NAJBOLJI HRVATSKI FILMOVI OD 1998. DO DANAS Trijumf 'Splitske noći', na listama dominiraju Radić i Schmidt

Premalo je mjesta - prigovorili su mnogi članovi žirija Jutarnjeg lista koji su bili prisiljeni odabrati samo 5 najboljih hrvatskih filmova , nastalih tijekom 15 godina izlaženja Jutarnjeg lista. Kada samo zadnji put organizirali takvu anketu, početkom 2008. godine, svatko je sastavljao liste od 10 najboljih, sudionika je bilo više - njih pedesetak - a i glasalo se za šire vremensko razdoblje, od proglašavanja hrvatske samostalnosti pa do kraja 2007. Ipak, rezultati nisu ispali puno drukčije, četiri tadašnja prvoplasirana filma - “Oprosti za kung fu”, “Ta divna splitska noć”, “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.” i “Fine mrtve djevojke” - i sada su među pet najboljih, samo što im poredak - ovisno o broju osvojenih bodova - varira.

Najvažnije razdoblje

Dominacija spomenutih filmova upućuje na to da hrvatski filmski kritičari - a i oni iz regije - uglavnom smatraju godine procvata novog hrvatskog filma, od početka milenija pa sve do kraja prošlog desetljeća, najvažnijim razdobljem naše kinematografije. Lako bi se to moglo pretvoriti u kanon koji će nove generacije kad-tad početi osporavati - kao što se to dogodilo s filmovima nastalima oko Hrvatskog proljeća, najprije nekritički uzvisivanih a zatim od ponekog i omalovažavanih - no čini se da to ovaj put neće biti slučaj. Visoka pozicija “Ljudoždera vegetarijanca” Branka Schmidta iz prošle godine svjedoči da kvalitetna ostvarenja opstaju i izvan tog vremenskog okvira: uostalom, Jurica Pavičić htio je na listu staviti “Obranu i zaštitu” Bobe Jelčića, novi hrvatski film koji je nedavno vidio na Berlinaleu, ali je odustao, jer ga ostali članovi žirija još nisu gledali. Iz komentara koji su sudionici ankete pridodali uz svoje liste očito je da će niz novih filmova vrlo visoko kotirati u sljedećim izborima najboljih, pogotovo ako se glasačima dozvoli navođenje većeg broja naslova: može se očekivati da se “Pismo ćaći” Damira Čučića, “Josef” Stanislava Tomića i “Kenjac” Antonija Nuića uskoro uhvate u koštac s dosadašnjim favoritima u borbi za prvo mjesto. Još jedno pravilo sputavalo je glasače: smjeli su birati samo cjelovečernje igrane filmove, ali ne i dokumentarne.

Bez dokumentaraca

To se danas inače smatra neodrživim; recimo, u izborima za filmove godine koje organizira časopis Sight & Sound ravnopravno se natječu igrani i dokumentarni filmovi, no na to smo se odlučili iz posve praktičnih razloga budući da hrvatski dokumentarci još uvijek nemaju tako dobru distribuciju u regiji kao igrani filmovi, pa ih tamošnji kritičari ne poznaju tako dobro. U protivnom bi nekolicina hrvatskih glasača posve sigurno stavila na svoje liste posljednji film pokojnog Ante Babaje “Dobro jutro”. Nije to bilo zadano, ali svi su se pridržavali principa - jedan redatelj, jedan film. Da nisu, mogli ste se suočiti s vrlo neobičnim odabirima. Jedan je sudionik ustvrdio kako bi najpravednija bila lista na kojoj bi figurirala tri filma Tomislava Radića (“Što je Iva snimila…”, “Tri priče o nespavanju” i “Kotlovina”) i dva filma Branka Schmidta (“Ljudožder vegetarijanac” i “Metastaze”). Posljednjih godina kao da je najviše kreativnog žara u ostvarenjima filmaša koji su devedesetih snimali državotvorne filmove.

Stara anketa

Prošla anketa Jutarnjeg lista išla je u prilog ostvarenjima koja su nastala mimo kinematografskog fonda, uz obilatu pomoć Hrvatske televizije ili nezavisnih producenata kao što je Alka film. I nova anketa ne mijenja puno u poretku snaga, ali se sve češće spominju i filmovi za koje je znatna sredstva izdvojio Hrvatski audiovizualni centar, na primjer, “Crnci” Gorana Devića i Zvonimira Jurića, Radićeva “Kotlovina”, Schmidtov “Ljudožder vegetarijanac” i još poneki. Ipak, ni nezavisni se ne predaju. “Josef” Alka filma na jednoj je od lista zauzeo visoko drugo mjesto, a spomenut je u širem izboru još dvojice glasača: na sličan je način filmu “Pismo ćaći” u produkciji Hrvatskog filmskog saveza nedostajalo vrlo malo da se probije na bar dvije liste. Očito, dobra kinematografija ne može bez balansa koji s jedne strane tvore regularno dotirani filmovi, a s druge oni koji računaju na dotacije tek nakon što su već snimljeni.

5 najboljih

1. Ta divna splitska noć (2004.)

Prvijenac Arsena Antona Ostojića za samo jedan bod je izgubio prvo mjesto u prošloj anketi Jutarnjeg lista o najboljim hrvatskim filmovima, a ovaj put se čak za dva boda udaljio od drugoplasiranog konkurenta. Ne čudi što mu reputacija nije poljuljana, jer impresivno objedinjuje klasične i moderne tendencije hrvatske kinematografije: djelomično se nastavlja na ostvarenja zatvorenog dramskog kruga kao što su „Rondo“ i „Breza“, a istodobno korespondira sa suvremenim poigravanjima naracijom, kakvo nalazimo u ostvarenjima Alejandra Gonzalésa I•árritua i Guillerma Arriage. Crno-bijela fotografija Mirka Pivčevića i uloga Marije Škaričić iznimno su odjeknuli i u kontekstu tadašnjeg svjetskog filma.

2. Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005.)

Tomislav Radić bio je već pomalo otpisani autor, no tada je osvojio Zlatnu arenu filmom koji se sastoji iz sekvenci snimljenih uz pomoć video kamere. Prosede nije nov, često ga zatječemo u hororima, ali ga je autor iskoristio za razoran portret građanske srednje klase: njegova kasnija podjednako izvrsna ostvarenja imaju srodnu tematiku.

3. Ljudožder vegetarijanac (2012.)

Schmidtove „Metastaze“ već su bile neugodan film, no redateljeva naredna suradnja s piscem Ivom Balenovićem rezultirala je još neugodnijim ostvarenjem, jer u središtu radnje nisu marginalci nego moralno korumpirani stupovi društva. Beskompromisno režiran, film je jedno od najdojmljivijih svjedočanstava o razdoblju tranzicije, i to ne samo u istočnoeuropskim zemljama.

4. Fine mrtve djevojke (2002.)

Od vremena nastanka filma koji se bavi nesnošljivošću prema drukčijim osobama na društvenoj periferiji nije se puno toga promijenilo: eklatantna homofobija i predrasude i dalje zaokupljaju medije. Tadašnji pulski laureat (redatelj Dalibor Matanić napisao je i scenarij s Matom Matišićem) predstavljao je prvi moderni izdanak hrvatskog filma.

5. Oprosti za kung fu (2004.)

Film Ognjena Sviličića bavi se sličnom temom kao i Matanićev, ali krajnje minimalističkim dramskim prosedeom: ipak, rezultat je podjednako impresivan, s univerzalnom porukom koja je odlično odjeknula na međunarodnim festivalima. Bizaran je podatak da je projekt svojedobno bio odbijen na natječaju filmskog fonda Ministarstva kulture.