoliko lijevo orijentiranih časopisa predvodio javnu polemiku protiv tvrdih dogmatičara, članova ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, na čelu s tadašnjim partijskim ideolozima Milovanom Đilasom i Edvardom Kardeljem. Pod paskom ondašnje državne cenzure polemika se prividno vodila o estetskim pitanjima, o slobodi i neslobodi umjetničkog i književnog stvaranja, ali ispod te površine, zapravo, radilo se o dramatičnim političkim dilemama cijele epohe.

Staljinističke masovne čistke i serija montiranih političkih procesa u Moskvi sasvim su otkrile ružno lice režima u SSSR-u, a Krležu su posebno pogodile jer u čistkama su izgubili glavu i neki njegovi najbolji prijatelji iz mladih dana s kojima je 1919. bio među prvim članovima tek osnovane Komunističke partije Jugoslavije, ali je među prvima postao i sumnjičav prema revolucionarnim krutostima partijske politike.

Braneći unutar lijevog pokreta umjetničku slobodu, Krleža je zapravo branio opće načelo ljudske slobode, a sva njegova glavna literarna djela iz tog razdoblja (Banket u Blitvi, Na rubu pameti, Povratak Filipa Latinovicza i Balade Petrice Kerempuha) bila su snažni protesti protiv svake tiranije. Prema zapisu Milovana Đilasa, zahvaljujući sugestivnoj elokvenciji i temperamentu Krležinih tekstova, njegov “upliv na nove generacije i na javno mnenje (bio) je neuporediv, neprocjenjiv i neprocenjen”.

Naprotiv, partijski dogmatičari zastupali su apsolutnu poslušnost “tvrđavi svjetske revolucije”, Staljinovom Sovjetskom Savezu. Kad se polemika raspirila, KP je organizirala totalni bojkot heretika Miroslava Krleže. S Krležom nijedan član KP 1939.-1940. godine nije smio ni razgovarati, a neki najrevniji pljuvali bi pred njega kad bi ga sreli na ulici. Član KP-a koji bi izrazio neke simpatije za Krležu bio je odmah isključen iz Partije. Generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito, inače štovalac Krležine literature i Krleže osobno, čvrstom je rukom boljševizirao KPJ. Članstvo je pretvarao u discipliniranu vojsku, spremnu za predstojeći rat. S nadolazećim ratom Krleža se povukao u osamljeničku tišinu, u kojoj je proveo i sve četiri ratne godine. Nije se odazvao svojim nekadašnjim drugovima da im se poput Nazora pridruži u partizanima, ali je istovremeno odbio i prijedloge ustaškog poglavnika Pavelića da preuzme neke visoke položaje u kulturnom životu satelitske NDH. Pobjednike je zbog predratnih sukoba dočekao s prigušenom strepnjom, ali pobjednici su prema njemu bili pobjednički širokogrudni. Kad je u ranu jesen 1945. preko Milovana Đilasa, najžešćeg predratnog polemičkog protivnika i ujedno velikog ljubitelja Krležine literature, Krleža zatražio razgovor s Titom, bio je odmah pozvan na ručak. Za stolom, u Đilasovu prisustvu, Tito je Krleži pružio ruku i navodno rekao samo kratku rečenicu: “Ono predratno više ti nećemo spominjati”. Vrata za povratak u javni život Krleži su se otvorila, ali o predratnoj polemici morao je i nadalje šutjeti. Pobjednici su držali da im je ratna pobjeda sama po sebi dokaz kako su u svemu bili u pravu. Tek kad je Staljin 1948. grubo napao i njih osobno, počeli su shvaćati predratnog Krležu, koji je bio dalekovidniji od njih.

Miroslav Krleža postao je persona grata , bliski prijatelj vrhovnog šefa, jedan od najutjecajnijih ljudi u državi kojem su sve knjige objavljivane u brojnim izdanjima i drame igrane na pozornicama u cijeloj zemlji, ali u službenoj historiografiji on je dugo poslije rata još bio predratni heretik i krivac. Vlastodršci su krajnje neskloni priznati da su bilo kada u prošlosti griješili. Nitko prije Stanka Lasića nije se usudio istraživački dublje zaorati u predratni književno-politički sukob na ljevici, a usuđujem se reći da ne znam je li u državi postojao još jedan izdavački savjet poput ondašnjeg Liberova koji bi takvu knjigu pustio u štampu.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2024 00:36