OVO JE PRIČA MAJKE MALOG JANKA 'Kada je imao šest, sam je naučio arapski. Prije toga ćirilicu i azbuku...'

Evo izvoli - rekao je šestogodišnji Janko pružajući mami papirić s nerazumljivim hijeroglifima.

- Što je to?

- Pa tvoje ime! - odgovorio je začuđeno.

- Na arapskom - dodao je, s frustracijom kakva obično prati izgovaranje očitog.

Mama je sa smiješkom gledala u papirić. Gdje su njegove granice, pitala se. Provjerila je na internetu je li to doista njezino ime na arapskom ili je mali nažvrljao nešto bez veze i sad joj prodaje fore. Nije se iznenadila kad je internet potvrdio točnost napisanog.

- Naučio je čitati i pisati na arapskom, sam, preko tableta, u par tjedana - priča mama, 40-godišnja grafička dizajnerica. Jednu vrstu arapskog, ispravilo ju je dijete. Objasnio joj je detaljno gdje se govori, koliko ga ljudi govori i kako ga pravilno koristiti.

- Skinuo si je na tablet hrpu aplikacija za učenje arapskog i krenuo. Nakon što je naučio čitati i pisati, počeo je učiti riječi. Govorio bi mi ih, a ja ne bih vjerovala da je to točno. Išla bih na Google Translate i uključila zvuk kako bih čula izgovor. Naravno, sve je bilo točno - priča mama.

Prije arapskog, naučio je ćirilicu. Za par dana. To mu je bilo, kako kaže, “piece of cake”. Naučio je i rusku azbuku i detaljno analizirao razliku. Engleski mu ide izvrsno, njegovog znanja ne bi se posramili ni oni koji ga uče godinama. Naglasak je usvojio kao da je živio s izvornim govornicima. Kad nije sigurna kako se neka riječ piše, mama zna koga treba pitati.

Njezino dijete, danas osmogodišnjak, učenik 2. razreda jedne zagrebačke osnovne škole, iznimno je nadareno dijete. Na testovima inteligencije postiže nevjerojatne rezultate, njegova su postignuća za njegovu dob gotovo nevjerojatna - i među darovitom djecom, Janko odskače. Ali odrasta u državi koja, kaže dr. Jasna Arrigoni s riječkog Učiteljskog fakulteta, Janka ne prepoznaje, a njegovim roditeljima ne nudi nikakav savjet niti pomoć kako da Janko razvija svoj talent.

- Sve je na roditeljima - kaže dr. Arrigoni, koja, između ostalog, drži kolegij Poticanje darovitih te vodi riječki Centar za poticanje darovitosti.

Janko nije pravo ime ovog iznimnog dječaka, a fotografije koje objavljujemo stare su nekoliko godina te je Janka na njima gotovo nemoguće prepoznati. Roditelji ga ne žele izlagati niti isticati više od onoga koliko se ističe sam po sebi. Ne žele nikakvu etiketu, pa ni onu genijalca.

- Možete ga zvati Kalkuliša Tanh. Takvo si je ime sam dao na Facebooku. Prije dvije godine si je otvorio profil i bio je potpuno oduševljen društvenim mrežama, mogućnošću da na taj način komunicira s prijateljima. Sam je kreirao svoje profilne slike u grafičkim aplikacijama i programima. Naravno, njegovu aktivnost na Facebooku smo strogo kontrolirali, njegov je profil zatvoren i ima samo nekoliko prijatelja, sve članovi obitelji. Tada smo bili fascinirani kako brzo uočava i usvaja gramatička pravila u hrvatskom jeziku, pravilno koristi navodnike, veliko i malo slovo, interpunkcijske znakove, a da ga nitko tome nije učio. Sad ga je to pustilo, više nije tako euforičan - kaže mama.

Kalkuliša u njegovu nadimku govori samo za sebe. Tanh se pak odnosi na tangens. Janko neobično brzo uči jezike, izvanredno barata zemljopisom, bio je fasciniran kemijskim pokusima, programira, ali njegova prva i zadnja ljubav je - matematika.

Lagane vježbe

Kad je imao dvije i pol godine, spavao je s - četiri kalkulatora. Igračke ga nikada nisu zanimale.

- Zapravo, ništa što je bilo dječje. To ga je zamaralo - priča mama. Prvo je našao jedan kalkulator doma i stalno se igrao s njim. Onda su mu roditelji poklonili još jedan, pa je od prijatelja i rodbine dobio još dva. Umjesto plišanaca, svake ih je večeri nosio sa sobom u krevet.

Jedan od kalkulatora imao je proširene funkcije. On ih je naprosto shvatio i naučio.

- Kod Janka to nije išlo kao kod većine djece. On nije, recimo, naučio brojati do 10. On je, kad je naučio brojati, znao brojati do beskonačno. Koncept broja bio mu je instantno jasan. Negdje oko pete godine baratao je množenjem i dijeljenjima, a vrlo brzo je sam shvatio što je između 1 i 2 i što je ispod nule. To je išlo nevjerojatno brzo - kaže mama, koja je završila matematičku gimnaziju, mada, kako kaže, nije bila neki posebni talent. A Jankov tata, profesionalni glazbenik, mogao je, kaže, zamisliti sve, ali da će njegovo dijete rasturati matematiku - nikada.

Kad su shvatili da matematiku izvanredno razumije i da je, uz to, silno voli, počeli su s njim lagano vježbati.

- Počeli smo s jednostavnim stvarima, poput potencija. Kad on jednom čuje objašnjenje, ništa dalje nije potrebno. Kad shvati da je 2² jednako 4, on razumije i 2³ i sve potencije. I odmah mu je jasan i korijen kao suprotna funkcija - objašnjava mama.

Janko nikad nije imao nekakav čudesan kalkulator u glavi niti može napamet izračunati koliko je 245x312, on samo izvanredno barata matematičkom logikom.

- Ja bih mu zadavala zadatke samo da vidim što će. On nema postupka, jer on nema sistemsko matematičko znanje, ali kroz nekoliko sekundi izbaci rješenje. Na primjer, zadavala bih mu jednadžbe s dvije nepoznanice - on riješi. Zbunjivala bih ga razlomcima i decimalnim brojevima, što uopće kao koncept djeci nije lagano - on riješi bez nekih poteškoća. I razrađuje na tabletu - kaže mama, pokazujući filmiće koje je snimala. Dječak u dobi od jedva šest godina stoji pred jednadžbom u kojoj je nepoznanica u potenciji, gleda u ploču i kroz nekoliko sekundi izbaci rješenje.

- Znala sam da moram poduzeti nešto više od naših vježbica, ali nisam znala odakle krenuti. Prvo što sam našla bio je Centar za razvoj darovitosti Bistrić, čiji educirani stručnjaci rade s nadarenom djecom. Kad je Janko došao, radili su robotiku u grupi, a njega je zainteresirala elektronika. Vjerujem da je bio naporan. Nakon prve radionice, gospođa nam je rekla da nema sumnje da on ovdje pripada, ali da jednostavno nemaju uvjeta za individualni rad ni energije za dijete poput Janka - priča mama.

Ne znajući što bi dalje, pronašla je na internetu Udrugu mladih nadarenih matematičara Marin Getaldić. Iako je na stranici jasno pisalo da se bave nadarenom djecom srednjoškolskog uzrasta, Jankova mama se, kaže, “napravila bedasta”.

- Poslala sam im mail, u kojem sam napisala da sam majka šestogodišnjaka koji voli matematiku te sam priložila i nekoliko filmića na kojima Janko rješava zadatke, čisto da vide što zna i može i što ga zanima - priča mama. Nitko joj nije odgovorio. I kad je već zaboravila da je poslala upit, stigao je mail s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.

- U dopisu je stajalo: Poštovana, oprostite što Vam se ovako dugo nismo javili, ali s ovom razinom darovitosti još se nismo sreli te smo željeli vidjeti što dalje sa što više mentora - priča mama.

Frizura na kahlicu

Pozvali su Janka na razgovor. Mama se sjeća kako su išli prema zagrebačkom MIOC-u, a ona u klasičnom majčinskom strahu - što ako njemu to bude išlo na živce i neće surađivati.

- Putem sam mu obećavala sve i svašta, samo da bude pristojan i odgovara na pitanje. Kad smo došli, dočekao ga je cijeli tim mladih matematičara. Janko je bio oduševljen. Nitko se prema njemu nije odnosio kao prema djetetu, već kao prema matematičaru. A on, onako mali, s frizuricom na kahlicu, mirno odgovara. Pitaju ga što voli u matematici, a on odgovara “korijene i faktorijele, a muče me trigonometrija i integrali”. Piš živi - priča mama.

Postavljali su mu pitanja, a Janko je, sve zainteresiraniji, odgovarao. Shvatili su da razumije logaritme i voli broj pi (π).

- Taj π je matematičarima očito jako napet, a Janko zna 48 znamenki tog famoznog broja. Bili su u šoku, svi su gledali u jednu studenticu i ispitivali je “Čekaj, to je stvarno točno? Govori točne znamenke?”, a ona je piljila u Janka i kimala glavom. Uglavnom, bili su turbo oduševljeni - kaže mama. Među ispitivačima bio je i Borna Vukorepa, 20-godišnjak s PMF-a, koji je također bio nadareno dijete te je kao srednjoškolac osvojio pregršt medalja na svjetskim matematičkim natjecanjima.

- Kad vidite Janka, odmah je vidljivo kakav talent posjeduje. Ideja je bila da ja povremeno s Jankom radim razne matematičke teme i zadatke. Većina će djece njegove dobi pitati “zašto je sunce toplo”. S Jankom sam, pak, na prvoj radionici radio Pascalov trokut - priča Vukorepa. Kroz te sastanke, kaže, Janko je pokazao iznimni prirodni talent za usvajanje matematičkog znanja i sposobnost prilagođavanja situacijama i konceptima koje ni izbliza nije ranije vidio. To se, kaže, stvarno rijetko događa kod djece te dobi.

- Janko je odlazio k Borni par puta mjesečno, oduševljen. Ali Borna je turbo angažiran, obaveze su mu bile sve veće i ta su druženja, nažalost, stala - priča mama.

Janku je cijeli taj matematički svijet bio jako fora.

- Puno nam je to značilo i svjesna sam koliko je to važno za Janka. Ali ne znam više kome bih se obratila, gdje da tražim nekoga tko bi radio s Jankom jer on definitivno treba daljnju profesionalnu podršku. Meni samoj ga je sad već teško pratiti, a bila bi velika šteta da njegova znanja stagniraju - priča.

U sustavu ne može tražiti pomoć. Sustav darovitu djecu ne prepoznaje, Janko naprosto nigdje ne spada.

- Jankovi su roditelji, koliko vidim, izuzetno senzibilizirani i čine ispravne stvari, `igraju njegovu igru` u pozitivnom smjeru. Međutim, nigdje ne mogu dobiti pomoć ni savjet, a pravi problem nastaje kad ga roditelji počnu dijeliti s institucijama, koje, gledamo li ih u cijelosti, ne znaju što činiti s Jankom, a može se dogoditi da, iz neznanja, čine upravo ono što ne bi trebali - kaže dr. Arrigoni.

Janko je učenik drugog razreda i u školi uči klasično gradivo za taj uzrast. Trenutno na matematici uče zbrajanje i oduzimanje do 100, bez prijelaza. Rješavaju desetine zadataka istog tipa - 45+4, 61+7, 97-5 - kako bi djeca svladala to gradivo i kako bi im računanje postalo automatska radnja. Jankova mama to savršeno razumije, ali Janka taj tempo izluđuje.

- Njega to umara. Naprosto mu nije jasno zašto bi on sjedio i do preksutra rješavao iste, najjednostavnije zadatke. Gdje je tu zabava, pita. A škola nema alate da mu da dodatni poticaj - priča mama.

Sam polazak u školu za Janka i njegovu obitelj bio je stresan: Janko zna biti dozlaboga tvrdoglav, isključiv, ne podnosi pravila i autoritete. Kako će on mirno sjediti i raditi stvari koje ga ne zanimaju? Uz to, dodaje mama, nemaran je prema vanjskom svijetu i dosta šlampav, pa nije čudno da obuče jaknu naopako, a da to ni ne primijeti ni kad dođe kući i skine je, ili da iz škole dođe bez torbe.

Već nakon prvih provjera spremnosti za školu roditeljima je predloženo da Janko preskoči jedan od početnih razreda, ali nisu se mogli na to odlučiti, svjesni da socijalni razvoj njezinog djeteta ne prati intelektualni. Psihologinja Tanja Sever, koja Janka prati od njegove treće godine, bila je u školi i razgovarala sa stručnim timom kako bi ih pripremila za malog osobenjaka. Dobio je strogu učiteljicu.

Igranje lota

- Uspjela ga je dovesti u red, prihvatio je školsku rutinu i dnevni raspored. Iako se teško s tim miri, on sjedi i sluša i radi, i na tome sam joj vrlo zahvalna, jer znam da to nije jednostavno. On zna biti težak za izluditi. Ako nešto neće - neće. Kad mu je dosadno, kad je frustriran jer ne može raditi ono što želi, u stanju je kuckati po radijatoru, pjevušiti, gledati učiteljicu i smijati joj se i ne prestajati. Tu ga uspijeva obuzdati. Ali s druge strane, u školi jednostavno ne dobiva dovoljno intelektualne hrane i bojim se da će se otpori i frustracija samo gomilati - priča mama.

Takav scenarij nije nemoguć: djeca postanu iznimno frustrirana, a talent ne razvijaju nego potiskuju, što rezultira ozbiljnim poremećajima u ponašanju.

- Odlazak u školu za djecu poput Janka je kao igranje lota: nikada ne znate što ćete dobiti. U ovakvim slučajevima - kad već nemamo sustavna rješenja - stručnjaci bi se morali angažirati i sugerirati učitelja koji ima želje, volje i znanja baviti se Jankom - kaže dr. Arrigoni.

Samo na taj način, smatra i Borna Vukorepa, dijete može naučiti kako razvijati svoj talent u kasnijim fazama školovanja, što je neophodno za uspjeh.

- Ako se to ne dogodi, tog talenta kao da nikad nije ni bilo - kaže Borna Vukorepa.

U sklopu reforme školstva, dodaje dr. Arrigoni, sustav počinje prepoznavati nadarenu djecu, ekspertni tim izrađuje kurikulum za darovite učenike. Ali kad taj kurikulum stupi na snagu - Janko će već ići u srednju školu.

- Janko treba pomoć - sada - kaže.

Od kada je bio beba, roditelji su primjećivali da Janko odskače od druge djece, i po interesima i po ponašanju. Njega su naprosto puno manje zanimali ljudi dok je zapanjujuće brzo shvaćao apstraktne pojmove i stvari. Kao beba, priča mama, nikada nije okrenuo knjigu na pogrešnu stranu, kao da je instinktivno osjećao slova i njihov pravilan položaj.

Knjiga naopačke

- Igrao bi se knjigom bez slika, i, ako bi bila okrenuta naopačke, on bi je okrenuo kako treba. Muž i ja smo se tome smijali kao dobroj fori. Nikada nije pogriješio - kaže. Od najranije dobi pokazivao je interes za brojke i slova; nikada prstićem ne bi pokazivao ljude ni djecu, već kojekakve znakove, koje bi često pratio zanimljivim asocijacijama: jednom je prilikom, pokazujući na uho, rekao broj 9.

Kasno je progovorio, negdje s dvije i pol godine. Gotovo istovremeno kad je progovorio, počeo je sricati slova, a s 3,5 godine tečno je čitao.

- Nikad dječje slikovnice ni bajke, niti je htio da mu ja čitam. Čitao je rječnike i enciklopedije - priča. Sjeća se kad su jednom prilikom bili u posjeti kod prijatelja koji su imali sina tinejdžera. Mali se igrao na kompjutoru, a Janko je - u pelenama i s dudom - sjedio pokraj njega i promatrao. U nekom momentu Janko je skinuo dudu i pročitao nešto s ekrana.

- Mali se izbezumio. Istrčao je na terasu, gdje smo sjedili, držeći se za glavu i govorio: pa on čita! On je upravo izvadio dudu i pročitao mi što piše na ekranu - prepričava mama.

Usporedno je učio i engleski. Međutim, kako ga je stalno čitao, a nije ga čuo, naučio ga je zapravo grafički.

- Jednom sam mu sipala varivo u tanjur, a on je vikao “neću sausage u moj soup”, ali je to vikao fonetski, “po Vuku” - smije se mama.

Vršnjaci su ga i dalje malo zanimali: na dječjim rođendanima često bi bio postrani i bavio seneči što ga je zanimalo.

Negdje s tri godine prvi su ga put posjeli pred kompjuter. Kao da je došao doma, priča mama.

- Bilo je zapanjujuće kojom je brzinom on svladavao te vještine. Nije bilo bitno radi li se o Macu ili PC-u, on je razumio što radi. Upalio bi ga, spojio se na internet, izguglao što ga zanima i čitao, čitao - priča mama.

U to je vrijeme krenuo i u vrtić.

- Janko nas je pozitivno izbacio iz šina, onako na najjače. Pokazao nam je da ne mora sve biti po šabloni, da postoji i drugi i drugačiji način - kaže teta Jasminka, Jankova odgajateljica. Njezina kolegica, teta Katarina, odgajateljica s 40 godina staža, osobito se vezala za Janka, s kojim se čuje i nakon što je postao školarac.

- To je dijete bogatstvo kakvom se nisam nadala. Svoj, drugačiji, a neizmjerno velikog srca - kaže teta Katarina, prisjećajući se kako bi ih šokirao i iznenađivao svojim pitanjima i primjedbama na dnevnoj bazi. Na većinu pitanja odgovarala je - morat ćeš pričekati do sutra, morat ću pogledati u enciklopediju.

Simboličke igre

Tete su, dodaje mama, bile doista prekrasne.

- Stručni tim vrtića - e, to je već druga priča - kaže mama.

- Odmah su primijetili da je Janko drugačiji. Ne nadaren, nego drugačiji. Nevjerojatan je broj stručnjaka koji su dosad prošli kroz naš život i stavljali naglasak na ono što Janko ne radi, ni ne primijetivši što on sve zna i radi. “Prema tablici, Janko bi u dobi od tri godine morao pokazivati interes za drugu djecu. Morao bi se igrati simboličkih igara. Morao bi ovo, morao bi ono... Ne znam, morali biste ga voditi ovom i ovom i još ovom stručnjaku.” Svaki put sam se osjećala kao da me vrijeđaju. Mislite li da ja ne vidim da je moj sin drugačiji od ostale djece u grupi? Da ga nisam vodila najeminentnijim stručnjacima? U najeminentnije institucije? Da ga nisam maltretirala tonama testova, ponovno i ponovno, da bih stoti put dobila potvrdu onoga što je moj ležerniji muž znao od početka: s Jankom je sve u redu, osim što je silno inteligentan i što je svoj.

Socijalni razvoj ne slijedi intelektualni, neće nikad biti animirtip u društvu, ali to je - to, iako se drugima ponekad čini kao da je pao s Marsa. On je naš mali Sheldon, pametnica koja funkcionira na svoj način - kaže mama.

Milijun puta se, kaže, i sama našla u situaciji da ne razumije što Janko želi reći. Nalazila bi papire po kući za koje ne bi znala što znače. Tek nakon što se udubi, shvati kako mu je mozak radio. Naišla je na papir na kojem je pisalo: BICIKL, LJ, M, N, NJ, O... Tek nakon par minuta shvatila je da se na kraju riječi “bicikl” nalaze dva slova koja se nalaze jedno pored drugoga i u abecedi, pa je on nastavio niz. Janku je 1000 kikija jedan kilokiki, kao što je 1000 grama jedan kilogram; 7,5 minuta je jedna eurominuta. Englesku riječ week piše we²k. S tri godine išao je na kiosk s vršnjakinjom i njezinim roditeljima da odrasli djeci nešto kupe. Djevojčica je odabrala lizaljku, a Janko - novine. Ovog je ljeta u slastičarnici, na pitanje konobarice što želi, pitao kakve razlomke nude. Pa nudite li polovicu kuglice jednog okusa, a polovicu drugog, ili trećinu jednog, trećinu drugog i trećinu trećeg, objasnio je začuđenoj ženi.

Matematika je konstanta u njegovu životu, ali s vremena na vrijeme potpuno ga zaokupi nešto drugo, poput arapskog ili zemljopisa, koji ga je fascinirao kad je imao pet godina - toliko da je naučio sve države svijeta i sve zastave, i to s razumijevanjem: zna koja država s kojom graniči, koliko koja ima stanovnika, koji se jezik i koje pismo koristi, koja je većinska religija, te sve rekorde - što je najveće, a što najmanje, što najdublje, gdje je najhladnije.

Od rođaka, profesora zemljopisa, dobio je na poklon veliku kartu svijeta. Ona je, kao član obitelji, tjednima putovala svugdje s njima - čak i na plažu.

- To je Janko - kaže mama.

Takav.

- I savršen.

Druženja s drugom djecom odgovaraju mu rjeđe nego njegovim vršnjacima. Najdraže mu je vrijeme provoditi s tatom; rolaju, voze bicikle, spajaju strujne krugove. Tu je i nezaobilazni tablet.

- E tu sad nastaje problem. Jako je teško izbalansirati njegovu potrebu za igrom i učenjem kroz tablet i našu roditeljsku brigu i strah da taj aparat ne preuzme prevažnu ulogu u njegovom životu. Borimo se, a za nekoga poput Janka nije uvijek jednostavno pronaći alternativni predmet interesa koji bi ga jednako zaokupio. Ali radimo na tome, svaki dan - priča mama.

Sportski tip

Janko, kao i većina djece, ima dvije izvanškolske aktivnosti - jedan jezik i jedan sport. Uči njemački jezik i vježba Krav Magu, izraelsku borilačku vještinu samoobrane koja mu puno pomaže u razvijanju psiholoških i motoričkih sposobnosti.

- Ali najviše voli biti doma. Svaki put kad mora ići na neku obavezu, mi prolazimo kalvariju, iako mu se na kraju tamo svidi, osobito kad idemo na Krav Magu. Ali u njegovom poimanju stvari nije mu jasno zašto mora ići negdje nešto učiti kad sve može lijepo naučiti doma na tabletu.

Kaže da mu ovaj život ide na živce - škola, obaveze, spavanje, škola, obaveze, spavanje, i tako u `loop`, kako on to kaže. Pomalo rezignirano pita kad će taj ritam završiti.

Vjeruje da ovaj striktni i određeni “životni loop” vrijedi samo za djecu i da će završiti kad napuni 18 - smije se mama.