INTERVJU ZA JUTARNJI

Nobelovac Krugman Hrvatima otkriva kako izaći iz krize: 'Trošite, trošite, trošite!'

Ljudima razum govori da ‘u teškim vremenima vlada mora stegnuti remen’, iako je pravi put zapravo obrnut. Ako se svi žrtvujemo, nitko ništa ne kupuje, dolazi do zastoja... Ako vi štedite tako da ništa ne kupujete od mene, uništavate moj prihod i mi tonući zajednički produbljujemo krizu
 Wikipedia

Očekivao sam barem jedan razgovor s tajnicom i barem jedno prespajanje, malo krckanja na linijama. Prethodna procedura bila je teška - ne možete dobiti ekskluzivni razgovor jer ugovorom smo se obavezali barem na dva medija - strogo su poručili iz rovinjskog sjedišta Adris grupe na čijem će forumu Paul Krugman, vjerojatno najcitiraniji ekonomist proteklog desetljeća, sudjelovati početkom listopada. Ali ubrzo je stigla mekša rečenica: “Pošaljite svoj životopis pa ćemo vidjeti što će tim gospodina Krugmana odlučiti”. Nisam siguran da je životopis bio presudan, prilično sam zapravo uvjeren da ga nitko nije čitao, ali nekoliko dana poslije stigao je pozitivan odgovor.

Prijateljski glas

U paketu s telefonskim brojem iz New Jerseyja bila je i posljednja stroga uputa: “Budite koncizni i nikako ne skrećite temu s poslanih pitanja”. Priznajem, bio sam malo nervozan. Telefon negdje u Princetonu zazvonio je triput. - Dobar dan, ovdje Viktor Vresnik iz Jutarnjeg lista iz Hrvatske, mogu li razgovarati s profesorom Krugmanom? - Tu sam, izvolite - rekao je prijateljski glas iz slušalice.

- Jeste li dobili moja pitanja - počeo sam oprezno. - Zapravo ne, ali nadam se da ću znati na njih odgovoriti - rekao mi je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2008. Dalje je sve bilo lako, ugodno, neformalno, jedino, nažalost, prekratko. Krugman, profesor na Princetonu i redovni kolumnist New York Timesa, u kriznom je razdoblju stekao reputaciju političkog aktivista, za neke toliko angažiranog da su u pitanje doveli njegove znanstvene stavove. Po orijentaciji umjereno lijevi liberal, on doista žestoko odskače od današnjeg srednjostrujaškog konzervativnog razmišljanja.

Umjesto na Friedricha Hayeka i Miltona Friedmana, austrijsko-američki dvojac koji je udario temelje neoliberalizmu, on se danas poziva na Johna Maynarda Keynesa, istaknutog britanskog ekonomista i jednog od utemeljitelja suvremene makroekonomske misli koji je, za razliku od spomenutog dvojca, zagovarao relativno snažnu ulogu države u rješavanju kriznih ekonomskih razdoblja.

Krugman se zato, za razliku od mnogih, izjasnio kao pristalica nedavnih obilnih državnih financijskih injekcija ekonomiji (ne nužno i ne uvijek i načina njihova trošenja).

Za razliku od mnogih, također, iako ga nije štedio kritika kada je to smatrao potrebnim, ostao je zagovornikom Baracka Obame i vjerojatno je danas njegov najsnažniji saveznik među kolumnistima u utjecajnim američkim medijima.

U nedavnom manifestu kojim su prije svega američku, a onda i globalne vlade pokušali prizvati razumu - otud i naslov “Manifesto for Economic Sense” - Krugman i njegov suradnik na tom projektu Richard Layard s Londonske škole za ekonomijiu iznijeli su tezu kako je tvrdnja većine današnjih političara i kreatora ekonomskih politika da je glavni uzrok današnje krize neodgovorno zaduživanje država potpuno pogrešna. Krugman i Layard iznimku vide zapravo jedino u Grčkoj, koja je probila sve razumne granice davno prije katastrofe koja joj se dogodila.

Neistina o zaduženosti

Doista mislite da je zaduženost u toj priči bila sporedna?

- Da. Jer, kao prvo, cijela ta priča o ogromnoj zaduženosti zemalja u velikoj je mjeri faktografski pogrešna. Netočna. Španjolska i Irska, primjerice, imale su velike viškove u državnoj blagajni i nizak javni dug, a danas su u teškoj krizi iz koje se teško nazire izlazak. Uostalom, pogledajte šire na SAD ili Europsku Uniju u cjelini. Nije bilo dramatično velikih deficita. Kada je kriza prvi put udarila, taj udar nije bio ni u čemu izravno povezan s javnim dugom. To je jednostavno pogrešna tvrdnja. Deficiti su narasli kao rezultat ekonomske krize, nakon što je ona stigla. Zato mislim da je priča bila potpuno različita.

Zašto onda većina političara štednju ističe kao glavno oružje u borbi protiv krize?

- Mislim da se pravi odgovor nalazi u kombinaciji više oružja, više ekonomskih mjera. Postojeći pristup je prije svega intuitivan. Kada stvari krenu naopako, ljudi reagiraju instinktivno. Intuicija im govori da ‘u teškim vremenima vlada mora stegnuti remen’, iako je pravi put zapravo točno obrnut. I tu ne smijemo smetnuti s uma da je u mnogo slučajeva riječ o smišljenoj politici, u namjeri da se pod krinkom štednje zapravo zagrize u (prije svega europsku) tradiciju države blagostanja i da je se odgurne kao neprikladnu. Nisam siguran da je to dobra ideja, ali znam da je to bila vrlo česta politička agenda. Kada je riječ o široj javnosti, riječ je uglavnom o instinktivnoj reakciji na krizu, o potrebi da se solidariziramo, da zajednički podijelimo teret krize. To je vrlo snažan impuls koji je čak i političarima koji se s time ne slažu vrlo teško odbaciti.

Ako se svi žrtvujemo, nitko ništa ne kupuje, dolazi do zastoja...

- Točno. Ako vi štedite svoj prihod tako da ništa ne kupujete od mene, uništavate moj prihod i mi tonući zajednički produbljujemo krizu.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 23:47