BIVŠI POMORAC 33 GODINE RADI NA GATOVIMA DUBROVAČKE MARINE Kako je Roko Belemečić uspio pomiriti ljubav prema pučini, valovima i supruzi Eleni

Vođa posade Roko Belemečić (57) radi u ACI marini Dubrovnik već 33 godine. Više ni sam ne zna koliko je brodova prošlo kroz njegove ruke ili koliko je nevera proveo na gatu boreći se protiv orkanskog vjetra i kiše.

Njegovo se iskustvo pak osjeti u čvrstom stisku ruke, plavim prodornim očima i tamnom brku koji se podigne sa svakim njegovim osmijehom.

Pomorac

No, u njemu se ne skrivaju samo priče iz marine nego i štorije iz dalekih zemalja koje je obišao kao pomorac. Slušao je tako limeni orkestar u Sjevernoj Koreji, pušio kubanske cigare na Kubi, svjedočio rigoroznim pravilima muslimanskih država Bliskog istoka... Kao navigator na teretnim brodovima posjetio je gotovo sve obalne države svijeta i mislio da nikada neće prestati s takvim životom. Dok nije upoznao Elenu.

- Ljubav je ipak najvažnija - kaže i pokazuje svoj zlatni vjenčani prsten. Sa 24 godinee uplovio je u bračnu luku i spustio sidro u Dubrovniku, osnovao obitelj te se zaposlio u dubrovačkoj marini.

U Sjevernoj Koreji

- Tražio posao gdje i dalje mogu biti blizu valova. Tako da mi posao u marini savršeno odgovara - prisjeća se Roko. Njegov otac bio je zidar, a majka kućanica i nisu imali previše dodira sa samoćom otvorenog mora. No, kaže Roko, u njegovo je vrijeme bilo popularno da dubrovački mladići idu za pomorce, pa je i njega povukla ta “moderna” struja. Kad je završio školu, zaposlio se u jednoj dubrovačkoj cargo kompaniji i počeo istraživati svijet. Posjetio je sve europske i američke zemlje te većinu azijskih i afričkih. Jedino nije bio u Australiji. No može se pohvaliti da je kročio na tlo zatvorene Sjeverne Koreje.

- Došli smo pokupiti neke sastojke za umjetno gnojivo i sjećam se da su ti Korejci ručno, lopatama trpali taj fosfat iz kamiona u ogromne vreće koje smo dizalicom prebacivali na brod. I oni to tako trpaju, a iznad njih na balkonu zgrade svira limeni orkestar koji ih treba motivirati u poslu - priča Roko.

Najviše mu je u sjećanju ostala Kuba na kojoj je proveo 45 dana te potpuno upio atmosferu zemlje u kojoj je vrijeme stalo. Plesao je sambu s lokalnim djevojkama, pušio kubanske cigare, pio Cuba libre i vozio se u starinskim limuzinama. Čak je i navukao Kubance na sarajevski Marlboro za koji su u redu čekali da kupe od njega ili drugih mornara koju kutiju.

Mjeseci na brodu

U Saudijskoj Arabiji nisu smjeli ni stupiti na tlo, nego su parametre za brod morali očitati naginjući se preko konopa, a u Singapuru se iz luke divio porculanskoj ljepoti njihovih žena. Naravno, nisu njegova putovanja samo uzbudljive priče. Tijekom plovidbe znao je na brodu ostati i po 13 mjeseci u komadu, a da nije vidio svoju obitelj i prijatelje. - Često je bilo dosadno jer moraš gledati ista lica po pet-šest mjeseci. Najgore je pak bilo na otvorenom moru kad stvarno nemaš što raditi i samo iščekuješ dolazak na kopno - veli Roko.

Najveća sreća za sve na brodu bio je dolazak pisama. Na dnu svojih pisama mornari bi uvijek napisali adresu sljedeće luke gdje će uploviti kako bi ih dočekala pošta. Kad bi im agent predao pisma, svi bi mornari pohitali u svoje kabine i u tišini čitali najnovije vijesti od kuće ili izjave ljubavi svojih boljih polovica. Tako je i Roko počeo sve više iščekivati pisma svoje Elene, sve dok mu nije bilo dosta razdvojenosti i sa 24. godine se ostavio mora radi Dubrovčanke s Pelješca.

Kaos petkom

To nas dovodi do druge strane njegove priče, one u ACI marini Dubrovnik. Isprva se tamo zaposlio kao radnik na dizalici, no već nakon godinu dana prešao je u mornare. Posao mornara se, kaže, nije toliko promijenio od 1986. godine. Vezanje je isto, kao i odgovornosti, jedino što se drastično promijenilo jest veličina brodova.

- Kad bi 1986. uplovio brod od 13 metara, to bi maltene cijeli Dubrovnik došao gledati. Sada pak vežemo brodove od 60 metara bez ikakvih problema - kaže Roko.

Zbog većih dimenzija brodova u marinu više ne stane kao nekad 400 brodova, nego je kapacitet pao na 380 plovila. Najviše ih dolazi petkom kad se vraćaju charter-gosti, pa u jedno popodne u marinu uplovi i 200 brodova.

- Preko tjedna je to igrarija, ali petkom od 13 sati do navečer vlada kaos. No navikli smo se mi već. Uhodana smo postava i nikome nije problem raditi. Čak i ako se iznenada pojavi velika navala brodova ili dođe do nevere, onda i dečki koji su doma dođu pomoći kolegama. Nas devetorica, mi smo kao obitelj - kaže Roko. Ta povezanost se ne osjeća samo među mornarima nego u cijeloj marini koja živi kao jedna na čelu s direktorom Leom Ajdukovićem.

I dok razgovaramo o njegovim mornarskim obavezama, svako malo se čuje glas s voki-tokija koji traži Rokov savjet ili pomoć.

Ponekad im na gat dođe i neka zvijezda željna dubrovačkih ljepota. U ACI marinu je među ostalima uplovio ruski tajkun i vlasnik nogometnog kluba Chelsea Roman Abramovič, zatim vlasnik modne kuće Benetton, ponajbolji nogometaš današnjice Christiano Ronaldo te kneginja Caroline od Monaka. S jedne strane,

Roko je, zapravo, nastavio sa svojim starim poslom pomorca. I dalje je blizu mora i brodova te svakodnevno upoznaje nove ljude iz različitih krajeva svijeta, samo što u središtu njegovih priča nisu više akteri iz egzotičnih zemalja nego njegova obitelj - supruga Elena, dvije kćeri Nikoleta i Katja te unuci Roko (5) i Nino (1,5).

- Priznajem, ponekad mi nedostaje taj život na moru i vratio bih se na mjesec ili dva, no onda shvatim da bih morao biti bez svoje obitelji, a to više ne mogu. Ljubav je ipak jača od mora - kaže Roko.