Misterij nastanka Gričke vještice: Kako je književnica upoznala Josipa Jurja Strossmayera koji ju je zauvijek promijenio?

Ako se je prohtjelo svemogućem bogu da ženi podijeli jednake umne sposobnosti kao i muškarcu, onda se mi, crvi zemaljski, toj njegovoj volji pokoriti moramo - ustvrdio je đakovački biskup i poznati hrvatski kulturni mecena Josip Juraj Strossmayer kad je - nakon istrage koju je proveo posredstvom svog tajnika - saznao da iza pseudonima i sjajnog članka “Egy Percz” objavljenog u Obzoru 31. studenoga 1896. stoji žena.

Oduševljen snagom teksta, koji je govorio o problemima mađarizacije u Hrvatskoj, i unatoč pobuni članova Ravnateljskog vijeća časopisa Obzor te predviđanjima da će ugled Obzora zbog takvog, tada izuzetno kontroverznog čina pasti, postavio je Mariju Jurić Zagorku, objašnjavajući svoju odluku prije spomenutim duhovno-duhovitim argumentom, u redakciju kao političkog suradnika i referenta mađarsko-hrvatske politike. Iako će se prvi put uživo upoznati tek sljedeće, 1897. godine, bio je to početak njihovog prijateljskog odnosa, tijekom kojeg će Strossmayer biti prvi i najvažniji Zagorkin zaštitnik u brojnim nezgodnim situacijama koje je doživjela kao žena novinar za rada u Obzoru i šire, sve do njegove smrti 1905.

Nakon niza novela, pripovijesti i satira, kojima je nakon čitanja bio oduševljen, Strossmayer je Zagorki sugerirao sljedeći veliki korak - pisanje romana.

Zagorka se brzo bacila na posao i napisala dva, pod nazivima “Roblje” (1899.) i “Vladko Šaretić” (1903., prvi izdani roman potpisan pseudonimom Zagorka). Za oba je Strossmayer i osobno financirao tiskanje, a njima se Zagorka ubrzo proslavila na hrvatskoj sceni, te istovremeno bila i svakodnevno obasipana najgorim uvredama i kritikama mađarskih pristaša, što zbog prohrvatskog stava u njima, što zbog činjenice da je žena. Službeni državni cenzori su, kao što se moglo i očekivati, masakrirali oba romana.

Potaknut uspjehom romana, 1903. Strossmayer je pozvao Zagorku da dođe u njegovu rezidenciju u Jurjevsku ulicu, gdje je već dotad mnogo puta bila gost.

Mariji Jurić Zagorki upravo je tada predloženo da se, između ostalog, zbog vrlo aktivne cenzure njezinih suvremenih tema, počne baviti povijesnom tematikom u svojoj prozi, kroz koju će onda moći provući rodoljubne teme isprepletene alegorijama na suvremenost.

Prema Zagorkinim osobnim bilješkama, društvo koje je bilo prisutno na tom sastanku činili su mnogi tadašnji uglednici iz hrvatskog kulturnog života, članovi Akademije, pisci i povjesnici, poput Tadije Smičiklasa, pjesnika Josipa Hranilovića, urednika Obzora Josipa Pasarića, dr. Vrbanića, dr. Zahara, monsinjora Čepulića te, konačno, samog Strossmayera.

Na početku joj je savjetovao da u sljedeći roman uvrsti radnju iz hrvatske povijesti kako bi lakše mogla komunicirati s publikom, a da cenzori ne izrežu dijelove teksta ili policija ne zaplijeni knjige zbog kritike trenutne vlasti, kao što dogodilo s prošla dva romana. U prvi se mah Zagorka nećkala, tvrdeći da joj je to odviše teško i da je to prevelik posao za nju.

No Strossmayer je bio uporan. - Vaša je zadaća da svojim historijskim romanima privučete hrvatske čitaoce da dobrovoljno napuste to pogubno njemačko štivo. Uzalud je pisati članke kojima ih pozivljete da napuste njemačku knjigu. Uzalud je grditi i dokazivati na sastancima i u novinama, uzalud vam je bila vaša inače izvrsno provedena organizacija protiv nijemstva, ali kad hrvatski čitalac dobije u ruke hrvatsko štivo, koje će privući njegovo zanimanje za domaće hrvatske događaje, onda će on okrenuti leđa nijemštini i svim interesom prihvatiti hrvatsko štivo. To ćete postići svojim umijećem u historijskim romanima - objašnjavao je.

Zagorka se bojala i u nedoumici smatrala da nema dovoljno snage za takav posao, no Strossmayer je kategorički tvrdio da je njezino pero jako i da ona mora izazvati pobunu i secesiju hrvatskih čitalaca protiv pogubne njemačke literature i njezina utjecaja na hrvatski duh.

Na njezine tvrdnje da ona sama nema pretjerane veze s poviješću, pokazao joj je na prisutnog Tadiju Smičiklasa, ali i druge važne hrvatske povjesničare, uputivši ih da joj svi oni imaju pomoći s ovim plemenitim ciljem. Oni joj na to odmah stadoše predlagati različite teme iz hrvatske povijesti.

No ipak, kao glavni diskutant, Strossmayer je dao svoj konačni prijedlog koji će biti prihvaćen i koji će dati glavnu snagu da ti romani pobude borbenost u ženskoj duši.

- Ja se sada valjda po stoti puta vraćam na pitanje koje, kao nepokolebljivi pobornik za ženska prava, pokrećem uvijek u svim svojim govorima pred deputacijama i u razgovoru s pojedincima. Znamo da je u Hedervaryjevom sistemu muškarac zarobljen i lancima prikovan za svoju egzistenciju pa je samo znatna manjina muževa neovisna i toliko hrabra da radi na rodoljubnim idejama bez obzira na opasnosti tamnice. I baš zato su danas, u toj Hedervaryjevoj tiraniji, u prvom redu naše žene pozvane da šire pravu hrvatsku i slavensku svijest. Žene su slobodne da to čine pod svojim krovom, u svojoj obitelji, i svom krugu i one mogu da domoljublje prošire na čitavu svoju okolinu. Ali, na žalost, svi mi znamo kako su žene danas indiferentne prema politici i svojim pravima. Tome su krivi muškarci jer imao sam prilike doživjeti da i najveći intelektualci smatraju da politika i javni život, dapače razgovori o štivu, a pogotovu javni rad, nisu za žene. Ovako su žene morale zapasti u potpuno mrtvilo svoje samosvijesti. Zato bi ovi romani trebali historijskim događajima da probude borbenost u ženskoj duši. Ima u historiji jedna strašna epoha koja je ženu postavila ispod svake divlje životinje. To je doba Malleus Maleficaruma. Ta je nauka žigosala zdravu i učenjačku pamet najnižim praznovjerjem prema ženi. Da je žena imala bilo kakvo pravo na javni život, ne bi se taj zakon mogao ni provesti, a kamoli dogoditi da on kroz vjekove krvavo uništava ženske živote. To historijsko razdoblje moglo bi pružiti našoj Zagorki mogućnost da, unatoč opće indolencije za ženska prava, probudi ponos uvrijeđen žene. Čitajući te nečovječnosti i nepravde prema ženama, probudile bi žene u sebi uspavani otpor i to bi izazvalo burni prosvjed te bi imalo velikog upliva na osviještenje svih duhova oko nas, da je žena ravnopravno ljudsko biće - ustvrdio je Strossmayer.

Borba žena za ravnopravnost, politička osviještenost i povijesna tema - bili su ono što je Zagorku potaknulo na stvaranje. Uvjerena tim argumentima, a i daljnjim raspravama te večeri, obećala je donijeti Strossmayeru nacrt romana odmah nakon završetka njegova skorašnjeg ljetovanja.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg