PIŠE NENAD POLIMAC

ON JE NAJVAŽNIJI SNIMATELJ NAŠEG FILMA Čovjek kojem je vjerovao i jedan Orson Welles. Zašto je ostao u sjeni?

Snimio je neke od najznačajnijih hrvatskih filmova, radio s najvećim našim i svjetskim redateljima i glumcima. Ipak, ostao je čovjek u sjeni

Ivica Rajković odbio je drugu kavu na terasi Tuškanca, gdje smo razgovarali nedaleko od izložbe njegovih fotografija “Sjećanja 1965 - 1975”, otvorene u foajeu kina u povodu ovogodišnjih Dana hrvatskog filma. Nije mi to bilo čudno, rekao je da je prvu kavu popio nakon jutarnjeg tenisa, a poslije još dvije-tri: više me, međutim, iznenadilo da se tim sportom bavi netko tko je prošlog mjeseca proslavio osamdeseti rođendan.

Kada bi vas pitali tko je najvažniji direktor fotografije s ovih prostora, vjerojatno biste odmah ispalili - Tomislav Pinter - i ne biste pogriješili, no kada bi se pitanje preformuliralo i glasilo: “Tko je snimio najviše važnih hrvatskih filmova?“, možda bi odgovor ipak trebao biti - Ivica Rajković. Na samom početku karijere snimio je neizmjerno utjecajan kratki film Lordana Zafranovića “Poslije podne - puška“, zatim po mnogima najbolji hrvatski dokumentarni film svih vremena “Od 3 do 22” Kreše Golika, s potonjim redateljem realizirao je klasike “Tko pjeva zlo ne misli” i “Imam dvije mame i dva tate”, s Krstom Papićem surađivao je na njegovim ključnim dokumentarcima “Mala seoska priredba”, “Specijalna priredba” i “Nek se čuje i naš glas”, tu je i danas kultni film Ante Peterlića “Slučajni život”, ne treba zaboraviti ni “Akciju stadion” Dušana Vukotića, ali ni nikad završeni film Orsona Wellesa “Kurs smrti”, u kojem su se ispred njegove kamere uz glumca redatelja zatekli i Jeanne Moreau, Laurence Harvey i još mlada Oja Kodar, odnosno Olga Palinkaš.

‘Tesanje’ zanata

Rajković je dugo “tesao” svoj zanat. Rođen je u Udbini, tamo su mu 1942. ubili oca (ni danas ne zna jesu li to bili partizani ili četnici), a on je u ratnom vihoru, unatoč tome što mu je majka bila živa, završio u domu za nezbrinutu djecu, najprije u Bihaću a zatim u Zagrebu, u dvorištu pokraj Likovne akademije. Za njega se zainteresirala obitelj Vukelić (suprug je bio jedan od sedam vrhovnih sudaca vlade NDH), ali ga zbog majke nije mogla formalno posvojiti, prije se radilo o starateljstvu, tako da je kod njih i odrastao, otišao je na fotoodjel u grafičkoj školi prvenstveno zbog prijatelja, ne zato što bi ga takvo nešto posebno zanimalo, zahvaljujući “teti”, kako je zvao gospođu Vukelić, zaposlio se 1954. kao fotograf u Jadran filmu i sudjelovao u stvaranju nekih od najznačajnijih filmova toga razdoblja. Njegov posao bio je snimiti fotografije kojima će se kasnije reklamirati filmovi: nije to baš bilo jednostavno jer nisu zbog njega prekidali scene, morao je reagirati dok se snimalo i uhvatiti pravi trenutak. Prvi film na kojem je obavljao taj posao bila je komedija “Jubilej gospodina Ikla” Vatroslava Mimice, direktora fotografije Oktavijana Miletića upamtio je kao zatajnu ličnost koja je radila vrlo klasično, “H-8” bio mu je iznimno uzbudljiv zbog inventivnih rješenja redatelja Nikole Tanhofera, a najteže je bilo na “Signalima nad gradom” Žike Mitrovića, jer je u pitanju bio akcijski film s puno glumaca i statista.

Podređen priči

Od 1961. postaje asistent direktora fotografije, najviše je radio upravo s Tomislavom Pinterom kojem je postao desna ruka i od kojeg je najviše naučio: ipak, dok je njegov mentor katkad dozvoljavao da njegova vizualna rješenja dominiraju filmom, Rajković se potpuno podređivao priči. Kada je Lordan Zafranović 1965. tražio direktora fotografije za svoj kratki prvijenac “Živjela mladost”, htio je Pintera, no prezauzeti snimatelj preporučio mu je svog asistenta Rajkovića. Je li mu Zafranović postavljao posebne uvjete? Ne, bio je debitant i potpuno se prepustio drugom debitantu koji je, međutim, imao više profesionalnog iskustva.

U tom razdoblju Krešo Golik ponovno je počinjao redateljsku karijeru, deset godina je morao pauzirati jer se 1955. otkrilo da je kao omladinac za razdoblja NDH nagrađen za pripovijetku “Ustaša se živ ne predaje”, a jedan od dokumentaraca koje je potpisao u toj novoj fazi bio je upravo od “Od 3 do 22”, priča o ženi iz Dubrave koja ustaje prije zore, priprema doručak i ručak, odlazi s mužem na posao, ostavlja malo dijete zaključano, vraća se tek kasno popodne i liježe tek što se smračilo. Rajković je bio šokiran činjenicom da beba toliko vremena ostaje sama u kući, ali je odmah znao kakav vizualni stil treba filmu: nikakva holivudska rasvjeta, samo malo izvora svjetla da bi se nazirao skučeni prostor prebivališta protagonista, dok je scene u kojima je pratio ženu u tramvaju snimao iz ruke, bez ikakve rasvjete, nastojeći ne smetati ostalim putnicima. Ruka mu je bila tako sigurna da je kasnije, dok je radio za holivudske ekipe u Jadran filmu, dobio nadimak “Steadycam”, po patentu za kameru koji je stabilizirao sliku ako bi se snimatelj suviše brzo kretao: Rajkoviću takvo nešto nije trebalo, njegova se kamera nikad nije nekontrolirano tresla.

1968. bila je njegova zlatna godina. Snimio je tri cjelovečernja filma, jedan od njih bio je i njegova prva fotografija u boji - za Golikov “Imam dvije mame i dva tate” - dok su druga dva bila crno-bijela, sve filmovi debitanata, “Gravitacija” Branka Ivande i Peterlićev “Slučajni život” (koji se u vrijeme snimanja zvao “Happening”, ali je morao promijeniti naslov jer se u kinima pojavio istoimeni holivudski film). U Puli je dobio Zlatnu arenu i tako prekinuo Pinterov slavni niz, koji je tu nagradu osvajao četiri godine zaredom.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 17:21