Nakon 10 teških godina Europa je državi koja je rekorder u pregovaranju napokon rekla Da!

Za manje od tjedan dana Hrvatska će u Bruxellesu potpisati povijesni Ugovor o pristupanju u EU , kako bi punopravna članica postala 1. srpnja 2013. Potpisujemo taj ugovor 20 godina nakon osamostaljenja, a ući ćemo u EU deset godina nakon predaje zahtjeva za članstvo. Ulazimo u EU kao 28. članica, koja neće mnogo promijeniti Europsku Uniju. Nije niti mala, niti velika, niti siromašna niti bogata u usporedbi s postojećim članicama. No, proces hrvatskog puta prema EU je jedinstven. To je prvi slučaj nakon Grčke 1981., da jedna država ulazi sama u EU. Prva smo država koja u EU ulazi nakon velikog vala proširenja, kada je 2004. i 2007. u članstvo primljeno 12 novih članica. Prva smo država koja ulazi u EU, a ne tako davno imala je rat na svom teritoriju. I pregovarali smo dulje od svih do sada. Tijekom pregovora Hrvatska je imala mnoge prepreke.

Na mnoge okolnosti nije mogla sama utjecati. U mnogim stvarima, sve što je moglo ići loše za Hrvatsku, išlo je loše. Nakon što su nam odgođeni pregovori, odbačen je europski Ustav na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj. EU se počeo baviti sam sobom, a istodobno je morao “apsorbirati” 12 novih članica. Ulazak Bugarske i Rumunjske u EU, bez da su bile potpuno spremne, loše je utjecalo na brzinu naših pregovora. Nije pomoglo niti to što smo pregovore otvorili istoga dana kao i Turska. Čak ni najveći pesimisti nisu predviđali da ćemo u EU ući tek 2013. godine. I sada, kada Hrvatska napokon ulazi u EU, budućnost EU postaje neizvjesna zvog financijske krize koja nema veze s procesom proširenja. Kako su na Hrvatsku primijenili “naučene lekcije” iz prijašnjeg proširenja, tako će EU lekcije tijekom naših pregovora primjenjivati i na buduće kandidate. To je razlog zbog kojega u sljedećih deset godina vjerojatno nijedna država regije neće moći ući u EU; ne zbog toga što će biti zaustavljen proces proširenja, već jednostavno brže neće moći moguće. Ovdje su neke od glavnih epizoda iz dugog puta Hrvatske prema članstvu u EU.

Propušteni 'veliki prasak'

Cilj članstva u EU u Hrvatskoj je bio zacrtan kao cilj prije 20 godina, kada je proglašena neovisnost. U vrijeme kada je srušen Berlinski zid, članstvo bivših komunističkih istočnoeuropksih država u NATO-u i EU smatrao se ne samo kao politički cilj, već i kao povijesna generacijska zadaća kojom će se ostvariti ideal stvaranja jedne slobodne i prosperitetne Europe. Članstvo u te dvije zapadne euroatlantske zajednice vidjelo se kao ispravak povijesne nepravde i povratak tih država svojoj obitelji. Proširenje EU, nakon usvajanja novih ugovora, bila je najvažnija politika EU. Tako su države istočne Europe najprije sklapale “europske sporazume” kako bi slobodno trgovale s EU, čime su započele put prema punopravnom članstvu. Već 1999. bilo je jasno da će te države, koje su donedavno bile iza one strane željezne zavjese, biti u EU. Jedina država iz bivše Jugoslavije koja je imala otvoren put, bila je Slovenija, već tada najrazvijenija i najspremnija od svih.

Hrvatska, koju je razorio rat, i koja je imala ratno naslijeđe, nije uspjela ući u taj vlak velikog proširenja. Nakon 1995., Hrvatska je bila daleko od EU, pod političkim sankcijama zbog optužbi za zločine nakon operacije Oluja, ali i zbog sve totalitarnijeg načina vladanja. Ispred Hrvatske u odnosima s EU bile su tada i Albanija i Makedonija, koje su već bile uključene u PHAR program. Bugarska i Rumunjska, dan danas daleko od Hrvatske prema razvoju, uspjele su 1999. dobiti političku potporu za članstvo u EU. Politička volja bila je važnija od ispunjavanja kriterija. Nakon što su “slučajno” u isto vrijeme svi ispunili uvjete i zaključili pregovore, u prosincu 2002. godine, 1. svibnja 2004. godine, deset država (od njih osam bivših komunističkih) ušlo je u EU. Bugarska i Rumunjska ušle su 1. siječnja 2007. godine, iako, prema ocjeni mnogih, koji i dan danas misle isto, te države nisu ispunile potrebne kriterije. Bila je to “politička odluka, zasnovana na geostrateškim ciljevima. Ne možemo niti zamisliti kako bi se stvari odvijale da Bugarska i Rumunjska tijekom 90-ih nisu stale “na našu stranu”, govorio je prije dvije godine Günther Verheugen. Bugarska i Rumunjska 1999. godine Rusiji su odbile dati pristanak za korištenje zračnog prostora za slanje pojačanja ruskim vojnicima koji su iznenada ušli na Kosovo dva dana prije NATO-a.

Tadašnji povjerenik za proširenje Günther Verheugen, koji važi kao glavni arkitekt velikog proširenja, kasnije nam je, u jednom intervjuu za Jutarnji list potvrdio da je još 1999. predložio da se Hrvatska priključi skupini drugih država istočne Europe u paketu velikog proširenja. “Podržala me jedino Austrija. Francuska i Velika Britanija nisu htjele niti čuti”, prisjećao se kasnije tih trenutaka Verheugen. I tako je Hrvatska, ne toliko svojom krivnjom, već više zbog ratnog naslijeđa i zakompliciranih političkih okolnosti u Europi, propustila taj vlak velikog proširenja.

Zagrebački summit

Dolaskom Koalicije, na čelu sa SDP-om na vlast 2000. godine, Hrvatska je počela pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju (SSP), ušla u NATO-ov program partnerstva za mir, i zacrtala članstvo u EU i NATO-u kao nacionalni prioritet. Vrata EU su se otvorila i činilo se da sve ide brzo. U studenom te godine, u Zagrebu je održan summit EU i pet država regije JI Europe (države stvorene na tlu bviše SFRJ, bez Slovenije, ali s Albanijom). Taj je summit ostao u povijesti EU kao summit na kojemu je prvi put tim državama zajamčena perspektiva članstva u EU. Summitom su predsjedali tadašnji francuski prerdsjednik Jacques Chirac i hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Međutim, uz ponudu perspektive članstva, EU tim je državama već na tom summitu, postavio dodatne uvjete, skrojene prema okolnostima te regije. One su se morale prvo stabilizirati, međusobno su trebale surađivati, sklopiti ugovore kojima je cilj stvaranje zone slobodne trgovine, i tek kada dokažu da su to napravile, mogu ići korak dalje prema članstvu. Deklaracija sa Zagrebačkog summita ipak je naznačila da će na putu prema EU svaka država kandidatkinja biti ocijenjena na temelju individualnih zasluga. No, Hrvatska je već tada bila primjer: “Kakva promjena u samo godinu dana”, napisao je u komentaru za Jutarnji list tadašnji predsjednik Europske komisije Romano Prodi. “Tko je mogao vjerovati da će ovaj summit biti tako povijesan skup? Prvi put sastaju se demokratski lideri cijele regije”, napisao je u Jutarnjem Javier Solana, prvi visoki predstavnik EU. Povijesni značaj tom skupu pridodavao se i zbog sudjelovanja Vojislava Koštunice, premijera Savezne Republike Jugoslavije. Taj Koštinica, koji je zapravo u Srbiji došao na vlast uz potporu EU, u revoluciji kojom je s vlasti srušen Slobodan Milošević, danas je vodeći euroskeptik i nacionalist u Srbiji, dok u “proeuropskoj vladi” kao potpredsjednik sjedi bivši Miloševićev suradnik Ivica Dačić. Tada je oporba u Hrvatskoj prosvjedovala protiv dolaska Koštunice u Zagreb, a HDZ je deklaraciju sa summita nazvao “dokazom da nas ovaj summit vraća na Balkan”. Neki su u prosvjedima donijeli i guske, optužujiući da se u EU ide “kao guske u magli”. Tadašnja vlast odbacivala je takve optužbe i procjenjivala da će Hrvatska do 2006. godine, kako je rekao tadašnji ministar europskih integracija Jakovčić, ispuniti sve uvjete za članstvo. To su čak i u EU smatrali realnim, a neki su predviđali da možemo uhvatiti vlak i ući s Bugarskom i Rumunjskom. Nitko nije mogao, niti naveći pesimist, naslutiti da će od tog summita proći punih deset godina do zaključenja pregovora o članstvu, no led je probijen, ne samo za Hrvatsku, već i za regiju.

Račan traži članstvo

Hrvatska je glatko postigla Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, ali sa strane EU, osim simpatičnih izjava, nije bilo pretjerane želje da se Hrvatskoj ubrza put prema članstvu, jer su htjeli vidjeti kako će EU funkcionirati sa 12 novih članica. SSP je tako postao neka vrsta “prijemnog ispita” za stjecanje statusa kandidata za EU, a njegova primjena uvjet i za bilo kakav daljnji korak.

Hrvatska je na put prema EU krenula predajom aplikacije, tada predsjedavajućoj Grčkoj, u travnju 2003. godine, upravo u vrijeme kad je potpisan Ugovor o pritupanju deset novih država članica. Bio je to hrabar potez Račanove Vlade jer su iz EU uglavnom dolazili signali da se pričeka, da se izbjegne blamaža, jer bi aplikacija mogla naići na odbijenicu ili jednostavno ostati zaključana u ladici. “Vi morate igrati kao Arsenal, želite li igrati u istoj ligi - još nemate niti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a već biste željeli predati aplikaciju; nije još vrijeme za to”, ironično je tada poručivao povjerenik EU za vanjsku politiku, sada Lord Christopher Patten. No, Račanova Vlada bila je odlučna: “Imamo konsenzus oko tog nacionalnog cilja, želimo biti, ne samo potencijalni kandidat, već i kandidat s potencijalom”, poručivala je Bruxellesu hrvatska Vlada, najavivši da će svakako predati zahtjev, a EU onda neka odluči po svom.

Prvi pravi signal da Hrvatska može predati zahtjev dao je tadašnji grčki ministar vanjskih poslova, donedavni premijer Georgos Papandreu, čija je vlada pala zbog najteže financijske krize u Grčkoj. U prosincu 2002. rekao je da će “Grčkoj biti čast ako se zahtjev uputi tijekom prve polovice 2003. te kako će ga odmah staviti u redovnu proceduru”. Nakon toga i druge članice podržale su taj cilj, a posebno važna bila je tada potpora Njemačke, a i Europska komisija odjednom je također bila - za. Grčkoj je hrvatska aplikacija poslužila kao važan čin, jer je upravo tijekom summita u Solunu 2003. rođena takozvana Solunska agenda o europskoj budućnosti država zapadnog Balkana. Danas je Hrvatska jedina iz cijele te regije koja je dogovorila uopće članstvo u EU.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista