Ovo je istina o hrvatskim udrugama: Zbog smanjenog financiranja trpe slijepi, autisti i bolesna djeca

Ivan je slijep. Član je zagrebačke Udruge slijepih i ove je godine s još deset osoba krenuo na tečaj orijentacije i kretanja. Za njega je taj tečaj najvažniji iskorak u životu. U samo 50 sati, u rasponu od tri mjeseca, naučit će kako biti neovisan. Sam će obavljati svakodnevne zadatke koje mi ostali uzimamo zdravo za gotovo.

Ana je desetogodišnja djevojčica s Downovim sindromom. Živi u Rijeci i jednom tjedno ide na terapijsko jahanje u Udrugu Pegaz. Otkad je počela jahati, Ani su se znatno poboljšale kognitivne i društvene sposobnosti. Roditelji su primijetili veliki napredak svoje djevojčice u interakciji s okolinom. Sa njom u Pegazu rade dvojica stručnjaka - terapeut i trener za jahanje. Kad je s konjem, usprkos svojoj teškoj dijagnozi, Ana je sretna djevojčica.

A ona je samo jedna od stotinu djece koja jašu u Pegazu.

Ante od rođenja ima celebralnu paralizu. Riječ je teškom poremećaju pokreta i položaja tijela koje uzrokuje defekt mozga. Živi u Zagrebu i ima 14 godina. Veliku ulogu u njegovom životu imaju terapeuti koji mu dolaze u kuću i s njim rade individualno. To mu je, kao i drugoj djeci s istom bolešću, omogućilo Društvo za celebralnu i dječju paralizu.

Anamarija, Josipa i Arijana boluju od autizma. Nakon godina života po raznim ustanovama i stacionarima, svoj su novi dom pronašle u naselju Sopnica Jelkovec, gdje je smještena prva zasebna stambena jedinica Centra za autizam. Sada žive u zajednici autista, gdje prvi put imaju mogućnost odabira - što će jesti, kada će ići u šetnju, i kako će podijeliti kućanske poslove. S njima radi osam terapeuta, defektologa i odgajatelja, zbog čega bolje spavaju i mnogo su uspješnije. Našle su svoj mir.

Rezanje sredstava

Svi ovi mladi ljudi bez pomoći udruga postali bi robovi svojih bolesti, i u društvu ne bi funkcionirali. Postali bi teret svojim obiteljima i društvu, i najvažnije, sebi samima. Mnoge od tih udruga preuzele su ulogu države i njihove usluge se ne nude u državnim institucijama.

No, sada njihova budućnost postaje upitna.

Ministarstvo socijalne politike i mladih odlučilo je novčana sredstva za ukupno 120 ovakvih i sličnih udruga koje se bore za socijalno najosjetljivije društvene skupine, smanjiti 60 posto. Umjesto prošlogodišnjih 50 milijuna kuna, udruge pod njihovim resorom će u 2012. dobiti samo 22,5 milijuna kuna.

Razlog? Nema više novca.

- Mi nemamo alternativu. Ovo nije moj hir. Te udruge rade odličan posao i strašno mi je što smo to morali učiniti, objasnila je potpredsjednica Vlade i resorna ministrica Milanka Opačić.

Udruge su ostale u šoku.

Zbog ovakve štednje Udruga slijepih, kažu nam, morat će ukinuti tečaj orijentacije koji bi Ivanu omogućio normalan život. Ana više neće moći jahati u Pegazu jer će udruga, potvrdili su nam, morati otpustiti jednog od dvojice terapeuta koji s njom rade. Anti terapeuti više neće moći ići u kućne posjete, već će on svakodnevno morati prolaziti patnju putovanja do najbliže ordinacije.

Djevojke iz Sopnice Jelkovec već će za četiri mjeseca morati napustiti stambenu zajednicu. Sustav će ih iznevjeriti.

Ali kako je uopće došlo do ovakvog kolapsa?

Projekte 120 udruga koji se bave ovakvom djecom i mladima, 2010. godine prihvatilo je tadašnje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi na trogodišnje razdoblje. Dio prijave obuhvaćao je i trogodišnji proračun, a mnoge su udruge računale da će se program, unatoč promjeni vlasti, provoditi još godinu dana, u koliko-toliko predviđenom opsegu. U toj, posljednjoj godini planirali su iznaći druge načine financiranja za nastavak programa, ili barem djecu i roditelje pripremiti za završetak nekog logičnog ciklusa.

A onda je novi ministar financija Slavko Linić prilikom sastavljanja proračuna bio primoran rezati sredstva većini resora. Kako doznajemo, u Ministarstvo socijalne politike i mladih, u ožujku je stigao dopis iz Ministarstva financija kojim se umjesto predviđenih 50 milijuna kuna, za rad udruga odobrava 27,5 milijuna manje. Riječ je inače o novcu koji se dobiva iz Hrvatske lutrije od igara na sreću, iz kojih se financiraju i civilne udruge drugih namjena - sportskih, kulturnih, itd.

Suglasnost udruga

Ministrica Opačić prijedlog je potpisala, a kako nam kaže izvor iz njenog ministarstva, prethodno se nije konzultirala niti je zapravo znala koliko sredstava je za rad udruga uistinu potrebno. Na tragu tih tvrdnji, ali i zbog novonastale pobune brojnih udruga, je i neslužbena najava da će Ministarstvo socijalne politike i mladih uskoro ponovno na pregovore kod Linića kako bi se dobilo više novca.

U međuvremenu traju konzultacije s udrugama.

- Obavili smo razgovore sa 82 udruge, od kojih su njih 72 odmah potpisale suglasnost, a šest ih je tražilo više vremena. Samo su četiri udruge odbile dati suglasnost, a s još 38 moramo razgovarati - kažu u Ministarstvu socijale.

Međutim, iz desetak udruga s kojima smo razgovarali kažu da su te konzultacije izgledale ovako:

- Dobar dan. Ovo je aneks vašem trogodišnjem ugovoru. Pristajete li na smanjenje od 60 posto - pitaju predstavnika udruge u ministarstvu.

- Molim? To je veliko smanjenje - brane se iz udruge.

- Uzmite ili ostavite - završava konzultacije predstavnik ministarstva.

Kako tvrde predstavnici udruga, ovakve su konzultacije više ličile na ucjenu.

- Ne znam kako opisati gnjev koji osjećam. Ovo je užas, stavili su nas pred gotov čin. Zaposlili smo ljude, i sad im jednostavno moram dati otkaz, iako su ti ljudi planirali da će tri godine, koliko traje naš program, biti zaposleni. Zapravo sam u situaciji da ću morati zatvoriti udrugu - kaže Mirjana Stojnović iz Udruge za terapijsko jahanje Pegaz Rijeka. Ulaze u treću godinu programa, na rehabilitaciju im dolazi oko stotinjak djece s poteškoćama u razvoju, a umjesto dosadadašnjih 400 tisuća kuna, ove godine dobili su obavijest da će ih država financirati s tek 150 tisuća kuna.

- Pazite, meni su za rehabilitaciju osoba s poteškoćama u razvoju nužne dvije osobe. Jedan voditelj konja i jedan terapeut. A ja ću imati novca samo za platiti jednog. No, taj jedan ne može u isto vrijeme voditi konja i biti terapeut. Razumijem tešku situaciju u državi, ali s ovim sredstvima, rehabilitacija djece je pod znakom upitnika, smatra Stojnović.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg