JESMO LI BILI LIBERALNIJI OD NAŠE DJECE?

Mit o liberalnim osamdesetima i kršćanskom konzervativizmu danas: Da, bilo je seksa, droge i rocka, ali bio je i Goli otok

U sasvim kasnim osamdesetima, tek godinu dana uoči osnivanja prvih nekomunističkih hrvatskih stranaka, i dvije godine prije prvih višestranačkih izbora, dakle, u rano proljeće 1988. godine, zagrebački Studentski list bio je tri puta zabranjen, a nakon treće zabrane šefovi Gradske organizacije Socijalističke omladine (danas, inače, uspješni marketingaši, čija imena ovdje neću spominjati, jer sam načelni protivnik lustracije) odlučili su smijeniti glavnog urednika i raspustiti redakciju. Studentski, koji se prodavao u neznatnih šest do sedam tisuća primjeraka - što je, ipak, bolje od naklada čitavog niza aktualnih političkih tjednika - prvi je put zabranjen negdje u veljači, zbog čitavog niza “problematičnih” tekstova, uključujući izvještaj o maltretiranju političkih zatvorenika u psihijatrijskoj bolnici u Popovači, kao i intervju sa Živkom Kustićem, ondašnjim glavnim urednikom Glasa Koncila.

Komforna šutnja

Drugi je broj zabranjen zbog vrlo kritičkog članka u povodu dolaska nekog afričkog, nesvrstanog diktatora u Beograd, dok se za treću, i konačnu zabranu, čekao samo povod: povod su pronašli u mojem uvodniku, u kojem se tražilo što brže uvođenje višestranačkoga sustava. Glavni urednik ondašnjeg Studentskog lista, kojem je policija toga proljeća redovito upadala u redakciju, bio je Ivica Buljan, sadašnji urednik Magazina. Jedan od posve rijetkih etabliranih hrvatskih novinara, koji se javno pobunio protiv zabranjivanja i raspuštanja omladinskih novina, bio je Inoslav Bešker. Većina drugih su šutjeli, premda je, eto, nedostajalo samo dvije godine do pada komunističkog režima, što je svatko razuman mogao predvidjeti, pa se, racionalno govoreći, nisu imali ničega plašiti: kolegama se, međutim, vjerojatno činilo komfornije odšutjeti zabranu - pa nismo, ionako, u Sloveniji, gdje se svašta dopušta - i čekati da se slučaj zaboravi.

Ova anegdota sa Studentskim listom zapravo bi i zasluživala da se zaboravi, kada ne bi gotovo precizno govorila o duhu osamdesetih u Hrvatskoj (i kada ne bi podsjećala na političke obračune s uredništvima neusporedivo značajnijeg Poleta početkom osamdesetih godina). Osamdesete se, iz današnje perspektive, često smatraju najliberalnijim razdobljem u četrdesetipetogodišnjoj povijesti komunističke Hrvatske. Mnogo što iz osamdesetih doima se liberalno čak i u usporedbi s današnjim, postkomunističkim i postrepresivnim kriterijima. Osobito liberalnima čine se hrvatski mediji iz osamdesetih, kao i neki elementi industrije zabave i kulturne produkcije. Stoga je tek naizgled paradoksalno, ali, ustvari, razotkrivajuće da se navodni hrvatski liberalizam otprije tri desetljeća slomio baš na medijima, dakle na navodno najčvršćem uporištu liberalizma u onodobnom društvu: k tome još na nevažnom i malom mediju poput gradskoga studentskog dvotjednika.

Vrijeme represije

No, taj je paradoks, rekli bi marksisti, zakonita, očekivana posljedica tadašnjih stvarnih povijesnih okolnosti. Prije no što se vratimo u zonu slobode koja, u određenom smislu, uistinu jest nastajala i funkcionirala u dijelu medija, umjetnosti, rocka i zabavne industrije u osamdesetima, nužno je barem površno skicirati stvarnu sliku ondašnjih društvenih prilika. Osamdesete su, naime, u mnogočemu bile izrazito represivne: sigurno manje represivne od bilo kojeg drugog desetljeća komunističkog režima. Iako, dakle, najmanje opasne, osamdesete su također otpočele i bile obilježne represijom. U strahu od političke pobune nakon Titove smrti, jugoslavenske i hrvatske vlasti ponovno su poslale u zatvor neke od najpoznatijih hrvatskih disidenata, uključujući Franju Tuđmana i Vladu Gotovca.

Osobito tragičan bio je slučaj Dobroslava Parage . Mnogi od onih koji su godinama ismijavali Paragin neuspješni politički ekshibicionizam, nemaju pojma što su sve komunističke vlasti napravile da bi zauvijek unakazile Paragin život. Dobroslav Paraga stanovao je na Dobrom dolu (iznad Petrove ulice), i hodao s jednom zgodnom curom iz mojeg susjedstva, kada se kao devetnaestogodišnjak odvažio skupljati potpise pod političku peticiju gotovo potpuno bezazlena sadržaja. Sve se to događalo negdje u prvoj polovici osamdesetih godina. Zbog te su peticije, koju je potpisalo pedesetak Zagrepčana, uključujući i pojedine istaknute intelektualce i pisce, Komunistička partija i Udba Paragu zatvorile, pa poslale na Goli otok. Dobroslav Paraga u svojim je vrlo mladim godinama prošao neka od najgorih zamislivih zlostavljanja, da bi na Zapadu, kod Amnesty Internationala, ali i u američkom Kongresu, postao jednim od simbola kršenja ljudskih prava u SFRJ, o čemu se u “liberalnim” hrvatskim medijima nije smjela objaviti niti riječ.

Dobroslav Paraga razmjerno je dobro prošao. Njegov suradnik u skupljanju potpisa nikada nije izašao iz zatvora u Petrinjskoj: policija je tvrdila da se ubio skočivši s trećeg ili četvrtog kata. Njegovi su prijatelji tvrdili da ga je ubila policija. U svakom slučaju, za tu smrt nikada nitko nije odgovarao. Osim što su bile politički mračne, osamdesete u Hrvatskoj obilježene su i snažnom ekonomskom represijom, prema kojoj se današnje stanje doima gotovo idiličnim.

Zabranjene teme

Dakle, Jugoslavija se nakon Titove smrti bila suočila s nemogućnošću daljnjeg zaduživanja, i s kroničnim nedostatkom strane valute, usprkos izvrsnim turističkim rezultatima. Stoga oni, koji se sjećaju osamdesetih, sigurno pamte i stalne nestašice benzina (vozilo se po sustavu par-nepar), nestašice čokolade (na Kraševim je etiketama pisalo šećerna tabla, jer nije bilo novca za uvoz kakaa), pa masovne kontrabande kavom i licencnim cigaretama, pa redove za crni kruh, koji je funkcionirao kao važna socijalna kategorija. E, da, iako danas mnogi misle da je u socijalizmu vladala puna zaposlenost, pažljiviji pregled ondašnjih televizijskih emisija otkrio bi kako su se prilozi sa Zavoda za zapošljavanje u Zvonimirovoj ulici emitirali skoro jednako često kao i danas. Masovna nezaposlenost i promašene državne investicije (poput tvornice glinice u Obrovcu, koja je taj toponim pretvorila u metaforu socijalističkog poslovnog neuspjeha) nisu se ubrajali među zabranjene teme, jer nisu dirali u samo srce sustava: u komunizam, jednostranačje, JNA i bratstvo i jedinstvo.

Kada je, pak, riječ o ovom potonjem, osamdesete su, također, bile krajnje brutalne. Naime, korijeni suvremenih krvoprolića na Kosovu sežu baš u razdoblje nakon Titove smrti, kada su u Prištini prvi put organizirane masovne demonstracije sa zahtjevom da Kosovo dobije status socijalističke republike. Policija i vojska pucale su na albanske studente. Točan broj ubijenih i danas je nepoznat. O prištinskim demonstracijama s početka osamdesetih u hrvatskim se “liberalnim” medijima nije moglo pročitati niti slovo. Što ne treba zamjeriti novinarima: ta je tema, naprosto, bila fizički zabranjena.

Represivnost je, na posljetku, obilježavala i odnos prema hrvatskoj emigraciji: tijekom osamdesetih Udba je ubila ili pokušavala likvidirati nezanemariv broj politički aktivnih iseljenika. Posljednji takav atentat izveo je opravdano ozloglašeni Vinko Sindičić, pucajući u Škotskoj u Nikolu Štedula. Štedul je preživio, a Sindičić je uhićen i pravomoćno osuđen na dugogodišnju robiju. Sada je, nažalost, ponovno u Hrvatskoj.

Osamdesete su, dakle, politički gledajući, bile tek neznatno manje mračne od prethodnih komunističkih dekada, dok su ekonomski i socijalno gledajući, sasvim sigurno bile gore od još relativno prosperitetnih sedamdesetih. Uza sve to, međunarodni položaj Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije znatno se destabilizirao uslijed Titova odlaska. U objektivno mračnoj, sivoj, dosadnoj Hrvatskoj, koja čak nije imala nijedan BITEF ili FEST, ili Beogradski jazz festival, sjajili su jedino Radiotelevizija Zagreb, neka izdanja Vjesnikove kuće, Polet i rock and roll.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 03:46