Nogomet je postao zabava korporacija, vuvuzele su zadnji pokret otpora

U 55. minuti prve utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva veznjak Južnoafričke Republike Kagisho Dikgacoi lijepom je dijagonalom katapultirao na lijevoj strani Siphiwea Tshabalalu zvanog Shabba, a ovaj se spustio u šesnaesterac kao SAS-ov specijalac i lijevom nogom odapeo loptu u suprotne rašlje meksičkog vratara Oscara Pereza. Stadion Soccer City u Johannesburgu od sreće se odlijepio pola metra od zemlje, a Shabba je otrčao do aut linije i zajedno s četvoricom suigrača otplesao nešto poput SMS-makarene.

Sanchezov salto

Ples Bafane Bafane ući će, nema sumnje, u galeriju nezaboravnih prizora s aut linije, tamo gdje su već odavno legendarni kamerunski djedica Roger Milla, koji je i sa četrdeset i dvije godine zabijao i plesao svoj već čuveni ples uz korner zastavicu, Hugo Sanchez sa svojim saltom, ili Bebeto, Mazinho i Romario u onom mitskom prizoru iz Dallasa 1994., kada su nakon gola Nizozemskoj njihali na rukama dva dana ranije rođenog Bebetovog sina. To, uostalom, i jest bila ideja.

Simpatični kratki ples izgledao je dobro uvježban zato što je, za razliku od Mazinhove i Romariove spontane posvete tek rođenom Bebetovom sinu, to i bio: više od mjesec dana igrači Južnoafričke Republike vježbali su razne varijante proslave gola, a vodstvo nogometnog saveza čak je za tu svrhu angažiralo Andyja Ansaha, nekadašnjeg igrača engleskog drugoligaša Southend Uniteda, danas profesionalnog nogometnog koreografa televizijske i filmske industrije.

Pripreme Južnoafrikanaca cijelo vrijeme su pratile kamere Coca-Colinog marketinga, koja je uoči Mundijala upravo s Rogerom Millom u glavnoj ulozi započela globalnu reklamnu kampanju zasnovanu na konceptu slavljenja slavlja: “Proslava postignutog gola najveći je trenutak u nogometu”, izgovorio je u spotu mrtav-ozbiljan narator, i time označio početak nove nogometne ere, u kojoj više neće biti važan gol, već njegova proslava.

Kad je stoga u 55. minuti Shabba zabio za 1-0, nije uzdah olakšanja otkočio samo grč igrača, vodstva, osamdeset tisuća navijača Južne Afrike na stadionu, pedeset milijuna njihovih sunarodnjaka pred televizorima i svih milijardu Afrikanaca, već i marketinških inženjera Coca-Cole. Dugačak put prošao je nogomet od ikonične Peleove uzdignute ruke u Jairzinhovom zagrljaju nakon prvog gola Italiji u finalu 1970. ili onog bjesomučnog, katarzičnog trka uplakanog i od sreće poludjelog Marca Tardellija u finalu 1982. - l’urlo di Tardelli - do mjesec dana pažljivo uvježbavane koreografije Siphiwea Tshabalale i suigrača 2010. godine.

Obična proslava gola, nekad spontano otpuštanje emocija, danas tek marketinški trik velike svjetske megakorporacije, označila je tako na Mundijalu u Južnoj Africi simbolički početak korporativnog nogometa. Nakon 11. lipnja 2010., jedina spontana stvar koja će se još u nogometu dogoditi bit će spontani pobačaj neke zagrižene Brazilke pred televizorom, u nekoj od favela Rio de Janeira.

Bavaria razbila Heineken

Nije, jasna stvar, nogomet postao korporativna zabava u 55. minuti utakmice Južnoafrička Republika - Meksiko, ali ovo će svjetsko prvenstvo po svemu sudeći biti konačna pobjeda orwellovskih korporacija. Malo što će nakon 11. srpnja ostati isto, malo što od nogometa nakon ovog Mundijala ostat će pučkom zabavom, zbog čega je postao najraširenija i najpopularnija igra u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Klinci u afričkim i azijskim zabitima, koji još uvijek na zemljanim igralištima uopće igraju nogomet, domalo će se igrati proslave gola: njihovi europski vršnjaci od igrališta su ionako odavno odustali, i nogomet igraju još samo na PlayStationu i Xboxu, za 49,99 eura.

Stadioni su tako postali igrališta golemih koncerna.

Nekad su sa tribina redari izbacivali pijane engleske huligane, a danas smo svjedoci kako policija na utakmici Nizozemska - Danska sa stadiona Soccer City izbacuju trideset šest atraktivnih nizozemskih navijačica u pripijenim narančastim haljinama, i privodi ih na informativni razgovor, jer su haljine - iako to na njima ne piše - reklamni trik pivskog koncerna Bavaria, a FIFA kao organizator ima ekskluzivni sponzorski ugovor s konkurencijom iz Heinekena. Dvije navijačice u policiju su privedene čak i iz hotela u Johannesburgu! Bavaria je tako u prvoj utakmici razbila Heineken, a vi što mislite da je obrnuto ne razumijete se u nogomet, jer publicitet koji su dobile uhapšene manekenke u tijesnim narančastim haljinicama bio je upravo ono što su taktičari Bavarije zamislili.

Reklama za Hyundai

A nogomet? Eh da, utakmica Nizozemska - Danska završila je 0-0, ništa-ništa, ali koga više zanima nogomet? FIFA se nakon te bezgole utakmice sekirala ionako samo zbog ugovora s Coca-Colom.

U cijelom prvom krugu Svjetskog prvenstva vidjeli smo bijednih dvadeset pet golova, jedva gol i pol po utakmici, trinaest manje nego u prvom kolu Mundijala u Njemačkoj i gotovo dvostruko manje nego 2002. U romantično vrijeme pedesetih i šezdesetih toliko golova davalo se u dvostruko užem formatu natjecanja, sa samo 16 reprezentacija. Englezi su ih pritom vidjeli još i manje, jer su gledatelji ITV-ova prijenosa umjesto Gerrardova vodećeg gola protiv SAD-a gledali - reklamu za Hyundai.

Čak ni ta statistika ne prikazuje dovoljno vjerno bijedu nogometa kojega smo gledali u prvih šesnaest utakmica u Južnoj Africi: vidjeli smo, uostalom, više golova nego šansi, jer barem tri su pala zbog kontroverzne lopte Jabulani, termoplastičnog poliuretanskog projektila koji prosto zrakom leti vijugavo kao maljutka, pa se za gol kojega je na kraju protiv Grčke primio i čudesni nigerijski vratar Enyeama kao asistenti moraju pisati i Adidasovi inženjeri iz Laughborough Universityja.

Lopte i kopačke

Svatko razuman, iako u nogometu zdrav razum ne stanuje, zapitat će se, najzad, zašto loptu treba mijenjati za svako prvenstvo? Što je falilo Teamgeistu iz Njemačke 2006., je li Durlast serija 1986. bila kriva što je balun pao na Maradoninu Božju ruku, je li Telstar lopta u finalu 1974. bila kriva što je Nijemci nisu takli sve do vodstva Cruyffove Nizozemske, je li koja od tih lopti pukla, je li koga ubila, je li lebdjela zrakom, ili odskakala u pravokutnim putanjama?

Nije, naravno: jedini je razlog marketinški, isti onaj zbog kojega Englezi nisu vidjeli Gerrardov gol na utakmici Engleska - SAD, a ostatak svijeta po jedan na svakoj utakmici, onaj koji je nedostajao da bi bio dosegnut tek prosjek golova u utakmicama prvih kola svjetskih prvenstava.

Baš svaki razlog za paučinu što se u afričku jesen 2010. nahvatala na stativama od Polokwanea do Cape Towna, ima naime veze s krupnim kapitalom, sve od same Fifine odluke da se igra u Južnoj Africi, koja je trebala biti popraćena aplauzom prosvjećenog svijeta kao humanitarna akcija širenja radosti nogometa teritorijima na koje Ronaldova noga još nije kročila, iako se radi samo o osvajanju novih tržišta i ničem više.

U osnovi, naime, radi se o suštinski istom konceptu kojim Adidasove lopte i Nikeove kopačke za dolar mjesečno lijepe i šivaju ubogi mali Vijetnamci ili Indonežani. Siromašni Južnoafrikanci na Mundijalu 2010. ne samo da su zaposleni tek kao egzotična dekoracija na stadionima, nego za to još i plaćaju, na bijes i gnjev bogatog bijelog čovjeka zbog polupraznih stadiona, koji tako neatraktivno izgledaju na njegovom plazma televizoru, sklopljenom u nekoj kineskoj manufakturi.

Imperativ rezultata

Odluka Fifinih menadžera i njihovih poslovnih partnera rezultirala je paradoksom da upravo u Africi gledamo najhladnije prvenstvo do sada: u Južnoafričkoj Republici, naime, upravo počinje zima, prizori sa stadiona nalikuju utakmicama završnice ruske lige, rezerve na klupi cupkaju prekriveni dekicama, igrači nose rukavice, a tribine izgledaju kao da se svjetsko prvenstvo održava na Planici. Do finala 11. srpnja u Južnoj će Africi valjda i zasniježiti, a ako kojim slučajem Johannesburg do kraja mjeseca i ne zabijeli, nije razumno sumnjati da su FIFA i njeni partneri iz industrije zimske odjeće već pripremili topove za snijeg.

Hladnoća, naravno, nije jedini razlog zašto smo prvi tjedan gledali najgori nogomet još od sretnih osamdesetih i vremena brutalnih kostolomaca. Bit će da jedan od razloga jest i onaj, kako bi komentatori učeno rekli, “grč prvih utakmica s imperativom pozitivnog rezultata“, ali to je ipak samo jedan razlog. Već i on je, dakako, korporativne prirode - jer 0-0 se u vrijeme recesije računa u pozitivni rezultat - a o ostalima da se ne govori.

Najveće europske i svjetske zvijezde, ili barem one koje su preživjele proteklu nogometnu godinu - a od palih heroja dala bi se sastaviti reprezentacija koja bi bila među favoritima - u Južnu Afriku stigle su iznurene i lipsale od iscrpljujuće klupske sezone, u kojoj, u bjesomučnoj utrci svojih nezajažljivih vlasnika za zaradom, igraju i po osamdeset utakmica.

A kad jednom izmrcvareni poput logoraša konačno i izađu na slobodu travnjaka u Pretoriji ili Durbana, igraju industrijski nogomet - stigosmo konačno, last and least, i do nogometa - koji je u potpunosti proizvod vrhunske tehnologije, sav termoplastičan i poliuretanski, u kojemu svaki igrač u glavi ima ugrađen GPS sa svojim točnim koordinatama: kad vidite igrača da se iznenada i iz čista mira srušio na travu, znajte da to ne glumi faul, već ga je oborio snažan elektrošok koji ga upozorava da je napustio svoje precizno određeno mjesto na terenu. Što je još i dobro, jer ćemo u nogometu budućnosti, kao u Wedlocku i sličnim SF-filmovima, gledati igrače ularene u ogrlice s pola kilograma eksploziva.

Striktni zadaci

Gledamo tako kako veliki Samuel Eto’o igra nekog povučenog veznog, a počesto i beka, jer je kamerunski selektor Paul Le Guen, nekadašnji bek i sadašnji nogometni mediokritet, to vidio kod Mourinha. Eto’o je samo jedna od žrtava onoga što stručni komentatori imbecilnih televizijskih zabavno-obrazovnih nogometnih programa zovu “discipliniranom igrom” i “izvršavanjem taktičkih zadataka”.

To je, naime, nogomet koji oni vole: kad čujete da će utakmica biti poslastica za nogometne znalce, da će udariti kontrolirani rizik na brzu transformaciju, i da će biti zanimljivo vidjeti kako će igrači ispoštovati striktne zadatke trenera poznatog po tome što ne voli kad igrači ne poštuju njegove striktne zadatke, znate da će to biti epski dosadna utakmica, da će završiti 0-0, i da ćete to vrijeme korisnije utrošiti pokušate li oboriti Guinnessov rekord u što većem broju udaraca glavom o betonski zid u devedeset minuta. S pauzom od petnaest minuta za reklame.

Shvatio je to čak i Diego Maradona - nekadašnji beskompromisni latinoamerički revolucionar redizajniran, uzgred budi rečeno, u manekena talijanske mode i švicarske industrije satova - pa je nakon višemjesečnih eksperimenata na živom Lionelu Messiju konačno odustao od “striktnih zadataka” i dao mu punu slobodu.

Messi bi tako, lako je moguće, mogao biti jedini igrač s osnovnim ljudskim pravom na slobodu kretanja, a njegov nemogući dribling izvan okvira striktnih zadataka jedino spontano što ćemo na ovom velikom korporativnom sajmu uopće vidjeti.

Nove vuvuzele

Uz, dakako, već slavne “svirače” iritantnih, bučnih vuvuzela, posljednji pokret otpora bijelom kapitalu, koji u očaj baca organizatore i velike televizijske kompanije. I kojemu se možete pridružiti i vi, ako za samo 2.99 eura kupite plastičnu trubu s logotipom Coca-Cole, Nikea, Adidasa, Hyundaija, Fife ili nekog drugog renimiranog proizvođača vuvuzela.