Može li se 3. maj spasiti

Od 13. do 25. studenoga u Rijeci i drugim gradovima i dijelovima Primorsko-goranske županije čak 13.600 ljudi potpisalo je peticiju za nastavak rada brodogradilišta 3. maj, izvijestio je na konferenciji za novinare u srijedu Primorsko-goranski savez. Predsjednik ogranka PGS-a za Rijeku Nikola Ivaniš ustvrdio je kako “ti potpisi dokazuju da 3. maj ima potporu građana toga kraja. Svakoga sata peticiju je potpisalo više od sto građana, više od svih očekivanja organizatora. Mogli smo i dalje skupljati potpise i prikupiti ih još više, ali ocijenili smo da je i to dovoljno da se pokaže kako građani misle da opstanak 3. maja ne smije biti upitan.”

Na presici je najavljeno da će PGS od ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka zatražiti da primi njegovo izaslanstvo kako bi mu uručilo peticiju s potpisima, izvijestila je Hina. PGS će ministru odnijeti pismo u kojem stoji da je “brodogradilište 3. maj u velikoj krizi i da može opstati samo uz odgovarajuće mjere Vlade RH. 3. maj, kao simbol industrijski snažne Rijeke, ne smije doživjeti likvidaciju”, stoji u pismu.

Tako smo saznali da će PGS nositi pismo ministru Vrdoljaku, ali nismo zapravo saznali kome je točno upućena peticija građana Rijeke i okolice. A trebala bi biti upućena samome Dragom Bogu, jer samo On može spasiti od stečaja i likvidacije brodogradilište koje za sljedeću godinu nema ugovorenu gradnju niti jednoga broda! A samo za plaće mu svakoga mjeseca treba 12 do 13 milijuna kuna...

Baš nekako u vrijeme kad je PGS završavao s prikupljanjem potpisa na peticiju za nastavak njegova rada, u 3. maju održana je mala svečanost primopredaje novoga broda, “maloga” tankera od samo 8881 tone za prijevoz nafte, asfalta i kemikalija, dugačkog tek 108 i širokog 18,6 metara. Brod je započet u brodogradilištu Kraljevica, koje je otišlo u stečaj pa ga je dovršio i naručitelju, nizozemskoj tvrtki Pegasus sa sjedištem u Amsterdamu, isporučio 3. maj. Iskoristili smo priliku i dan nakon svečanosti posjetili riječko brodogradilište i obišli tanker Bit Redo da bismo vidjeli što to rade i kakve brodove grade riječki brodograditelji.

Vezan za otpremni gat brodogradilišta, na udarima juga koje je u Kvarneru već pravilo bijele krijeste na valovima, tanker se lagano zibao, tek toliko da pokaže da je živ i željan dubokog plavog mora. Kakav prekrasan brod! Čim se popnete na njega (za što smo morali tražiti dopuštenje nizozemskoga kapetana, jer brod je predan naručitelju i nije više vlasništvo brodogradilišta), u cjelini i na svakom detalju stječe se dojam savršenstva: čitav brod djeluje moćno i čvrsto, a svaka je sitnica na njemu - od varova oplate, preko nogostupa, prokromskih cijevi s ventilima brodskih spremnika, do interijera nadgrađa - zaista perfektna. A tek zapovjedni most!

Premda relativno malen i relativno jednostavan brod, Bit Redo ima kapetanski most poput kokpita space shuttlea. Na moj pokušaj da budem duhovit riječima kako je “šteta da sam doma ostavio svoju dozvolu voditelja brodice”, mladi zapovjednik dočekao je samilosnim osmijehom: “Da, ovo je ipak malo drukčije od jedrilice”, rekao je. I, doista, tucet radara svih vrsta, dva odvojena GPS-a, nekoliko vrsta radija, mnoštvo navigacijskih instrumenata od autopilota nadalje, odvojene komande motora, bow thrustera i kormila na tri mjesta, poseban zapovjedni centar za upravljanje spremnicima i teretom...

A tek stolice za kapetana i zapovjednika palube: čvrsta, duboka prošivena koža na pneumatskim amortizerima i vodilicama u podu: jednom kad u nju sjednete, nikad ne biste ustali. Par koraka lijevo - mali salon s kožnatom sjedećom garniturom za kapetanov odmor i proučavanje tisuća stranica uputa za upotrebe tog savršenog morskog stroja.

I sve su to tako savršeno sklopili isti oni škverani u zamašćenim sivim kombinezonima koji naoko besposleno prolaze pravim malim gradom u kojemu je smješteno brodogradilište 3. maj. “Brodogradnja je upravo po tome specifična što se ne može automatizirati”, kaže naš vodič i zahvalni sugovornik Roland Sušanj, voditelj gradnje “objekta 120”, kako se u škveru zvao tanker Bit Redo, “tu uvijek mora čovjek doći i nešto na brodu postaviti, montirati, pričvrstiti, to ne može pokretna robotizirana traka, kao u drugim industrijama...”

Sa zapovjedničkog mosta, sada već nizozemskog tankera, s visine od 20-tak metara iznad mora, mogli smo pogledom obuhvatiti gotovo čitavo brodogradilište 3. maj. Desno poviše je velika zgrada u kojoj se kroje i izrezuju čelični limovi i profili, u sredini su dvije velike otvorene hale u kojima se zavaruju brodske sekcije, a lijevo gore, velika montažna zgrada u kojoj se te sekcije djelomično opremaju, čiste od hrđe i prekrivaju temeljnom bojom. Čeličnih brodskih sekcija, poput čitava nadgrađa tankera u jednom komadu, ima i na zemlji, a sekcije se, natkrite samo jednostavnom visokom metalnom konstrukcijom, sklapaju i uz dva brodogradilišna navoza.

Na našu primjedbu kako je dobro da varioci ipak ne rade pod otvorenim nebom, naša pratilja iz službe za odnose s javnošću zabrinuto se zamislila: “Ljudi tu rade težak posao”, rekla je, “ne znate je li im gore zimi po buri, ili ljeti kad upeče sunce. A sve za plaću od samo četiri-pet tisuća kuna...”.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg