Ostalo je, čini se, samo jedno pitanje: Može li pobijediti i Hillary?

"Najradije bih ga opalio šakom u glavu!” - tim je riječima ovog tjedna vodeći republikanski kandidat za predsjedničku nominaciju Donald J. Trump ispratio iz dvorane prosvjednika koji je glasno negodovao na predizbornom skupu.

Političke utrke u Americi često su živopisne, ali pozivi s govornice na fizičko nasilje dosad su ipak bili gotovo nezabilježeni. To, doduše, ne vrijedi za Trumpa, koji je i prije nekoliko tjedana, govoreći o svojem rejtingu, rekao kako ima toliku podršku da bi ljudi za njega glasali čak i da “stane nasred njujorške Pete avenije i ubije nekoga”. I doista, s oko 38 posto glasova republikanskih birača na nacionalnoj razini, Trump je na sigurnom putu do nominacije. Podržava ga više republikanca nego što iduća dvojica kandidata - Ted Cruz i Marco Rubio - imaju zajedno. Trump je već osvojio tri od četiri države u kojima su održani predizbori i ima 82 delegata, prema 17 i 16, koliko imaju glavni suparnici. U utorak se predizbori održavaju u još deset država, a Trump će, prema istraživanjima, vrlo vjerojatno pobijediti u svima osim u Teksasu, Cruzovoj matičnoj državi. Nikad u povijesti nije se dogodilo da netko pobijedi u tri države u nizu - New Hampshireu, Južnoj Karolini, Nevadi - a da ne osvoji nominaciju.

Na očaj i zgražanje republikanskog establišmenta, Trump vjerojatno neće ni odustati ni nestati, nego će vjerojatno biti njihov kandidat za predsjednika. Ekscentrični milijarder, zvijezda reality showa i pravi američki populist, pokazao je da nije tek jedan u nizu glasnih i radikalnih kandidata, poput Hermana Cainea ili Michelle Bachmann, kakvi se uvijek pojave pri početku utrke, skandaliziraju ili zabavljaju javnost svojim nebuloznim idejama i izjavama, ali brzo otpadnu. Trump je uspio iz najmanje dva razloga - zbog nevjerojatne medijske atraktivnosti svega što kaže ili napravi, i zbog gnjeva koji je sedam godina Obaminog mandata kod birača podgrijavao isti onaj republikanski establišment koji se sad zgraža nad čudovištem koje je stvorio.

Medijski talent

Trump je izuzetno medijski talentiran, majstor brendiranja, šoumen koji zna kako kod birača probuditi najniže strahove i predrasude i dati na njih jednostavne odgovore u nekoliko lako pamtljivih i upečatljivih fraza. I kao Željku Kerumu ili Zdravku Mamiću, zasad mu sve prolazi. “Izgradit ćemo zid na granici s Meksikom, i Meksiko će platiti za njega!”, “Samo ćemo pobjeđivati!”, “Dosad sam u životu bio gramziv za sebe, a sad ću biti gramziv za Ameriku!”, “Zabranit ću ulazak u zemlju svim muslimanima!”, “Učinit ćemo Ameriku ponovno velikom!” - to su parole koje Trump ponavlja iz dana u dan, bez obzira na to što ga se pita. Iako je u pravoj politici tek nekoliko mjeseci, pokazalo se da je jedan od “teflon-političara” kojemu birači sve dobro zbrajaju, a sve loše zaboravljaju. Nevjerojatno je uspješan u opanjkavanju suparnika. Kad je Jeb Bush prošlog tjedna odustao od utrke, komentatori su se složili da njegovu kampanju najbolje opisuje Trumpova više puta ponovljena ocjena - “niska energija”. U posljednje vrijeme okomio se na Teda Cruza, kojeg iz nastupa u nastup naziva “lažljivcem”. Otad Cruz ostaje tek treći.

Razbijanje pravila

Trumpova kandidatura razbila je nekoliko dosad neupitnih pravila predsjedničkih izbora. Prvo, dokazuje da u republikanskoj utrci može pobijediti i netko tko nije kandidat establišmenta. Čak da se i broj kandidata dodatno smanji, i da se Marca Rubija doista prihvati kao njihovog miljenika (iako on to može biti samo iz ljute nevolje - establišment je htio Busha ili guvernera Ohija Johna Kasicha), Trump i dalje ima najveće izglede, jer osvaja više nego Rubio i Cruz zajedno. Drugo, iako je jedan od najbogatijih kandidata koji su se dosad natjecali za predsjednika, njegov uspjeh paradoksalno dokazuje da novac ne odlučuje o tome tko će dobiti nominaciju. Trump nije svoju poziciju izborio zato što je platio više aktivista ili oglasa; upravo suprotno, potrošio je najmanje od svih glavnih kandidata. S druge strane, onaj koji je u kampanji imao i potrošio najviše novca, Jeb Bush, neslavno je propao.

Trump je kampanju izgradio relativno jeftino, ne prepoznatljivosti svoga imena i provokativnosti svojih komentara. Svaki njegov tweet ili izjava dobivaju sate i sate besplatnog medijskog prostora, čemu plaćeni oglasi ne mogu parirati. Poput samoostvarujućeg proročanstva, sama činjenica da je njegova kandidatura otpočetka označena kao “fenomen”, učinila je od nje fenomen. Kandidati za predsjednika ne propuštaju priliku pojaviti se na televiziji kad god ih se pozove da nešto komentiraju. Trumpa televizije toliko zovu da većinu svojih nastupa on odrađuje telefonom. Trump sjedi i čeka da ga netko napadne, a kad ga napadne, koristi medijski prostor da se borbeno usprotivi i ponovi svojih nekoliko pamtljivih fraza. Na tu se Trumpovu zamku ulovio i sam papa Franjo.

Upravo je epizoda s Papom sažeto pokazala oba razloga Trumpova uspjeha, medijsku dominaciju i problematično stanje republikanske stranke. Kad je rimski biskup osudio Trumpove planove izgradnje zida kao “nekršćanske”, mediji dva dana nisu govorili ni o kojem drugom aspektu kampanje osim o ratu Trumpa i Pape. Trump nije ustuknuo, svaku od bezbrojnih prilika iskoristio je da ponovi kako će sagraditi zid, a Papu ja čak proglasio agentom meksičke vlade koja mu je “isprala mozak”. No, manje očekivano, nitko od njegovih suparnika nije iskoristio lopticu koju je servirao Bergoglio. Dapače, republikanci su se ograđivali od Papine kritike, a Jeb Bush, konvertit na katoličanstvo, čak je stao na Trumpovu stranu, ocijenivši “nepriličnim da itko dovodi u pitanje vjerske osjećaje bilo kojeg kandidata”.

Argentinski papa ima gotovo 90-postotnu podršku među Amerikancima, bez obzira na vjeru. Unatoč njegovom napadu, dvaput razvedeni vlasnik kockarnica, koji je donedavno bio javni zagovornik prava na pobačaj, osvaja većinu glasova konzervativne kršćanske desnice. I to u konkurenciji Teda Cruza, političara koji je američka verzija Željke Markić. Pritom Trumpu ne šteti ni to što evidentno ne pripada tom svijetu, pa u govoru na ultrakonzervativnom Liberty Universityju, čitajući iz pripremljenog govora citat iz Druge poslanice Korinćanima ne zna čak ni ispravno pročitati kraticu, pa umjesto “kako kaže Druga Korinćanima” izgovori “kako su rekla dva Korinćanina”.

Kako je onda moguće da nitko ne iskoristi priliku i pokuša zaraditi koji glas pristajući na Papinu stranu? Odgovor na to pitanje ukratko objašnjava i sam fenomen Trumpova uspjeha. Republikanski establišment pristao je na to da stranka otkliže toliko udesno da je imigracija koje se Papa dotaknuo postala zabranjeno područje. Nitko od kandidata ne želi “ispasti slab” i podržati Papin umjereni stav prema imigraciji. Dio je to šireg problema. Pristajući na to da stavovi pripadnika reakcionarnog krila stranke Tea Partyja postanu i službena politika stranke, republikanski establišment je u proteklih sedam godina Obamina mandata pustio duha iz boce. Nepomirljivost, eskalacija ideoloških razlika, opstrukcija, demoniziranje Obame i njegovih politika - svi ti stavovi prerasli su iz glasa marginalnog Tea Partyja u glas cijele Republikanske stranke i posljedično u stavove većine njezinih birača. Kad je došla prilika da se demokrata u Bijeloj kući zamijeni republikancem, establišment je ostao zaprepašten činjenicom da birači ne smatraju pozicije njihovih kandidata, prije svega Jeba Busha, dovoljno radikalnima. Na ovog tjedna održanim predizborima u Nevadi, na pitanje što misle o aktualnoj politici, čak 60 posto republikanskih birača očekivano je reklo da su “ljutiti”, u skladu s osjećajima koje republikansko vodstvo pothranjuje godinama. No, među tima koji su “ljutiti”, njih više od 70 posto glasalo je za Trumpa, kandidata kojeg vodstvo stranke prezire. Igrajući se s populizmom, republikanci su stvorili pravog populističkog kandidata. Samo što to nije onaj koji bi dugoročno toj stranci mogao donijeti išta dobro.

Svi protiv Trumpa

Tu sad više ne pomažu ni pokušaji da se Trumpa, opravdano, prikaže kao kandidata koji zapravo ne dijeli konzervativne vrijednosti Republikanske stranke. Ne pomaže ni to što je neslužbeno glasilo republikanca, časopis National Review, posvetio cijeli broj napadu na Trumpa, stilizirajući na naslovnici logo njegove kompanije kao “anti-Trump”. Tridesetak najuglednijih konzervativnih autora napisalo je članke protiv Trumpa, upozoravajući birače da bi njegova nominacija bila “smrt Republikanske stranke”. Bez uspjeha. Trump neokrznut grabi dalje.

Čini se, dakle, da mu se ništa što kaže ne može obiti o glavu. A u maniri “reci svima sve u lice” Trump je izgovorio stvari koje bi bile dovoljne da pokopaju nekoliko kandidatura. Voditeljicu debate, i to na republikancima sklonom Fox Newsu, seksistički je napao da mu postavlja teška pitanja “zato što joj krv teče iz očiju i znate još otkud”. Očekivalo se da Trump ne može preživjeti napad na bivšeg republikanskog kandidata Johna McCaina, veterana koji je u Vijetnamu proveo pet i pol godina u ratnom zarobljeništvu i bio mučen. Trump je rekao kako ne priznaje da je McCain heroj, jer da su prema njegovim kriterijima “heroji oni koji ne daju da ih se zarobi”. Nakon nekoliko dana javnog zgražanja, Trumpova popularnost samo je skočila. Nedavno je u debati izjavio da je George W. Bush “lagao o Sadamovom oružju za masovno uništenje iako je znao da ga nema”, što je stav koji mnogi dijele, ali ne i među republikancima, posebno u utvrdi Bushevih Južnoj Karolini, gdje se debata održavala. “Lagao je! Lagao je!” - vikao je Trump bratu bivšeg predsjednika Jebu, dodavši povrh toga da Georgea W. Busha smatra i odgovornim za to što nije spriječio napade 11. rujna, ocjenu koja se inače može čuti samo od Michaela Moorea i krajnje ljevice. Analitičari su zaključili da Trump mora osjetiti negativne posljedice takvih napada na Busheve u Karolini. Birači su mislili drukčije. Trump je nakon napada osvojio Južnu Karolinu, a Jeb Bush je osvojio četvrto mjesto i odustao od daljnje kampanje.

Ono što bi moglo donekle umiriti republikance, a zabrinuti demokrate, pokazalo se ovog tjedna u Nevadi. Unatoč tome što je meksičke imigrante još na početku kampanje etiketirao kao “silovatelje” i najavio da bi kao predsjednik deportirao 11 milijuna (!) imigranata koji u Americi rade bez papira, unatoč bezbrojnim najavama gradnje zida prema Meksiku, Trump je u Nevadi osvojio čak 44 posto glasova hispanoameričkih birača. Zaprepaštenje je tim veće što su glavni protukandidati, Marco Rubio i Ted Cruz, obojica djeca imigranata s Kube.

Kako Trumpova nominacija izgleda sve sigurnijom, analitičari se sve više okreću novim temama: izgledima Trumpa u okršaju s Hillary Clinton, mogućoj kandidaturi bivšeg njujorškog gradonačelnika, i od Trumpa višestruko bogatijeg medijskog magnata Michaela Bloomberga, te ako uspije preskočiti te ozbiljne prepreke, perspektivama njegovog mandata u Bijeloj kući.

Mala prednost

U ovoj fazi kampanje istraživanja o tome tko bi od dvoje trenutačno vodećih i službenih kandidata pobijedio, dosta su nepouzdana, iako gotovo sva daju prednost Hillary Clinton pred Trumpom. No, ni ta prednost nije ogromna, tek po 4 do 7 postotnih poena. Za tu je procjenu svakako prerano, jer Trump ima karakteristiku koja bi mogla igrati na njegovu štetu. Kao što je u republikansko polje uspio dovesti mnogo birača koji prije nisu glasali, jednako tako mogućnost da bi on postao predsjednik Amerike homogenizira birače na demokratskom polu i potiče mnoge koji inače ne bi glasali da izađu i podrže Clinton. Taj se efekt, sličan situaciji kad su u drugi krug francuskih izbora 2002. ušli Jacques Chirac i Jean-Marie Le Pen, ne može isključiti. Veliko je pitanje i kako će se stranka postaviti prema Trumpu ako osvoji nominaciju. Animozitet establišmenta prema Trumpu je toliki da on u najboljem slučaju može očekivati mlaku podršku, a ne treba isključiti mogućnost da neki republikanski uglednici javno pozovu da se glasa za Clinton.

Efekti ksenofobije

Donald Trump vjerojatno bi bio manje bombastičan predsjednik nego što je kandidat, pogotovo zato što je većina njegovih prijedloga praktično neostvariva. Iako negativni efekti takve ksenofobije nisu zanemarivi, “zabrana ulaska svim muslimanima” protuustavna je i neprovediva. Čak kad bi deportaciju 11 milijuna ilegalnih latinoameričkih imigranata bilo logistički moguće provesti, ona bi trajala više od desetljeća i bacila američku ekonomiju na koljena. Stopa nezaposlenosti tu je na vrlo niskih 5 posto, a mjesto izbačenih imigranata ne bi imao tko preuzeti. CNN je s građevinarima napravio mini-studiju prema kojoj bi izgradnja zida duž 3000 kilometara granice s Meksikom potrajala oko četiri godine, taman za reizbor u drugi mandat, a sve zajedno koštalo bi oko 10 milijardi dolara. No, za Trumpa cijena nije problem, jer bi za zid platila meksička vlada. Zašto, to nikad nije objasnio.

No, nešto bi Trump ipak mogao napraviti. U vanjskoj politici njegove ruke bile bi odriješene. Kako njegovi vanjskopolitički stavovi proizlaze iz gotovo nikakvog poznavanja politike, Trump visoko cijeni ruskog autokrata Vladimira Putina, s kojim bi se “o svemu dogovorio”. Slično opasno nerazumijevanje pokazuje i prema Kini, kad podilazi razočaranim biračima iz radničke klase čije plaće ne rastu unatoč zamjetnom ekonomskom rastu Obaminih godina. Trump bi, dođe li u priliku provesti svoju ideju uvođenja 45-postotne carine na sav američki uvoz iz Kine, mogao svijet, uključujući i SAD, odvesti u ekonomsku krizu nezapamćenih razmjera. Najveća bi ironija bila da to napravi predsjednik koji je biračima obećao da će, nakon što se sam obogatio, i njih učiniti bogatima.