Panenka: Brkati Čeh koji nas je podsjetio da je nogomet samo - igra

Kad je prije sedam dana urugvajski veteran Washington Sebastián Abreu Gallo u raspletu dramatičnog četvrtfinala Svjetskog prvenstva, u pripetavanju s bijele točke, infarktnom ležernošću lagano potkopao zloglasni Adidasov Jabulani, a lopta se cijelu vječnost, valjda deset minuta poslije, zakoprcala u mreži ganskog vratara Kingsona, svijet je shvatio zašto ga zovu El Loco - Luđak. Svijet je shvatio, a Gana nije do danas.

I dok je cijeli jedan kontinent tugovao, cijeli jedan drugi slavio, na trećem, hiljadama kilometara daleko, jednom je šezdesetdvogodišnjem češkom gospodinu u Pragu pred televizorom zaigrao desni brk. Valjda svih dvije stotine televizijskih stanica diljem svijeta prenosilo je tu utakmicu i nije bilo nijednog među tih dvije stotine reportera koji nije u tom trenutku, dok je El Loco trčao u zagrljaj Forlanu i Suarezu, spomenuo tog starog brkatog Čeha. A praški je gospodin na televiziji gledao El Loca, urugvajskog Luđaka, i smješkajući se prisjećao. Kad je onomad vidio što je Čeh uradio, i veliki je - najveći - Edson Arantes do Nascimento Pele rekao da “tako nešto može napraviti samo genij ili luđak”.

Mnogo je nogometaša koje ta historija pamti, ulagali su u nju cijele karijere, stotine velikih utakmica, mitskih golova i legendarnih obrana, ali tek nekolicina u nju je ušla samo zbog jednog poteza, jednog jedinog u cijelom životu. A samo jedan među njima doživio je da taj potez nazovu i dan danas zovu njegovim imenom - Antonín Panenka .

Bilo je to u ono vrijeme kad su Nijemci pobjeđivali, i kad su to činili na njemački način. U onom legendarnom polufinalu protiv Jugoslavije u Beogradu već nakon pola sata gubili su 0:2, smanjio je u drugom poluvremenu Heinz Flohe, da bi sedam-osam minuta prije kraja Dieter Müller zabio jedan od nekoliko tisuća njemačkih izjednačujućih golova u posljednjim trenucima utakmice. Rezultat se u produžecima nije mijenjao sve do pet minuta prije kraja, a onda je s dva gola Müller zaokružio svoj najslavniji hat-trick, onaj koji će Jugoslavija pamtiti sve do smrti.

Njemačka priča

Tri dana poslije, 20. lipnja 1976., u finalu petog europskog nogometnog prvenstva strašna je Beckenbauerova Njemačka igrala protiv Čehoslovačke: opet na beogradskoj Marakani i opet je već poslije nepunih pola sata bilo 0:2. Ostatak prijenosa gledali smo nekako rezignirano, čekajući da se dogodi ono što se dogoditi mora. Svega par minuta poslije zloglasni ga je Dieter Müller opet uvalio, svoj četvrti zaredom na prvenstvu, i preostalo je još samo vidjeti u osamdeset i kojoj će Njemačka izjednačiti i tko će zabiti. Zabio je Hölzenbein, glavom, u osamdeset devetoj.

Povijest je počela pola sata poslije, već činjenicom da Nijemci nisu zabili u produžecima. Nisam do tada nikad u životu vidio neku utakmicu na kraju koje Nijemci nisu skakali po travnjaku jedan drugome u zagrljaj. Četiri godine prije, u finalu Eura u Bruxellesu, razbili su Sovjetski Savez sa 3:0, dva gola uvalio je Müller Prvi, čuveni Gerd, a dvije godine prije, u finalu Weltmaisterschafta u Münchenu, pobijedili su Nizozemsku 2:1 i postali prva reprezentacija koja je ujedinila europsku i svjetsku titulu. Sada je bilo 2:2, i ne samo da je Njemačka jedno finale završila neriješeno, nego će i prvi put u historiji jedno veliko nogometno natjecanje završiti izvođenjem jedanaesteraca. Pa ipak, povijest se tek imala zapisati.

Prva tri para izvođača bila su sigurna: Masny, Nehoda i Ondruš za Čehoslovačku, Bonhof, Flohe i Bongartz za Njemačku. Onda je u četvrtoj seriji pogodio Ladislav Jurkemik, a Ulrich Uli Hoeness zapucao je visoko preko grede. Svijet je bio konsterniran: ako Česi pogode peti penal, sve je gotovo, strašna Beckenbauerova Njemačka će izgubiti. Je li to uopće tehnički moguće? Je li dopušteno pravilima?

Mišo Kovač brk

Otac je odgovorio da je to teoretski moguće, ali da nije dokazano u praksi. Otkako je izgubila ono mitsko polufinale protiv Italije na Mundijalu u Meksiku 1970., Njemačka je u posljednjih šest godina poražena samo u jednoj jedinoj službenoj utakmici, na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, kada ju je pobijedila jedina reprezentacija koja je to teoretski mogla - Istočna Njemačka.

Lopti je tada prišao igrač s brojem sedam, Antonín Panenka, jedan od onih igrača zbog kojih su se sličice istočnoeuropskih nogometaša uvijek pozorno gledale prije razmjene, jer su sve bile iste i izgledale kao “duple”: isto ovalno slavensko lice uokvireno istom ravnom i uredno u stranu počešljanom tamnom kosom što pokriva uši, a po sredini isti ponosni brk što ga u Bosni zovu “klanfa”, a kod nas “mišo kovač”.

Svi su poljski, češki, istočnonjemački ili sovjetski igrači izgledali tako, kao što su im tako izgledali i disidenti i partijski sekretari, i nobelovci i kondukteri, i likovi iz Menzelovih filmova i sâm Jirí Menzel, jednako izvođači teških fizičkih poslova, kao i izvođači zabavnih pjesama i odlučujućih jedanaesteraca.

Antonín Panenka, govorili su oni koji znaju, dobro je izvodio slobodne udarce i jedanaesterce, imao je fantastičan centaršut, dugi pas - nešto poput nepoznatog češkog pretka Davida Beckhama - i onaj slavenski višak povjerenja u sebe, što nas je tada, u vrijeme kad se još navijalo protiv Njemačke, zapravo plašio. Kad je onako jebeno samopouzdan do jaja prišao lopti, uzeo je u ruke i namjestio na “kreč” sjevernog šesnaesterca Marakane, bilo je posve jasno da neće završiti dobro i da će se Njemačka opet izvući. Pred njim je, da užas bude veći, stajao veliki Sepp Maier, u istim onim svojim prevelikim rukavicama, još većim crnim hlačama i svijetloplavoj majici, u kakvim se Jerkoviću, Šurjaku, Džajiću, Popivodi i društvu i danas javlja u košmarnim snovima.

Antonín Panenka, sam pred Maierom i sam sa sobom, jedini je pouzdano znao što će se dogoditi. U stvari, odlučio je to još prije nego što je s reprezentacijom uopće doputovao u Jugoslaviju. Ako na Europskom prvenstvu bude u prilici da puca jedanaesterac, napravit će to, šta ima veze, nogomet je ipak samo igra. Nije, doduše, računao da bi se to baš moglo dogoditi u finalu, ili još luđe, u raspucavanju penala nakon produžetaka finalne utakmice, ili - najluđe - pri odlučujućem penalu na kraju, onom koji bi odlučivao prvaka Europe, ali odlučio je kako je odlučio i sad ne smije zajebati.

Tako je u petnaest do jedanaest navečer 20. lipnja 1976. Antonín Panenka uzeo veliki zalet, tako je veliki zalet uzeo da je izašao iz televizijskog kadra i zatrčao se valjda tamo s vrha Banjičkog Venca, a onda - na užas selektora Václava Ježeka, svojih dvadeset suigrača i svih petnaest milijuna Čehoslovaka - samo kopačkom potkopao loptu i lagano je pospremio posred gola.

Svijet je bio zadivljen

Veliki je Sepp Maier već padao prema svojoj lijevoj stativi i u letu je mogao osjetiti kako mu iza onih čuvenih zulufa rastu magareće uši: dok se pridizao s poda, lopta je još uvijek u visokom, sporom luku lijeno padala iza gol crte, po sredini, tamo gdje je samo trenutak prije stajao, i onda se - na zaprepaštenje šezdeset milijuna Nijemaca i svih 35 hiljada ljudi na stadionu, uključujući fotografe iza gola i suca Sergija Gonellu - dokono spustila u mrežu.

Nikad ništa slično nije viđeno.

Još otkad je predaleke 1890., punih osamdeset šest godina prije, irski biznismen i amaterski golman William McCrum došao na ideju da se faul ili igranje rukom unutar dvanaest jardi od gola kažnjava penalom, i tako izumio jedanaesterac - nitko nigdje i nikad nije tako izveo kazneni udarac. Svijet je bio zadivljen, Pele je izrekao svoj sud o “geniju ili luđaku”, i češki je nogometaš, dotad posve nepoznati igrač malog Bohemiansa - najpopularnijeg ali i najmanjeg praškog kluba, izgubljenog među gradskim divovima Slavijom, Spartom i Duklom - postao svjetska zvijezda, vlasnik do dana današnjeg najvećih ikad izmjerenih muda u svjetskom nogometu.

Bilo je i prije osobenjaka koji su se zajebavali na terenu, ali nitko se nikad nije usudio pizdariju napraviti u finalu tako velikog takmičenja, u tako odlučujućem trenutku. Pele je podizao petom loptu i prebacivao golmana, ali nikad to nije - niti bi ikad to napravio - u devedesetoj minuti finala Mundijala, kod rezultata 0:0. Legendarni Kolumbijac Rene Higuita na Wembleyju je onaj lob Jamieja Redknappa s gol-crte obranio svojim čuvenim “škorpionovim udarcem”, ali to je bilo u prijateljskoj utakmici. Ajaxova legenda Johan Cruyff sedam godina nakon Panenke izveo je penal tako da je umjesto udarca samo kratko proslijedio loptu utrčalom Olsenu, ovaj mu je vratio, a Cruyff pored izludjelog golmana pospremio u mrežu - ali ipak samo u nevažnoj utakmici i lakoj pobjedi od 5:0 protiv dojučerašnjeg drugoligaša Helmond Sporta.

Kolosalna ludorija

Samo je Antonín Panenka izveo takvu kolosalnu ludoriju u tako odlučujućem trenutku, i Čehoslovačka je postala prvak Europe, što je do danas najveći uspjeh u povijesti sve tri reprezentacije, češke, slovačke i čehoslovačke zajedno, a udarac koji su češki komentatori nazvali “vršovicky dloubák” sve od tada zvat će se “Panenkin penal” ili jednostavno “panenka”.

Mi klinci s Gripa toga ćemo ljeta bezbrojne Adidasove “univerzalke” i vlastita grla uništiti potkopavajući loptu na oštroj tupini pod tvrđavom i vičući “Panjenkaaaa!”, dok će se ostatak svijeta tih dana, i svih sljedećih trideset šest godina, pitati - zašto, kako i otkud? Zašto je Panenka to napravio i otkud mu uopće ideja za takvu budalaštinu? A on će onako češki dobroćudno i bezazleno, kao da ga je sam Hašek napisao, objašnjavati kako mu je to prvi put palo na pamet dvije godine prije, na treningu Bohemiansa, gdje je običavao s golmanom Zdenekom Hruškom vježbati penale i kladiti se s njim u pivo i čokoladu.

Toliko je, kaže, Hruški nakupovao piva i čokolade da je morao nešto poduzeti. I onda je primijetio da Zdenek, kao i svaki vratar na svijetu, unaprijed bira stranu i dijelić sekunde prije nego što će igrač zapucati ide tamo. Prekratko je to vrijeme da izvođač reagira i prevari vratara, ali što ako... samo razmišlja, što ako samo lagano plasira loptu po sredini? Vratar uvijek pada negdje, lijevo ili desno, svejedno, i bit će kasno kad vidi da lopta ide posred gola. Zvuči upravo onako kako bi trebalo, kozmički blesavo, i vrijedi pokušati.

Sutradan ujutro Antonín Panenka se bogami najeo čokolade i napio piva. Koji mjesec poslije pokušao je to i na nekoj bezveznoj i nevažnoj utakmici čehoslovačke prve lige, i naravno- uspio. Na njegovu sreću, nije tada bilo interneta i YouTubea, Čehoslovačka je bila iza teške željezne zavjese, i nitko živ na cijelom svijetu nije znao kakve ludorije po Pragu i Bratislavi izvodi neki smiješni praški brko. Nije tako mogao znati ni Sepp Maier. Onda se Čehoslovačka plasirala na Euro u Jugoslaviji i Panenka je odlučio to napraviti tamo, pa sve u... vršovicky dloubák.

Zidanova kopija

Ludi se ljudi od normalnih razlikuju po višku samopouzdanja i manjku osjećaja za posljedice. Da je slučajno promašio, da je krivo potkopao loptu i zaorao travu, da je Sepp Maier kojim slučajem još jednu nanosekundu sačekao i ostao na svom mjestu, taj bi se penal svejedno i danas zvao “panenk”, ali praški bi se brko do kraja života morao skrivati od rodbine i prijatelja, vjerojatno bi obrijao brkove, promijenio identitet i posao, da nitko u debeljuškastom čistaču praških ulica ne prepozna najveću budalu u cjelokupnoj povijesti svjetskog nogometa. U čitavom svom životu, međutim, Panenka je - pričat će poslije - samo jednom i samo jednu stvar znao sa stopostotnom i apsolutnom sigurnošću: da Maier mora pasti i da će lopta ući u gol. To je, pogledate li u leksikone, otprilike najkraća definicija genija - luđak koji je u pravu.

Svoju genijalnost ludi je Panenka ostavio nogometnom svijetu, i mnogi su anonimci i velikani poslije “downloadirali” njegov penal, od Henryja i Postige do Djalminhe i Tottija. Samo će se, međutim, Zinedine Zidane usuditi to napraviti u finalu Mundijala - i to velikom Buffonu, koji je do tada na prvenstvu primio samo jedan gol, i to, jasno, autogol - točno trideset godina poslije, one vrele praške srpanjske večeri kad je Antonínu Panenki igrao brk.

A Nijemci? Nikad nisu zaboravili Panenku. Od toga dana, od 20. lipnja 1976., pa sve do dana današnjeg Njemačka nikad više nije izgubila utakmicu koja se odlučivala jedanaestercima. Štoviše, promašili su samo jedan - Stielike protiv Francuske 1982. - ali su Francuzi, kako to već obično biva, promašili dva. Panenkinim Česima su se osvetili, jer njihova mora biti zadnja, dvadeset godina poslije na Europskom prvenstvu 1996. u Engleskoj, kad je u produžetku finalne utakmice lopta Olivera Bierhoffa ispala iz ruku nesretnom Petru Koubi.

U krivo vrijeme

Od svoje planetarne slave, kao i svaki arhetipski ludi genij, Panenka pak nije imao baš ništa. Jezikom današnjeg svijeta živio je u krivo vrijeme na krivom mjestu, po strogim pravilima komunističke sportske politike nije smio promijeniti niti klub, a kamoli otići u inozemstvo, pa je u malom Bohemiansu igrao do trideset druge, bez ijedne titule i trofeja. Konačno su ga onda pustili vani, nosio je dres bečkog Rapida i nekih manjih austrijskih klubova, još je s četrdeset pet igrao za provincijski Kleinwiesendorf.

Kako nikad nije zažalio onu budalaštinu u finalu Eura 1976., tako nikad nije žalio ni što se nije rodio u vrijeme kad je uz slavu mogao imati i bogatstvo. “Zelená je tráva, fotbal to je hra!”, pjevao je poslije u nekom blesavom spotu čehoslovačke televizije: “Trava je zelena, nogomet je igra”. Danas je predsjednik svog malog Bohemiansa, fotografira se s vremena na vrijeme s turistima na praškim ulicama, pred televizorom jede čokoladu, pije pivo, i ponekad zaigra desnim brkom.