Marko Škreb: Šok sa švicarcem? Sad shvaćate što bi značila devalvacija

Marko Škreb bio je guverner Hrvatske narodne banke prije Željka Rohatinskog. Pregrmio je bankarsku krizu u Hrvatskoj, grube pregovore s MMF-om (uključivši i zamrzavanje odnosa 1997.) i odjeke prve globalne financijske krize. Unatoč tome međunarodna ga je financijska zajednica krajem 90-ih proglasila najboljim centralnim bankarom tranzicijske Europe. Danas je glavni ekonomski strateg Privredne banke Zagreb. Na kalkulacije da bi se mogao opet kandidirati za čelno mjesto u HNB-u odmahuje rukom. To ne bi bilo dobro niti za HNB, kaže.

- Za centralnu banku dobro je da ima politiku kontinuiteta, a ako iz bilo kojeg razloga ipak dođe do promjene, onda treba birati ljude koji nisu opterećeni teretom prošlosti. U bankarstvu, pogotovo u središnjem, povjerenje je najčvršća valuta. Rohatinskom se vjeruje i to je sjajno.

Velika je uzbuna zbog švicarskog franka. Vlada i bankari raspravljaju o mogućim potezima za zaštitu dužnika. Može li se u Hrvatskoj provesti nešto slično mađarskom modelu zaštite?

- Mađarski model pokušava zaštititi one koji su se zadužili u francima fiksiranjem tečaja franka na značajno nižoj razini od tržišne. Ali ta se tečajna razlika ne oprašta dužnicima, nego se knjiži na poseban račun i oni će taj dio otplaćivati nakon 2015. godine, s nešto povoljnijom kamatom. Riječ je zapravo o posebnom kreditu koji omogućava ljudima da ‘predahnu’ od tečajnog udara.

Može li se tako nešto provesti u Hrvatskoj?

- Premalo je poznatih detalja da bismo to mogli tvrditi. Neosporno je da je švicarski franak jako aprecirao u odnosu na kunu. Prvog lipnja 2007. tečaj je bio 4,43 kune za franak, danas je na tečajnici HNB-a 6,09 kuna. Franak je, naravno, aprecirao u odnosu na euro, ali kako kuna relativno čvrsto slijedi euro, to se i kod nas bitno osjeća. Nema spora da je riječ o šoku. Banke su dosad već učinile neke korake i donijele niz mjere kako bi olakšale položaj dužnicima, bilo je smanjivanja kamata, a bilo je i individualnih pregovora o reprogramu dugovanja, a nudi se i konverzija kredita u eure, naravno po današnjem tečaju.

To baš i nije povoljna varijanta...

- Upravo tako. Danas je teško savjetovati klijentu da prijeđe na euro po ovom tečaju. Nitko ne može pouzdano tvrditi što će se tijekom sljedećih nekoliko godina događati s tečajem eura, odnosno kune, prema švicarskom franku. Sigurno je, međutim, da bankama nije u interesu da dužnici ne mogu vraćati kredite. Ima prostora da se o tome razgovara, ali ne mogu vam reći da je baš mađarski model sjajan. Mađari su, kao prvi korak, zabranili ovrhu nad nekretninama, pa su je sada ponovo omogućili, otprije imaju porez na banke... U svakom slučaju mislim da banke, Vlada i HNB razgovaraju o tome kako sustav održati stabilnim. Sada su nebitne rasprave o razlozima zbog kojih su se ljudi prije pet godina odlučivali za kredite u švicarcima. Problem je tu i treba ga rješavati.

Dvije najveće banke svojedobno su prilično oklijevale s uvođenjem kredita u švicarcima...

- Jesu, ali ne bih sada o tome tko je i zašto prvi s time počeo. Činjenica je da su banke to prihvatile. Mi nismo bili među prvima, ali priključili smo se kako ne bismo izgubili dio tržišta. Među ostalim i klijenti su to tražili kad su vidjeli da imaju drugi u ponudi. Već 2007. smo onima koji su to htjeli omogućili konverziju tih kredita u kune, ali bio je slab odaziv. Nitko nije prije četiri godine predviđao da će švicarski franak toliko narasti, odnosno da će euro i dolar toliko oslabiti.

Tada nije bilo Grčke i Portugala. Što će se desiti priključi li se toj grupi posrnulih i Španjolska?

- Ne znamo. U središnjici Intesa Sanpaolo grupe (vlasnice PBZ-a) rade se analize ekonomske situacije, a one predviđaju pad švicarskog franka do kraja godine od 9,10 posto. To bi, uz pretpostavku da kuna i euro ostanu stabilni, značilo manji teret za ljude. No prognoze se mogu ili ne moraju ostvariti. Sada je važno sačuvati hladne glave i pokušati pronaći najbezbolnije rješenje. Ne vjerujem u radikalne prevrate. Kada su, recimo, Mađari zabranili ovrhe nad nekretninama to je kod dijela dužnika djelovalo ‘nepedagoški’ - prestali su otplaćivati kredite jer su znali da neće izgubiti stanove. To nije rješenje.

Bili ste guverner u poratnom razdoblju od 1996. do 2000. I tada smo govorili kako je stanje teško, kako treba prevladati krizu... Je li nam danas bolje ili lošije?

- U nizu stvari učinjeni su ipak ozbiljni pomaci. Naš BDP od 2000. do danas je gotovo udvostručen. Od 5200 eura po stanovniku došli smo na današnjih preko 10.000 eura. Pomakli smo se i u odnosu na prosjek EU gdje smo sa 48 posto stigli na 64 posto (podatak iz 2009). Znači, i tu smo napredovali. Bankarski sustav je bitno stabilniji. Krediti privatnom sektoru porasli su u tom razdoblju sa 50 milijardi kuna na 250 milijardi kuna. Ljudi bitno bolje žive, ako to mjerimo po vrijednosti njihove imovine. Percepcija toga u krizi je ponekad negativna, ali pogledamo li realno - održali smo stabilnost cijena, stabilan je i financijski sustav, banke su visoko kapitalizirane. Postoji i druga strana priče: visoki inozemni dug s čijim teretom na leđima je teško voditi ekonomsku politiku. Ukupni dug je sa 50 skočio na 100 posto BDP-a.

Tu ne govorimo samo o državnom dugu?

- Ne, to je ukupni dug i privatnog i javnog sektora. Porastao je i javni dug, ali značajno manje i on je danas, ne računamo li jamstva, oko 40 posto BDP-a.

Znači - još smo daleko od Grčke?

- Da, ali kada bi danas kuna deprecirala u odnosu na euro 20 posto, što neki prizivaju, automatski bi i vanjski dug porastao na 120 posto BDP-a. A upravo je današnja priča sa švicarcima najbolji pokazatelj što se događa s kreditima i dužnicima kada pada vrijednost domaće valute. Zato kažem - daleko smo napredovali od kraja 90-ih.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista