Novinar Jutarnjeg uživo se susreo s četvoricom ratnih zločinaca: Samo neki od njih su manijaci

Goran Hadžić, predsjednik samoproglašene Republike Srpske Krajine, u kasno proljeće 1996., kad je proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja tek počeo, sjedio je u jednoj od soba erdutskog dvorca koji je srijemski župan Ervin Cseh sagradio u 19. stoljeću. “Država” mu je tada bila više nego okljaštrena; vojnim akcijama Bljesak i Oluja oslobođen je lavovski dio “Krajine” pa se Hadžić iz Knina povukao u Podunavlje i smjestio u oronuli dvorac, pretvorivši ga u svoju rezidenciju.

Iz susjedne prostorije širio se intenzivan miris pečenog mesa, nagovještavajući da će sljedeća predsjednička aktivnost Gorana Hadžića, nakon intervjua, biti ručak. Bilo je skoro podne, no Hadžić je, kad smo se pozdravili i sjeli u secesijske stolice koje je uoči rata erdutskom dvorcu posudio Muzej Slavonije (i koje će ubrzo odande nestati zajedno s Hadžićem), djelovao pospano i mamurno. Tada sam prvi i posljednji put vidio tog čovjeka, protiv kojega će osam godina poslije Haaški sud podići optužnicu za ratne zločine.

Intelektualno inferioran

Iskapanje masovne grobnice na Ovčari, četrdesetak kilometara udaljenoj od dvorca u kojemu je sjedio “predsjednik” Hadžić, bilo je u tijeku. Došao sam razgovarati o njegovoj ulozi u ratu, o tome što i koliko zna o pokolju na Ovčari i namjerava li ostati u Podunavlju kada onamo uskoro stigne hrvatska vlast. Bio je to jedini intervju u mojoj tada već dvadesetogodišnjoj novinarskoj karijeri koji sam obavio, a da ga nikad nisam objavio. I prije nego što ću ga sresti, znao sam da je Hadžić skromnih intelektualnih potencijala. Odgovarao je fragmentima rečenice, onako kako čini učenik koji nema pojma o gradivu, ali se nada da će ipak nekako zavarati profesora, svjestan da šutnjom ne bi imao nikakve šanse. Govorio je nesuvislo, mrmljajući si u bradu i možda samo dva ili tri puta pogledao me u oči tijekom razgovora koji je trajao oko pola sata. Snimao sam razgovor na mali diktafon (to je činio i njegov suradnik zadužen za odnose s javnošću kako bi, valjda, imali dokaz što je Hadžić uistinu rekao ako ja nešto krivo napišem), pa sam, neopterećen bilježenjem, promatrao njegove geste i pokrete, nastojeći pročitati ono što se naziva govorom tijela.

Nije bila nikakva mudrost već tada znati da je Hadžić ratni zločinac. Kad sam ga upitao smatra li se odgovornim za zločin na Ovčari, odgovorio je otprilike ovako: “U Kninu, kažem... nek’ kopaju... nema tamo ustaša, a oni neće, što ja znam... to je tako...”

Prijeratni skladištar u vukovarskom Vupiku, koji se prometnuo u “državnika”, slično je odgovarao i na druga moja pitanja. Nije bilo nikakve mogućnosti, ni kad sam poslije, vrativši se u Osijek, nekoliko puta preslušao snimljenu traku, izvući bilo što suvislo za kakav-takav intervju.

Ne mogu reći da je Hadžić ostavljao dojam hladnokrvnog ubojice spremnog da bez ikakve milosti povuče okidač, ali iz izraza njegova lica zračila je zastrašujuća količina bešćutnosti. Bio sam siguran da razgovaram s čovjekom koji potpuno smireno svojim podčinjenima može izdati najmonstruoznija naređenja i potom sjesti za stol i polako i mirno uživati u objedu.

Pred Crkvom božjom

Dojam osobe koja hladnokrvno može izvući pištolj i ispaliti puni spremnik u zarobljenika čije su ruke na leđima vezane žicom ostavit će devet godina poslije, 12. lipnja 2005., Slobodan Davidović. Tog nedjeljnog jutra u Šidskim Banovcima, srijemskom selu tek nekoliko kilometara od hrvatsko-srpske granice, srest ću ga pred crkvom gdje je čekao početak bogoslužja. Davidovića sam desetak dana prije toga vidio na onoj jezivoj videosnimci kako dominira među skupinom pripadnika zloglasnih Škorpiona dok na strijeljanje tjeraju šest Bošnjaka. U maskirnoj uniformi, s crvenom beretkom na glavi i automatskom puškom u ruci, mirno puši i gleda kako iz kamiona izlaze šestorica bespomoćnih muškaraca u civilnoj odjeći, kao da se radi o iskrcavanju jaganjaca. Nekoliko minuta poslije, što se na snimci također vidi, hladnokrvno su likvidirani.

Susret s Davidovićem nije bio nimalo ugodan. Dan prije susreta s tim hladnokrvnim ubojicom nazvao me novinar The New York Timesa, Nicholas Wood, te rekao kako ima pouzdanu informaciju da se Slobodan Davidović, jedan od ubojica šestorice Bošnjaka s videosnimke koja se tih dana vrtjela po brojnim televizijama diljem svijeta, šokirajući javnost, nalazi u Šidskim Banovcima. Predložio mi je da sutradan onamo zajedno odemo. Vijest je zvučala nevjerojatno, novinarski više nego izazovno.

U telefonskom imeniku Banovaca bilo je samo jedno prezime Davidović, i to u Željezničkoj ulici broj 4. Kad smo se ondje zatekli u nedjeljno jutro, susjedi su nas, ne znajući zašto ga tražimo, uputili do njegove kuće. Ušao sam u dvorište praćen kolegom iz New York Timesa, no nismo zatekli nikoga. Pas u dvorištu oštro je zalajao, a iz zapuštene i oronule kuće izašla je starija žena. Sumnjičavo je gledala i na pitanje stanuje li tu Slobodan Davidović odgovorila potvrdno. Predstavila se kao njegova majka, rekavši da Slobodan nije kod kuće, nego da je otišao u Crkvu božju.

U Ulici Branka Radičevića 23 nalazila se Crkva božja. Bilo je nekoliko minuta prije 11 sati, neposredno uoči nedjeljne mise. Prepoznao sam Davidovića, razgovarao je s nekim ženama, no za svaki slučaj upitao sam je li možda u blizini vidio Slobodana Davidovića. Rekao je kratko: “Ja sam taj”. Imao sam ružan osjećaj da svakog trenutka ispod one prugaste izblijedjele majice i sivkaste jakne s patentnim zatvaračem može izvući pištolj i hladnokrvno nas ustrijeliti.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista