UDAR NA FÜHRERA

NOVI DETALJI PROPALOG ATENTATA NA ADOLFA HITLERA Nakon svega je urlao: 'Ovo je mogla učiniti samo plemićka svinja!'

Grof Claus von Stauffenberg bio je hrabar i odlučan, ali i konzervativni nacionalist. Nije volio primitivnost nacista, ali je pozdravio Hitlerov dolazak na vlast i sve mjere kojima se teritorij okupljao

Na današnji dan, 20. srpnja 1944., prije sedam desetljeća, u Istočnoj je Pruskoj dan bio neobično topao. Njemački vođa Adolf Hitler stanovao je u “sigurnosnoj zoni I” Vučje jazbine, što bliže Istočnom bojištu. Doći do toga kruga zaštićenog područja bilo je teško. Trebalo je imati niz propusnica koje su stalno provjeravane, a vrijedile su kratko. Tek dvjestotinjak ljudi uopće je imalo pristup Hitleru. Odlučiti se na unošenje bombe u najbolje čuvano mjesto u nacističkoj tvrđavi koju su s istoka nagrizale jedinice Crvene armije, a sa zapada američke i britanske snage koje su mjesec i pol ranije započele invaziju u Normandiji, bilo je hrabro.

Sastanak je održan u vanjskoj zgradi, ne u podrumskom bunkeru, prozori su ostali otvoreni. Grof Claus von Stauffenberg želio je ubiti Hitlera i pokrenuti prevrat u Trećem Reichu. Bombu je postavio uz nogu drvenog stola, ispričao se da mora na telefon, a onda u 12.42 dočekao detonaciju. Požurio je u avion za Berlin, a suradnici su trebali presjeći komunikacije s Berlinom. Claus von Stauffenberg učinio je neobično hrabro djelo, čin dugotrajnog značenja, bez obzira što je njegov poduhvat propao.

Grof Claus von Stauffenberg

Klika glupih oficira

Njemački plemić bio je ratni invalid. U Tunisu je ostao bez oka i ruke, sa samo tri prsta. Bio je obrazovan, hrabar i odlučan, ali i konzervativni njemački nacionalist posve u skladu s ondašnjim vremenom. Nije volio primitivnost nacista, ali je pozdravio Hitlerov dolazak na vlast, pozdravio je sve mjere Njemačke kojima se teritorij okupljao, volio je Mussolinija, zabrinut za naciju postao je kada se vidjelo da Hitler neće uspjeti.

Da je bomba koju je postavio von Stauffenberg ubila glavnu metu, svi oni koji se u Njemačkoj danas slave kao stupovi otpora, nade, ponosa, vjerojatno to ne bi bili. Sudbina Trećeg Reicha nije se smjela rasplesti kao sudbina Carske Njemačke nakon Velikog rata. Njemačka je trebala pasti, nestati, a u svijetu koji se stvarao nije bilo mjesta za kompromise i pregovore o granicama u kojima bi Nijemci bili jedan od čimbenika. U ljeto 1944. njemački je teritorij bio bombardiran, ali neprijateljski su vojnici bili još daleko. Da je Stauffenberg uspio, da su Saveznici slučajno i priznali novu vlast, ona bi bila vojna uprava, bez njemačke ljevice koju je von Stauffenberg sustavno isključivao iz planova. Bio bi to veliki korak naprijed u odnosu na Hitlera, ali ne i dovoljno za svijet pobjednika 1944. Sve spekulacije i brige Moskve, Londona i Washingtona prekinuo je Hitler koji se nekoliko sati nakon atentata obratio Nijemcima govoreći o “zločinu kakvog u njemačkoj povijesti nije bilo”. “Klika, vrlo malena, ambicioznih, bezskrupuloznih, kriminalnih i glupih oficira skovali su zavjeru da me uklone”, objasnio je.

Prvi zapadnonjemački predsjednik Theodor Heuss poslije rata upozoravao je da je pritisak nacista na društvo bio golem, pa je da bi se suprotstavilo Hitleru trebala nevjerojatna hrabrost i politička vidovitost. Mnogi u nacističkoj Njemačkoj bili su prepuni dvojbi, straha, gađenja prema svemu što je Treći Reich činio, ali i rastrzani osjećajem odgovornosti prema državi, ponosa zbog uspjeha nacističkog ratnog stroja, vjerojatno uvjereni i u njemačku superiornost. U Hitlera su mnogi vjerovali i odgovornost za ono što je Njemačka učinila u vrijeme nacizma nije zato odgovornost klike na vlasti, pa ni 15-ak posto onih koji su doista bili opasni, kako je predsjednik Heuss govorio kada se govorilo o denacifikaciji. Hitler je na izborima došao na vlast, Njemačka je bila najnaprednija europska država, bila je velika i njezina je odgovornost bila kontinentalna.

Pruski junkeri

Urotnici protiv Hitlera prije 70 godina bili su velikim dijelom pruski junkeri, baš oni koje su u Bijeloj kući željeli slomiti kao najodgovornije za Hitlerov dolazak na vlast i militarističku prirodu Njemačke. Mnogi od urotnika koji su stradali sa Stauffenbergom nisu uvijek i u svim životnim fazama bili besprijekorni. Grof Helldorf, dok je bio u moći kao šef berlinske policije, neprestano je zbog kocke i raskalašenog života grcao u dugovima. Tridesetih je otimao bogate Židove, uzimao im putne isprave i ucjenjivao da si otkupe izlazak iz zemlje. Bio je odgovoran za pljačke i palež u glavnom gradu. Pohvalio se i američkim novinama kako su na početku Kristalne noći 1938. svi Židovi Berlina “razoružani”. Da je puč uspio, kancelar Reicha bio bi Friedrich Gördeler. On je bio antisemit bez ostatka, no nije bio zagovornik holokausta. Mnogi od časnika koji su bili uz grofa Stauffenberga sudjelovali su u Hitlerovu ratnom stroju bez pogovora, kako se konačno i očekivalo od oficira pod prisegom.

Hitleru je bomba rastrgala hlače, spalila kosu na stražnjem dijelu glave, ranila ruku, a u noge zabila krhotine drva. Popucali su mu bubnjići.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 04:45