NJEŽNA GESTA VELIKOG MAESTRA Znamenitu Anninu polku Zubin Mehta je posvetio svojoj ženi

Pedeset milijuna ljudi u 90 zemalja diljem globusa i ovog je 1. siječnja gledalo i slušalo tradicionalni Novogodišnji koncert u zlatnoj dvorani Glazbenoga društva - Muzikvereina u Beču. Oni sretnici koji su se, osim dakako uglednika, uspjeli domoći ulaznice bili su izravni sudionici najvećeg svjetskog spektakla, a oni drugi zahvaljujući televiziji i radiju cupkali su i pjevušili valcere i polke obitelji Strauss u svojim domovima ili putem videozidova. Onaj koji je koncert gledao mogao je i ove godine primijetiti mnoštvo japanske publike jer ona je već niz godina među najvjernijim poklonicima Novogodišnjeg bečkog koncerta pa se ulaznice glazbenih ljubitelja iz Japana nerijetko rezerviraju i po nekoliko godina unaprijed! U ozbiljnom glazbenom svijetu tako uporne glazbene zaljubljenike bilježi još samo Wagnerov festival u Bejrutu za čije se predstave ulaznice mogu (pre)prodati i za suho zlato.

Malograđanska tradicija

Nije baš jednostavno objasniti odakle takva pomama za lakotaktnim koncertom u još uvijek mamurnom jutru svake nove godine. Je li to želja kojom bi svi ti milijuni glazboljubaca željeli uplesati u novu godinu s nadom da će ova biti bolja od prethodne, ili naprosto jedna (malo)građanska tradicija koje se ne želimo odreći. Dvojim, međutim, da se baš uvijek i svugdje radi o malograđanima koji bi tu “zuckerwasser” (šećernu vodicu) uporno iz godine u godinu tako žedno ispijali nakon probdjevene novogodišnje noći. Naime, u raznoraznim tradicijama naklonjenim Europi bilo bi to još i razumljivo, pa i u SAD-u ili Australiji, zemljama koje su rado preuzimale neke navike starog kontinenta, no što je onda s Japanom koji se u izravne prijenose uključio 1973., Kinom od 1987., pa dalje Indonezijom, Čileom, Bolivijom, Gvatemalom, Ekvadorom... sve do Albanije?! U svim tim zemljama ljudi se ili bude ili ostaju budni do kasno u noć ne bi li uhvatili uhom ili pogledom “Lijepi plavi Dunav” ili “Radetzky” koračnicu bez kojih se ne može, a između toga čuli i još pokoji valcer od njih 630, polku između više od dvije stotine, mazurku, galop ili koračnicu, ukupno oko tisuću skladbi nastalih u glazbenoj manufakturi obitelji Strauss; Johanna starijeg i mlađeg te još dvojice braće Josepha i Eduarda, i to u gotovo cijelom 19. stoljeću, od 1825. kada započinje karijera Johanna oca sve do 1916. u kojoj umire najmlađi Eduard.

Doista, bečki Novogodišnji koncert najveća je svjetska “štrausijada” u koju se svake godine uplete još pokoje skladateljsko ime, ali više kao ukras, počast kakvoj obljetnici ili možda s malo dobronamjerne, ali ipak zloćkaste primisli e da bi se pokazalo tko su bili ipak najveći majstori lakotaktne glazbe 19. stoljeća. Tako su se u raznim rasporedima našli i stari “papa” Haydn, i F ranz Schubert, i Joseph Lanner, suvremenik Straussa starijeg koji je zapravo “izmislio” tipični bečki valcer, a ove su se godine obitelji Strauss pridružili Hans Christian Lumbye kojeg su zvali “danski Strauss” te Franz von Suppé, austrijski skladatelj belgijskoga podrijetla kojeg volimo svojatati jer se slučajno rodio u Splitu 1819. te neko vrijeme živio u Zadru.

Obiteljska hijerarhija

No, i u obiteljskoj hijerarhiji Strauss bilo je razlika. Stari, namćorasti otac Johann probio je led, čak ga je Richard Wagner nazvao “demonom bečkog muzičkog duha”, no što je od njega zapravo ostalo zapisano u memoriji brojnih generacija - “Radetzky” koračnica posvećena carskom vojskovođi koji je predvodio vojsku koja je krvavo ugušila talijanski pokret za slobodom 1848. A da glazba, politika, a s njima i povijest ne idu uvijek ruku pod ruku pokazuju i počeci bečkih koncerata od kojih se prvi održao 31. prosinca 1939. pod ravnanjem Clemensa Craussa, da bi od 1. siječnja 1941. postao doista novogodišnji - u vrijeme nacizma. Jesu li htjeli ili su morali nije predmet ovog teksta, no činjenica jest da su među glavnim dirigentima koji su ravnali Novogodišnjim koncertom, a i danas su prisutni, bili i Židovi koji su htjeli obraniti glazbu, usprkos zloporabama i manipulacijama. Prije svih danas nenadmašni interpret Wagnera Daniel Barenboim koji je prekinuo izraelski embargo na Wagnerovu glazbu u toj zemlji izvevši 2002. u Jeruzalemu predigru “Tristana i Izolde”. Zabrana Wagnera imala je doduše pokriće u njegovu pamfletu “Judaizam u glazbi”, no sve ono dalje što su nacisti radili s njegovom glazbom bilo je protivno razumu, a štetilo je samo glazbi. Humanist, čovjek iznimne empatije spram stradanja maestro Barenboim učinio je tome kraj, a dva je puta dirigirao i glazbu obitelji Strauss na Novogodišnjem koncertu u Beču. Isto je učinio i njegov veliki kolega, karizmatični Indijac, a bečki đak Zubin Mehta koji je formirao multikulturalni muzički centar Mifneh u Izraelu koji okuplja darovite arapske i židovske mlade glazbenike, a ove se godine svojim petim nastupom u Beču pridružio dirigentima rekorderima koji su odlučili zaboraviti nesretne početke Novogodišnjega koncerta. Nakon C. Craussa od 1946. godine Koncertom su ravnali doista sami velikani: Josef Krips, Herbert von Karajan, Claudio Abbado, Ricardo Mutti, Georges Prętre, Seiji Ozawa, Carlos Kleiber, Nikolaus Harnoncourt, Lorin Maazel (pet puta kao i Mehta), Mariss Jansons i dr. I ne smije se zaboraviti, neodoljivi koncertni majstor Bečke filharmonije Willi Boskovsky, apsolutni rekorder koji je Novogodišnjim koncertom ravnao 24 godine (1955. - 1979.) i 1967. godine započeo tradiciju izvedbe valcera “Na lijepom plavom Dunavu”. Dirigirao je s violinom i gudalom, što je ponekad izazivalo i blagu porugu: “Willi se igra Straussa”.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg