IVAN MORO

NAŠ NAJVEĆI TRGOVAC ZLATOM 'Ponosan sam što sam vlaj, trgujem zlatnim polugama, imam 90 milijuna eura prometa'

Ivan Moro (63), iskusni porezni savjetnik i trgovac investicijskim zlatom iz sela Gale pored Sinja, koji preko svoje slovenske kompanije godinama uspješno surađuje s čuvenom kovnicom zlata Münze Österreich iz Beča - čiji je vlasnik Austrijska središnja banka - objašnjava zašto je posljednjih godina porasla prodaja zlatnih poluga i kovanica.
 Boris Kovačev / Cropix

Ne otkupljujemo obiteljsko lomljeno zlato, staro prstenje i lančiće, i ne prodajemo ga. Ne, to nije naš posao. Mi trgujemo investicijskim zlatom, to može biti grumenčić od grama ili poluga od nekoliko kilograma. Ili, pak, zlatnik s nekim motivom. Zlato je sigurno ulaganje, posebice u krizi. Ljudi to znaju. Zato nam je u samo nekoliko godina promet narastao sa 30 na 90 milijuna eura godišnje.

Priča nam to Ivan Moro (63), iskusni porezni savjetnik i trgovac zlatom, podrijetlom iz Sinja, s ljubljanskom adresom, dok se vozimo prema Beču. U austrijskoj prijestolnici, naime, nalazi se čuvena kovnica novca i zlatnika Münze Österreich, s kojom Moro godinama uspješno surađuje.

Disciplina i strpljivost

Ivan Moro je iz sela Gale kod Sinja. Nakon osnovne, upisao je franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju s ambicioznim programom: latinski, grčki, hebrejski... Prema programu, nakon drugog razreda gimnazija je neke učenike poslala na novicijat - razdoblje obuke u kojem mladići trebaju osjetiti i razabrati jesu li pozvani na redovnički život. Moro ga je odradio u La Verni, divnoj, toskanskoj klisuri, smještenoj na 1300 metara iznad mora, na sredini Apeninskog poluotoka, na kojoj je Sveti Franjo dobio stigme. Osim što je brzo naučio talijanski jezik i povijest franjevačkog reda, mladi je vlaj od franjevaca usvojio dvije možda najzahtjevnije životne vještine: disciplinu i strpljivost. Nakon novicijata vratio se u sinjsku gimnaziju, a potom je valjalo odslužiti vojni rok. Bilo je to 1971., Tetovo, Makedonija, 15 mjeseci “pekarenja” u vojarni.

- Pekarska smjena trajala je od 22 sata do četiri ujutro, naspavaš se do podne i ostatak vremena imaš za sebe. Onda tešeš bratstvo i jedinstvo, smije se danas Moro.

Nakon što je odslužio vojni rok, u Makarskoj je upisao prvu godinu na tadašnjem teološko-filozofskom fakultetu ali je ubrzo zaključio da (ipak) nikad od njega popa. Onda nema druge, nego na posao. Stric je radio u Njemačkoj; München je bio prirodno odredište. Njemački jezik očito nije bio velika prepreka jer je budući financijaš upisao studij prava i ekonomije. Međutim, ta životna faza nije bila predviđena samo za “fensi” školovanje na stranom sveučilištu. Trebalo je raditi, pomoći brojnoj obitelji. Zanimalo ga je porezno pravo, što se ubrzo pokazalo lukrativnom sklonošću: naime, okretni momak iz sinjskog kraja uočio je da ne bi bilo loše ispunjavati porezne prijave za gastarbajtere iz bivše Juge. Za desetke tisuća ljudi koji su onih godina u Njemačku otišli trbuhom za kruhom i koji su, prema njemačkom zakonu, bili dužni predati poreznu prijavu. One su se predavale od siječnja do svibnja, povrat poreza u Njemačkoj predstavlja ozbiljnu financijsku stavku, a ti ljudi nisu to znali sami napraviti, tumači Moro. Bila je to zahtjevna studentska gaža. Trebalo je usvojiti porezne zakone, uredbe i propise i, žonglirajući među stavcima i člancima, klijentima osigurati što više poreznih olakšica. Posao je dobro krenuo, ubrzo je kupio automobil, obišao brojne gastarbajtere i sakupio klijente. “Zarađivao sam bolje nego sada”, nasmijao se Moro.

Alkar u Münchenu

U roku je diplomirao pravo u Münchenu. Roditelji? Njima je bilo važno da sam brinuo o mlađoj braći i sestrama koje sam uključio u posao. Tako je išla ta priča, kaže uz smijeh. Ubrzo je u središtu Münchena otvorio ured za porezno savjetovanje Alkar koji i danas radi i prometnuo se u vrlo uspješnog financijaša.

- Njemačka izda više poreznih pravila nego cijeli svijet zajedno, onaj tko kaže da ih sve zna, ili je lud ili laže - kratko će Moro koji je godinama zarađivao kao porezni savjetnik.

No, odluku da počnu trgovati zlatom potaknula je supruga Irena. Ona je inače, kaže Moro, kad god je nekome htjela nešto ljepše pokloniti, poklanjala zlato. Bilo je to 2001., taman u to vrijeme kontaktirao ga je slovenski investitor Bojan Pravica iz investicijske tvrtke Heidelberger Vermögensverwaltung. Prvo je, priča, organizirao putovanje u afričku državu Mali, jednu od najvećih proizvođača zlata na svijetu. Cilj mu je bio privući njemačke investitore da ulože u eksploataciju rudnika zlata. Zatim je Pravica organizirao put u Meksiko, u rudnik smješten u planinskom gorju ponad turističkog resorta Puerto Vallarta na obalama Pacifika. Rudnik je bio na gotovo tri tisuće metara nadmorske visine. Drsku, prašnjavu uzbrdicu dvadesetak investitora svladalo je jeepovima. Rudnik zlata, preciznije površinski iskopi koje su eksploatirali još španjolski konkvistadori i u kojima je svoje kosti ostavilo više od deset milijuna meksičkih Indijanaca (!), bio je svakako zanimljiv, no ni ulaganje u rudnik Ivanu Mori nije se učinilo lukrativnim poslom.

- Kanađani su na njega imali koncesiju i šef rudnika, također Kanađanin, tumačio nam je pojedinosti. Međutim, isplativost nije bila primamljiva, na sto kupljenih dionica, dvije su donosile dobit. Sjećam se da smo mu postavili glavno pitanje: kad će taj rudnik biti isplativ? Nikad neću zaboraviti vrhunski, diplomatski odgovor koji nam je dao: “meni kanadski zakoni zabranjuju da govorim o špekulacijama!” Ja sam na to dodao: kanadski zakoni, u Meksiku, nama, glupavim Europljanima. Svi smo se nasmijali - prisjeća se.

Simbolično je, kaže, kupio dionice u vrijednosti tadašnjih 20 tisuća maraka i kasnije ih prodao. Ništa nije izgubio, ništa nije zaradio, ali izišao je sa spoznajom da u rudnike zlata ne želi ulagati. Želi, međutim, trgovati investicijskim zlatom, promislio je i bacio se na ozbiljne pripreme.

- Za svaki biznis morate imati dobar unutarnji osjećaj, dobar trenutak i morate sebe vidjeti u tom poslu - tumači.

Ured za porezno savjetovanje Alkar, koji i danas odlično stoji, preuzela je obitelj. Moro je u međuvremenu kupio dionice jednog japanskog fonda u vrijednosti od 100 tisuća maraka, u zadnji trenutak, kaže, prodao ih je i izbjegao gubitak od 40 tisuća maraka. Taj mu je događaj, tvrdi, donio definitivan zaključak da je kupnja dionica “oblik kocke koji ga ne zanima”.

- Zlato. Zlato je investicija najmanje stresna i uvijek sigurna. Što kada čovjek ima određeni dio sredstava koje želi oploditi? U slučaju kraha, banke mu garantiraju samo iznos do 100 tisuća eura, osim švicarskih banaka, ali one, pak, imaju malu kamatu na depozite. Kriza usto donosi nesigurne valutne tečajeve, ulaganja u različite fondove pokazala su se također nesigurnima, danas postoje, sutra ih nema ili se čeka oporavak... Ulaganje u umjetničke slike? Odlična stvar, samo ako u danom trenutku, kad ti zatreba novac, imaš dobrog kupca za umjetninu. Zlato! Opipljivo zlato, to je ono što čovjeku daje sigurnost - zaključio je Ivan Moro i prvog svibnja 2005., čim je Slovenija stupila u EU, otvorio tvrtku za prodaju investicijskog zlata: zlatne poluge i kovanice. Otad uspješno surađuje s Münze Österreich, kovnicom novca i zlatnika iz Beča, koja je za novinare Nedjeljnog otvorila vrata i temeljito nas pretresla na ulazu.

...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 07:03