Orsat Miljenić: Nadam se da Ustavni sud ne kalkulira s tim tko je na vlasti

Izmjene Kaznenog zakona prema kojima se ukida zastara za teška ubojstva, uvodi veća zaštita za profesore i liječnike, te u zakonu ostaje odredba o “teškom sramoćenju” tek su dio onoga zbog čega se ovih dana u žiži javnosti ponovno našao ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Tu su još i informacije o tome kako bi država mogla plaćati obranu Josipu Perkoviću, ali i nova “odbijenica“ Ustavnog suda.

Što mislite o odluci Ustavnog suda kojom se ukida zakonska odredba da Vlada određuje osnovicu za plaće sucima te da to treba određivati Sabor?

- Tu i svaku odluku Ustavnog suda mora se poštovati i ta će odluka biti provedena. Sama sporna odredba uvedena je 2009. i već pet godina postoji u našem sustavu. U pregovorima s EU koji su bili iscrpljujući, pogotovo što se tiče pravosuđa, to pitanje, koliko znam, nikad nije bio otvoreno. Rekao bih čak da se radi o jednoj manje važnoj stvari. Očito je važna s aspekta temeljnih vrijednosti, ali u stvarnom životu neće ništa promijeniti. Plaće sudaca će se, umjesto Vladinom odlukom, određivati odlukom Sabora i dođe se na isto.

Ipak, ne narušava li ta odredba neovisnost pravosuđa?

- Ni ranije kao odvjetnik, a niti sad kao ministar, nisam primijetio da ugrožava nečiju neovisnost i da njome Vlada ima neki moćan alat za utjecaj na sudske odluke. Kod nas se često, pogotovo u kontekstu pravosuđa, govori o neovisnosti. A ono što tu nedostaje je priča o odgovornosti. Podržavam neovisnost, ali moramo biti svjesni da nas građani plaćaju i da moramo odraditi posao za koji nas plaćaju. Ako ga ne odrađujemo, moramo snositi sankcije i to se odnosi na sve. Taj se princip kod nas zamagljuje u svim segmentima.

Odredba je iz 2009. Zašto je Ustavni sud tek sada rješava?

- Ne znam zašto je baš sad sporna. Vjerojatno je bila sporna i ranije, ali je tek sada došla na rješavanje. I neću sad ulaziti u spekulacije koje se pojavljuju na relaciji Ustavni sud - Vlada.

No, kako gledate na to da je u zadnje vrijeme Ustavni sud ‘rušio’ niz Vladinih zakona i prijedloga?

- To je tema koja se otvara u svim zemljama. Sve tri vlasti imaju Ustavom definiranu ulogu. I Ustavni sud postupa u okviru svoje ustavne zadaće. Ako jedna odluka dođe na red za dva tjedna ili mjesec, a neka druga za par godina kao što je slučaj s plaćama, razumljive su medijske spekulacije o tajmingu. Bez prave analize, koliko ima predmeta, koje su vrste i kojom se brzinom rješavaju, ne mogu vam dati pravi odgovor. Ali, jednostavno ne želim vjerovati da je tu bilo kakva spekulacija, da se izboru predmeta za rješavanje prilazi s bilo kakvom namjerom. Uvjeren sam da Ustavni sud postupa po redu zaprimanja, po nekoj svojoj procjeni što je važno i da ne radi kalkulacije o tome koja je Vlada na vlasti, a koja nije.

Bilo je i pogrešaka u proceduri. Je li možda problem u vašim pravnicima?

- Nije. Ako se gleda tehnički, isti ljudi koji su radili i prije tri godine, pet ili sedam, rade i danas. Ova Vlada nema lošiju pripremu nego druge Vlade. Jedan argument koji sam vidio, a koji je potpuno netočan, jest taj da mi donosimo zakone jako brzo i jako puno. Puno više se zakona donosilo u pristupu EU, a i ovi neki zakoni koji su trenutačno na tapeti su iz tog razdoblja.

U izmjenama Kaznenog zakona je i odredba po kojoj neće zastarjevati teška ubojstva. Što je s onima koja su u zastari s obzirom na to da su ustavne promjene propale?

- Moj je stav da je riječ o jednom civilizacijskom pitanju, o tome da se mi kao društvo odlučimo da netko tko je drugog lišio života na posebno težak način, nikad ne može mirno spavati. Ono što smo u okviru zakona mogli učiniti jest to da smo ukinuli zastaru, no to se odnosi samo na slučajeve gdje zastara nije nastupila. Ako je nešto već zastarjelo, zakonom se to ne može mijenjati, već samo eventualno izmjenom Ustava. I zato je i bila pokrenuta ta inicijativa, kao što se dogodilo i s nezastarijevanjem ratnog profiterstva. Mislim da će ustavne promjene jednom morati doći na red i da ćemo se morati prema njima odrediti. Sad smo u situaciji da, primjerice, ubojica nekoliko ljudi ili trudnice može doći državnom odvjetniku i priznati da je to učinio, a mi mu ne možemo ništa jer je to u zastari. Apsurd je to veći što su protiv ovih ustavnih promjena bili oni koji su se najglasnije zalagali za progon ovih počinitelja ili zločina. Neću ulaziti u njihove razloge, ali je činjenica da je rezultat njihovog stava taj da počinitelji takvih ubojstava mogu računati da nakon dovoljno vremena neće biti progonjeni. Imali smo dobru priliku da to promijenimo i šteta je što je nismo iskoristili.

Je li problem u tome što se na kraju sve svelo na Lex Perković?

- To je potpuno pogrešno gledanje. Po tome kako su i taj i drugi slučajevi završili, najbolje se vidi da to s tim nema nikakve veze.

Kad se sada osvrnete na to razdoblje, sukob s EK, prijetnje sankcijama, je li vam Lex Perković uopće bio potreban?

- To je bilo jedno vrlo napeto razdoblje. Najteže mi je padalo što se stvarao stav da nismo punopravna članica. Takva se percepcija, na žalost, stvorila u domaćoj javnosti. Vladao je stav “rekla vam je Komisija, pa morate napraviti”. Zašto? Svaka europska država ima niz predmeta protiv Komisije na Europskom sudu. Istovremeno su pojedinci iz Komisije u svojim nastupima tretirali nas kao neravnopravne. I to je ono što me najviše frustriralo. To, jesmo li mi to mogli napraviti, smjeli ili ne - to je tehničko i pravno pitanje. Ali druge članice EU u istoj situaciji i po deset godina nisu mijenjale propise. Možda je manji problem kad takav stav zauzme Bruxelles, a puno veći kad se takva percepcija stvori kod kuće. S jedne strane to razumijem, jer su ljudi bili obmanuti, servirano im je da se nekoga štiti, što su potpune gluposti i što se pokazalo iz slijeda događaja.

Ali, mi smo tu, na žalost, često bili pozivani da odstupimo od onoga na što imamo pravo kao punopravna članica. Imamo pravo i pogriješiti, ali ako i griješimo mora nas se tretirati na odgovarajući način. Ne može nitko iz Komisije, bez obzira na rang, nametati rokove i postavljati ultimatume jer se to ne radi ni drugim zemljama. Tu priča počinje i završava. No, i to je sve stvar sazrijevanja.

Hoće li država, kako se već nagađa, platiti obranu Josipu Perkoviću?

- Ne znam o tome ništa. Ministarstvo pravosuđa takav zahtjev nije dobilo.

Uvodi se i veća zaštita za učitelje, profesore, liječnike... Što je sa zaštitom novinara, s obzirom na mnoge prijetnje, napade, premlaćivanja?

- Zapadna civilizacija ima trend gubitka poštovanja prema autoritetima, gubitak digniteta struka. Učitelj mora imati autoritet. Promjenom Kaznenog zakona poručujemo: ako netko prijeti ili prisiljava na nešto bilo koga tko provodi javnu ovlast, od zdravstvenog radnika do poštara - država će intervenirati. Do sada su ti ljudi bili prepušteni sami sebi, a sada, ako se nešto dogodi, to je djelo koje se goni po službenoj dužnosti i reagirat će cijeli sustav. Novinari nemaju te ovlasti. Ali, slažem se da je to pitanje o kojem treba razmisliti i vidjeti kako ga urediti. Zakon je u prvom čitanju i otvoreni smo za razgovore o svemu. Vjerujem da će HND i po tom pitanju biti aktivan.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista