LINO ČERVAR:

Nisam pobjegao kao Ivo Sanader

Donedavni izbornik hrvatske rukometne reprezentacije Lino Červar s nikim nije htio pričati o razlozima napuštanja Hrvatske. Svoju je priču, isprepletenu sjećanjima na svjetske uspjeha, ali i životna razočaranja, odlučio dati ekskuzivno za Jutarnji list.
 Markičević/CROPIX

Nakon nekoliko sati leta od Splita preko Zagreba do Skoplja te dvosatne vožnje autom do skijaškog planinskog centra uz jezero Mavrovo, pao sam u krevet oko dva u noći i navio buđenje u osam. Ujutro svaki čas provjeravam na mobitelu koliko mi još ostaje spavanja, jer i umoran ipak nestrpljivo čekaš da svane ta makedonska Švicarska gdje se priprema Červarov Metalurg, kad gle, i prije osam odskoči mi mobitel u ruci:

- A di smo više, nema ovdje spavanja, znam da ste stigli noćas, ja sam dolje na doručku, pa idem na trening! - šalio se pozivom na tašte naredbodavno Lino Červar.

Mogao sam izvesti zaključak, evo sam budan u Mavrovu, a intervju samo što nije počeo. Za nekoliko redaka čut ćete prvi put Červara da govori za medije, nakon dva tjedna šutnje i odbijanja bilo kakvih izjava u povodu njegovog definitivnog rastanka s hrvatskim rukometom. Proslavljeni izbornik hrvatske rukometne reprezentacije odlučio je progovoriti ekskluzivno za Jutarnji list:

- Bilo je normalno da se nikome ne javljam, jer se nisam pojavio ni 29. srpnja kad sam raskinuo, ostavio oproštajno pismo i shvatio, odlučio, da je zauvijek propao jedan tako pošteno zamišljen i planiran projekt hrvatskog rukometa za Olimpijske igre u Londonu 2012. u koji sam uložio mnogo pomlađivanjem reprezentacije i komponiranjem jedne nove briljantne generacije koja se takvom čak i pokazala, dakle dokazala na zadnjem Prvenstvu Europe ove godine.

Samo za Jutarnji list

Te riječi Lino Červar mi je rekao prije intervjua, govoreći da još nije spreman za medije:

- Ali ako se odlučim, onda se odazivam pozivu Jutarnjeg lista, pa možda baš zato što nije ni Jutarnji list bio ništa pažljiviji prema meni u vrijeme tih masovnih, gotovo orkestriranih napada na mene od strane baš svih listova na hrvatskom kiosku. Bit će to veličina Jutarnjeg lista što sad s jednakom profesionalnošću objavljuje i moj intervju. Jer ne mogu zaboraviti, moram ispričati jedan ružan i neugodan događaj s ovogodišnjeg EP-a i kako su na stolovima svih reprezentacija za doručkom osvanule baš sve hrvatske novine s identičnim naslovnicama na kojima me se napadalo da bježim i dajem ostavku jednako kao Sanader. A kad? Jutro pred važni dvoboj s Danskom u četvrtfinalu, pred meč koji je morao dati možda i presudan odgovor na pitanje o tom projektu nove generacije pripremane za olimpijski London 2012. i o tolikim talentiranim mladim rukometašima obećane klase.

Červar se nekidan konačno odlučio odazvati Jutarnjem, a istodobno su počele klijati nove vijesti o mogućem povratku Červara u Hrvatsku, pa o potencijalnom odlasku u Ameriku za izbornika reprezentacije, čak i o mogućnosti preuzimanja makedonske izabrane vrste. Červar tvrdi da ništa od toga nije točno:

- Ma sve ću reći, ali ajmo redom! Pitanje!

Novi izbornik, a mala vijest

Danima sam vas zvao zajedno s pola Hrvatske. Pobjegli ste kao na svjetionik, kao da nešto skrivate. Ostaje dojam da u tom nejavljanju ima neke strategije. Još stotinu puta ću vas pitati vraćate li se ipak Hrvatskoj?

- Izgleda da od toga nema više ništa, ali ja drukčije gledam na život. Sve je uvijek moguće. Rekao bih par riječi o mom dolasku i o mom odlasku, pa da se vidi kakve su poveznice. Dakle, kad sam došao na mjesto izbornika hrvatske muške rukometne reprezentacije, u mojoj blizini nije bilo bliceva, fotoreportera, nije bilo novinara, niti javnog predstavljanja. Bile su samo dvije crtice u Sportskim novostima na stranici broj 24. Svi su pobjegli nakon prvenstva Europe u Švedskoj i našeg posljednjeg, šesnaestog mjesta.

Ostao je na palubi Zoran Gobac:

- Koji je, sjećam se tog izvješća na posljednjem sastanku HRS-a, preuzeo odgovornost za mušku reprezentaciju i uvjetovao to mojim dolaskom na mjesto trenera hrvatske rukometne reprezentacije. I tako smo krenuli, bez igrača, bez para, prazne kase, ali s jednim adutom koji se nikad ne smije podcijeniti, a to je entuzijazam koji je u meni bio neslućeno velik. I tu pozitivnu energiju sam mislio prenijeti na sve oko sebe. I mislim da sam uspio. A danas? Jednako tako otišao sam u tišini bez pravog oproštaja, dakle presice na kojoj nisam nazočio, jer sam dao priopćenje glasnogovorniku za javnost. Ali, za razliku od 2002. ja iza sebe ne ostavljam pustoš, već reprezentaciju koja je po kontinuitetu rezultata u tih sedam godina prva reprezentacija svijeta, ona je model, brend i uzor svima u svijetu rukometa. Eto, to bi bio moj dolazak i odlazak.

I zato je teško vjerovati da tu nema više Lina?

- U životu se nikad ne zna što donosi novi dan. Razvoj događaja će odrediti moju rukometnu budućnost. Dakako da je svaki rastanak bolan. To nije samo unutarnja borba da se čovjek suzdrži od emocija, to je rastanak koji odiše samoćom, tugom, ako hoćete i nostalgijom. I zato valjda nisam odgovarao na onih tisuću poziva.

Upadali ste i u vijesti o vašim svađama s igračima. Vaši odnosi s Balićem, Metličićem, Džombom, suradnikom Smajlagićem… često su predmet rasprava o sukobima iza scene.

- Nakon što je ova generacija zlatnih rukometaša napravila podvig za Guinnessovu knjigu rekorda, bilo bi smiješno i tužno da ja kao njihov predvodnik, a oni kao olimpijski i svjetski prvaci, nasjednemo na podvalu kojoj je jedini cilj razjediniti rukometnu obitelj, taj hrvatski fenomen - najtrofejnijeg kolektivnog sporta u državi. Skidam kapu svakome genijalnom pojedincu u hrvatskom sportu, ali graditi uspjeh u kolektivnom sportu ipak je nešto posebno. Znam da nije vrijeme vitezova, ponosa i časti, pa ipak šaljem poruku svim mojim igračima i suradnicima da kao olimpijski pobjednici poštuju olimpijsku povelju, da se međusobno poštuju i zaštite ponos i dostojanstvo čovjeka. Svi oni moraju svjedočiti istinom jer će jedino na taj način sačuvati svoj obraz, dignitet i vječno poštovanje, dakle ugled olimpijskog pobjednika. Naime, zlatna olimpijska medalja se osvaja na igralištu, a brani, dokle god smo živi, svojom korektnošću, poštenjem i primjerom. U protivnom mi zapravo i nismo olimpijski pobjednici.

Ako žalite što se u vašoj domovini ne cijeni rad, znanje i rezultati, a u Makedoniji ste dobili sve što vam treba za stvaranje novih uspjeha u svom poslu, onda kao da ste u rukometnom “egzilu”. Hoćete reći da su sposobni u Hrvatskoj proganjani?

- Mislim da je to preteška riječ, ali…

Sami ste izabrali funkciju saborskog zastupnika kao član HDZ-a, a sami ste i odbili novi mandat iako ste ga na izborima dobili. To vas obavezuje ako treba i na preteške riječi.

- Ne bježim nimalo od toga. Ima nekompetentnih ljudi koji još od uspostave države Hrvatske sustavno ne dopuštaju da državom upravljaju ljudi od znanja. Takvih je ljudi posvuda, i u sportu. Sigurno je, po meni, cehovska udruga nekompetentnih mnogobrojnija od pametnih, obrazovanih, uspješnih i razboritih pojedinaca. Kad se nekompetentni domognu vlasti, boje se da ne izgube vlast, pa se okružuju sebi ravnima. U jednoj TV-emisiji “Nedjeljom u dva” bivši predsjednički kandidat i predsjednik Gospodarske komore Nadan Vidošević izjavio je da hrvatski, inače neobrazovani narod, još od 1970. godine živi na tuđi račun i da tri i pol milijuna Hrvata prima svaki dan novac iz državnog proračuna i da je to temeljni razlog zbog kojega niti jedna Vlada ne može riješiti pravi problem. Preko toga je naša javnost šutke prešla, međutim to je bitna tvrdnja koja zahtijeva dobru analizu. Samo je jedan način da čovjek zauzme poziciju obilja, uspjeha, zadovoljstva, sigurnosti, ali i odgovornosti. A to je posjedovanje znanja. Nažalost, najduži je put do znanja, teško ga se stječe.

Nesposobni političari

Ispada, eto, da progon znanja i nije preteška riječ?

- Previše je za čuti, ali činjenica je da se sposobnim ljudima, poglavito ako vide kroz prozor malo dalje od drugih, nerijetko “skrati noge” i smanji im se prostor za djelovanje. Mnoštvo sposobnih i pametnih ljudi u našoj državi se povuklo, utihnulo i napravilo odmak u kreiranju hrvatske stvarnosti i budućnosti. Ljude obeshrabruje slika takozvanih znanstvenika koje nerijetko promoviraju i naši mediji, tzv. znanstvenici nude rješenja na razini mediokriteta. Kao bivšem parlamentarcu koji sam dobro upoznao iz bliza intelektualne i ljudske potencijale velikog broja zastupnika koji su i dan danas unutra, teško mi pada kad vidim da opetovano u večernjem glavnom TV-dnevniku tim istim zastupnicima nudi se prostor za plasiranje njihovih mišljevina, a na temelju svojih sposobnosti ne bi se nikad i nigdje uspjeli niti zaposliti. Čovjek se zapita kako je moguće da takav zastupnik dobije toliko glasova i da uđe u Sabor hrvatske države.

Istra - Jugoslavija u malom

Međutim, kako i sami govorite, nije puno bolje stanje bilo ni tada kad ste se vi odlučili plasirati u Sabor. Kako odmah niste uvidjeli u što se upuštate?

- Najprije sam se kao privatna osoba stranački odredio već devedesetih godina, dok sam još radio u Italiji, a u mom Umagu se znalo o meni… Dr. Franko Vivoda, ondašnji predsjednik tamošnjeg HDZ-a, smatrao je da bi uključivanje mene u stranku promijenilo, poboljšalo imidž koji je na početku tamo kod nekih stekla, dakle u ona osjetljiva vremena kad je domoljublje znalo prerasti u neke ekstremne oblike. A Istra je bila osjetljivo područje sa svojim različitostima, zvali su nas Jugoslavijom u malom. Poznat sam bio među Istranima kao čovjek konzervativnog duha, ali i onog socijaldemokratskog. Nikad nisam dijelio ljude, bio ekstreman, nasilan i moj angažman u istarskom HDZ-u pokazao se djelotvoran, nismo bili stranka ekstremnih namjera.

Ali ste pristali biti političar?

- Drukčije je to bilo vrijeme kad sam na to pristao kao domoljub. Bio sam uspješni rukometni trener u Italiji, kad danas pogledam dobio sam jedan od najviših ordena i u Italiji, i u Hrvatskoj. Oduvijek sam bio osoba spremna za solidarnost, suradnju među ljudima, narodima, otac me učio da sa susjedom ne možeš razgovarati preko nišana jer će ti to onda postati tvoja svakodnevica. Ta načela izbjegavanja govora mržnje po meni bi morala biti osnovni kriterij učlanjenja u bilo koju stranku. Oni političari koji nikad u životu ništa nisu ozbiljno radili ni stvarali, u strahu od posla svoju egzistenciju grade i održavaju na stalnom konfliktu i pozivu na mržnju svakog drukčijeg političkog, stranačkog suparnika.

Međutim, za razliku od Istre u ostatku Hrvatske ima puno mišljenja o vama kao o ekstremnom hadezeovcu i politiziranome sportašu. A vašim najvećim rukometnim uspjesima došla su se pokloniti oba premijera, svjetskom zlatu u Portugalu 2003. i olimpijskom u Ateni 2004.

- Da, Račan me oduševio dolaskom na finale u Portugal, nije imao ni ulaznicu, sve je to bilo iznenada, nitko nije očekivao tako veliki uspjeh na startu moje izborničke karijere. Račana sam poštivao i doživljavao kao političara s istančanim osjećajem za čovjeka. A dogodine je i Sanader kao premijer došao u Atenu. Imam vrlo dobro mišljenje o njima, mislim da su bili jako sposobni političari, ali sa Sanaderom se nisam vidio gotovo dvije i pol godine, pa ne mogu govoriti o stvarima iz njegovog drugog mandata. Niste me podsjetili na trećeg značajnog političara za nas, na predsjednika Stipu Mesića, koji je prvi pokrenuo našu pobjedničku gusjenicu na Pantovčaku. Ne mogu zaboraviti njegovo zapažanje na primanju. Rekao je da Hrvatska nije samo prvak svijeta, nego da igra drukčiji rukomet od svih ostalih reprezentacija na svijetu. I to je zapravo snaga ove generacije. Rukomet na hrvatski način.

Vi niste ekstremist nego fanatik, entuzijast?

- Ponekad su mi znali reći da radim Sizifov posao. Portugal je povijesni događaj jer nikad, čak ni u staroj Jugoslaviji, nije se dogodio slučaj da jedan mali dvoranski sport digne kompletnu naciju na noge. Rukomet je na Trgu bana Jelačića dva puta okupio po 100.000 ljudi, a 2009. po kiši, iako smo izgubili u finalu, zvalo nas je na Trg oko 50.000 zadivljenih rukometom.

Podijeljena država

Priča dakle od Sizifa pa sve do - Thompsona!

- E, ne mogu više govoriti na tu temu. Thompson je po meni glazbom odigrao i jednu potrebnu ulogu u doba rata, ali tu se skriva zapravo druga tema. Hrvatska je podijeljena zemlja, uvijek na naše i vaše, crvene i crne, bogate i siromašne, pobjednike i gubitnike. A istinski gubitnici su ljudi koji su položili na oltar domovine svoje živote, koji su izgubili svoje najmilije, majku, oca, brata, sestru, koji su izgubili svoja gazdinstva, kuću, zemlju, svoja ognjišta… Dakle, gubitnici su stradalnici Domovinskog rata! Dok s druge strane, pobjednici su oni koji su profitirali i obogatili se na prolivenoj krvi ljudi koji su nam osigurali život i blagodati hrvatske slobode.

Tom gorljivošću zapadate u fibru i opasnost da vas, kao nekad HDZ, ponovno prepozna i pozove neka stranka u Sabor. Ima li takva koja bi zajedništvom uradila nešto u korist Hrvatske?

- Mala smo zemlja, svi se znamo međusobno jako dobro, pa je spoznaja kakvi se ljudi kod nas bogate upravo nesnošljiva. Bahate se tako stečenim kapitalom, bez ijedne kune. To iritira i građanima život čini nepodnošljivim. Traži se da se takvi odreknu svojih dividendi u naredne tri godine kako bi Hrvatska riješila sve svoje probleme. I riješila bi ih! E, ali u tome je najveća polarizacija. Mora se znati tko su bili ti ljudi koji su za jednu kunu dobili takva velika bogatstva i tko su ti ratni profiteri. Mogu se neki pokriti da je to bilo po zakonu. Možda i jest. Ali nije bilo moralno. Ako nije moralno, onda nije ni pravedno.

Amerikanci su početnici

Onda, koja bi stranka to mogla riješiti?

- Ljudi su podijeljeni i na one koji su sanjali svoju državu, te na one koji su je naknadno prihvatili jer im drugo nije preostalo. Podgrijava se i polarizacija obilježavanja godišnjica smrti nesretnih žrtava ovog ili onog rata, ove ili one strane. Jedan poznati trener nazvao me nekidan iz Njemačke i pita značajno, ali i ironično, koji se grob danas otvara u Hrvatskoj.

Dobili ste poziv predsjednika Američkog rukometnog saveza. Nešto ste morali odgovoriti.

- Amerika tek pokreće rukomet, dakle to su početnici. Ima vremena za odgovor i dogovor. Lansiraju rukomet kroz sveučilišta a u europske klubove su poslali generaciju 20-godišnjaka da prikupljaju igračka iskustva.

Stigli smo do kraja intervjua, a i dalje se pitam hoćete li osvanuti u Hrvatskoj prije nego u Jutarnjem ove subote na kioscima.

- Opaaa, dobar štos. Spavajte mirno.

ŽUPAN JAKOVČIĆ

Hrabro mi je dao priznanje

Iako sam Jakovčiću bio politički, stranački oponent, mi smo u odličnim odnosima. Dodijelio mi je uoči izbora jedno od najvećih sportskih priznanja u nazočnosti predsjednika Mesića. Čestitam mu na hrabrosti i razumijevanju suštine da su najvažnija djela, a njih ne smiju zasjeniti privatna ili stranačka cjepidlačenja.





PROBAO JE SVE, ALI SE ZALJUBIO U RUKOMET

I medeni mjesec sam proveo na pripremama

Lino Červar rođen je 22. rujna 1950. U djetinjstvu je bio čak i ministrant s prijateljima, ali su mora biti jedno jutro drpili prikupljeni sitniš i ta karijera je prekinuta. Poslije će studirati jezike, hrvatski, talijanski… onda i novinarstvo pa je bio i glavni urednik jednog istarskog lista. Neko vrijeme je u matičnom uredu vjenčavao mlade, kratko je bio i direktor nekog poduzeća, a u vojsku ga poslaše u Šabac, u haubičku jedinicu, ali se brzo snašao te odslužio samo devet mjeseci kao ćata jednome generalu kojega je prevario da zna pisati na mašinu…

Rukomet je ipak bila njegova najveća ljubav, čak je i ženu na medeni mjesec odveo u Solaris kraj Šibenika gdje su bile nekakve rukometne pripreme… A trenersku diplomu stekao je kod profesora Gabrijelića i Štuke položivši za pet dvogodišnji studij za samo dva tjedna. To je izveo tako da se barkom s Korčule prebacio na otok Badiju usred ljeta i po plažama pokupio na komad papira sve petice. Sve to je ispričao sâm kao najnoviji vic.





HOROSKOPSKA ODREDBA

Djevica sam, dakle, picajzla i fanatik rada

Iako se slaže sa svim smiješnim pričama o horoskopu, ipak mu nije ispod časti govoriti ni na tu temu: - Ja sam ti Djevica, to sam zapamtio u Italiji gdje sam čuo za jednog velikog biznismena da je zapošljavao samo ljude rođene u znaku Djevice. Svašta. A u čemu je stvar. Djevice su picajzle, a svaki posao koji im ostaviš one će odraditi do daske savjesno. Fanatici rada. I pedantnosti. Možemo se nasmijati da sam onda i ja u tome vidio svoju šansu. Ali ako su svi k’o ja, onda je to zajeban znak, crv, sitničav, osjetljiv, nije lako s njim živjeti.

PREDSJEDNIK JOSIPOVIĆ

Josipović je vratio ponos i državotvornost

Držim da predsjednik Ivo Josipović u ovom trenutku ima vrlo važnu ulogu jer najizravnije može bitno popraviti ozračje u našoj zemlji. Kao uravnotežen i obrazovan čovjek može biti upamćen za sva vremena jer je dijelom povratio ponos i državotvornost naših građana koji su inače na najnižoj razini svih zemalja Europske Unije. Mi ne držimo do sebe, a bez ponosa i državotvornosti nemamo budućnosti, pa ni odgovornosti. Da bi građanin uvažavao i slavio svoju državu, predsjednik Josipović bi svojim mandatom mogao i morao ponuditi sigurnost i perspektivu građanima, nadu u bolje sutra.





FORMULA USPJEHA I DANCI

I zlurade novinare koji su me optužili za izdaju smo pobijedili

Ponosan sam na sve medalje, ali na poseban način sam zahvalan dragom Bogu koji mi je podario snagu da ustrajem tog jutra kad sam došao na doručak na EP-u ove godine, a po svim stolovima novine, ja na naslovnici i piše da sam pobjegao kao i Sanader. Htjeli su me osramotiti i okrenuti igrače protiv mene... Ali pobijedili smo. Podmetalo mi se da ostavljam igrače na cjedilu, ali eto pravde: igrači su odigrali s tim našim duhom zajedništva i zluradi pisci bili su poraženi, pa možda u zraku i okrivljeni za izdaju.

ŠTO AMERIKANCIMA ZNAČI MEDALJA NA OI

Kad je George Bush čuo za zlato, odmah je skočio i potapšao me

Kad je George Bush posjetio Hrvatsku, među mnogim istaknutim hrvatskim ličnostima pozvan sam i ja. Svatko je s predsjednikom Bushom izmijenio po riječ, a isto je bilo i kad sam ja došao na red sve dok Bush nije čuo kako me predstavljaju kao trenera sa zlatnom olimpijskom medaljom u rukometu. Odmah je skočio, potapšao me, bila je to druga pjesma, a Condoleezza Rice je inzistirala da je fotografiraju sa mnom. To je kultura zemlje koja cijeni uspjeh i znanje i olimpijsku medalju...

BOOM DVORANA U HRVATSKOJ

Ne trebaju nam velebne dvorane, tek jedna od 20 milijuna, ali naša

I danas se često spominje nepotrebna izgradnja toliko velikog broja skupih dvorana. Ali meni i rukometu to ne treba, ne za 200 milijuna, nego jedna od 20… Ali samo naša rukometna dvorana. Kad sam tim rukometnopolitičkim skupovima pokušao objasniti, vidio sam da me nisu saslušali i poslije toga više me nisu ni pozivali na sastanke. Okoristili su se našim trudom i potrošili golemu lovu na puste dvorane po Hrvatskoj. A što je najtužnije, sad se o tim promašenim dvoranama stalno govori kao o rukometnim…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 23:03