IZBORI 2015.

MARKO BIOČINA Rast od pet posto. Obećanje koje su HDZ i SDP olako dali

 CROPIX

Cilj nam je do kraja mandata postupno povećavati stopu gospodarskog rasta kako bi se do 2015. godine kretala na razini od oko pet posto, navela je u svom predizbornom programu na prošlim parlamentarnim izborima tada oporbena Kukuriku koalicija, pokušavajući s vlasti svrgnuti HDZ. Danas, nakon gotovo četiri godine vladanja, taj cilj evidentno nisu ni djelomično ostvarili, a ususret novim izborima oporba - ovaj put predvođena HDZ-om - kuje ozbiljne planove. “U zadnjoj godini mandata ostvarit ćemo gospodarski rast od pet posto”, poručio je ovih dana oporbeni čelnik Tomislav Karamarko. Konsenzus je, dakle, postignut. I pozicija i opozicija slažu se da hrvatsko gospodarstvo treba rasti tempom od pet posto godišnje. Pitanje je tek kako to ostvariti. Točan odgovor na tu dvojbu mogao bi donijeti vlast, problem je samo što je vrlo teško dati točan odgovor na pitanje koje je u startu pogrešno. Jer, niti je izvjesno da je takva stopa rasta u Hrvatskoj trenutačno moguća, niti je sigurno da bi takav rast - kada bi bio moguć - rezultirao dugoročno održivim ekonomskim i društvenim razvojem Hrvatske.

Sveti Gral

Petpostotni rast tako je danas svojevrsni sveti gral domaćih ekonomskih politika, mitski cilj kojemu svi teže, iako zapravo nitko ne zna kako do njega doći, pa ni da li uopće postoji. Pojednostavljeno rečeno, obećanje da će Hrvatska rasti stopom od pet posto u ovom trenutku, u aktualnim makroekonomskim okolnostima, prvenstveno je politička izjava. Ekonomski fundamenti na kojima bi se ona trebala temeljiti poprilično su sumnjivi. Naime, čak i površna analiza povijesnih podataka o rastu hrvatskoga gospodarstva pokazuje koliko je, zapravo, petpostotni rast ambiciozan cilj. U proteklih 20 godina, izuzmu li se poslijeratne 1995. i 1996. kad je zbog niske baze izazvane ratnim razaranjima BDP rastao visokim stopama, Hrvatska je željenih pet posto rasta dosegnula samo dva puta: 2002. i 2007. godine. Štoviše, od proglašenja samostalnosti do danas, izuzme li se zlatnih šest godina od 2002. do 2007., hrvatska ekonomija niti jedne godine nije uspjela dosegnuti čak ni godišnju stopu rasta od četiri posto. A u odnosu na ta vremena, zaduženost države otprilike je za trećinu veća, zbog negativnih demografskih trendova količina radno sposobnog stanovništva se smanjila, a konzekventno opterećenje javnih financija zbog većeg troška otplate duga i rasta broja trajno radno neaktivnih ozbiljno je nabujalo. Koliko je realno, stoga, najavljivati rast od pet posto?

Nagli pad

Odgovor na to pitanje možda je sadržan i u podacima o rastu gospodarstava drugih država Europske unije, naročito tranzicijskih ekonomija istočne Europe koje s Hrvatskom dijele neke sličnosti. Od 2009. godine kad je globalna ekonomska kriza zahvatila cijelu Europsku uniju, godišnji rast BDP-a od pet posto zabilježile su samo četiri države: Luksemburg, Švedska, Estonija i Litva. Još važnije, niti jedna od tih država nije tom stopom rasla dulje od jedne godine, a niti jedna od njih takav rast nije zabilježila nakon 2011. godine. Pojednostavljeno rečeno, Europa je ušla u ciklus niskoga gospodarskog rasta. Lani su samo dvije države Europske unije - Poljska i Irska - rasle stopom većom od tri posto. Na kraju, čak i te relativno niske europske stope rasta postignute su u okolnostima ekspanzivne monetarne politike Europske središnje banke (ECB), gdje se deseci milijardi eura svježeg novca ubrizgavaju na tržište uz gotovo nultu kamatu. U takvim su okolnostima financiranje investicija i otplate dugova znatno lakši, no što će biti kada se i ako ECB odluči vratiti u svoj standardni režim rada. Dakle, stope rasta BDP-a od pet posto trenutačno u Europi ne postiže nitko, pa je fundamentalno pitanje može li mala i otvorena ekonomija poput Hrvatske, uz sva opterećenja koja ima, u takvom okruženju ostvarivati toliki rast. Uostalom, u godinama kad je Hrvatska rasla više od četiri posto, pojedine države dosezale su i stope od osam posto. Možda je pretjerani defetizam unaprijed obećanja o petpostotnom rastu proglasiti neostvarivima, no vrlo bliska povijesna iskustva, čije posljedice i danas osjećamo, uče nas kako bi hrvatska Vlada, umjesto na stopu rasta, prvenstveno trebala biti usredotočena na reformu načina kako se taj rast postiže. A tu, pak, nitko ne nudi ništa novo.

Naime, i HDZ i SDP svoj program uglavnom temelje na premisi kvalitetnijeg korištenja novca iz europskih fondova kojim bi se, pak, financirale kapitalne investicije u prometnu, zdravstvenu i ostalu javnu infrastrukturu. Šef HDZ-a najavljuje gradnju novih cesta, pruga, mostova, a ni od ideje podmorskih tunela nije definitivno odustao. U suštini je, dakle, riječ o već viđenom kronizmu - istom modelu gospodarskog rasta temeljenom na javnim ulaganjima koji se provodio od 2002. do 2009. godine, uz jedinu razliku da bi se ovaj put dijelom financirao javnim novcem. Ipak, kao što se već jednom pokazalo, takva gospodarska struktura funkcionira samo toliko dugo dok ima novca za investicije, nakon čega uslijedi nagli pad. U konkretnim brojkama, nakon šest godina rasta po stopama većim od četiri posto, dolaskom krize 2009. cijeli taj napredak istopio se u nekoliko godina, a Hrvatskoj će trebati sljedećih sedam godina da se vrati na put gospodarskog rasta. Poučeni tim iskustvom, svatko tko danas, u istim okolnostima, zaziva rast od pet posto, morao bi promisliti želi li stvarno da mu se ta želja i ostvari. Razumni gospodarski programi hrvatskih političkih stranaka, pak, trebali bi prvenstveno dati odgovor na pitanje kako se može reformirati struktura hrvatskoga gospodarstva tako da postane sposobna osigurati kontinuirane i održive stope gospodarskog rasta. Takav dugoročni rast, iako je često zanemareni aspekt makroekonomskih politika, jedini je model koji može garantirati osjetno kvalitetniji standard života sljedeće generacije stanovnika ove zemlje.

Ponavljanje recepta

Kada bi Hrvatska sljedeća četiri desetljeća kontinuirano rasla stopom od 1,8 posto - a toliko je u prosjeku padala posljednjih šest godina krize - njezin BDP na isteku toga roka bio bi udvostručen. To je cilj kojemu bi sve buduće hrvatske vlade trebale težiti. Fiksacija na visoku stopu rasta u okvirima postojećeg ekonomskog modela, čak i kada bi ona bila moguća, tek je odraz nesposobnosti provedbe ozbiljnih reformskih zahvata. Temeljiti strategiju budućega gospodarskog razvoja na ideji o kvalitetnijoj provedbi postojećeg ekonomskog modela suštinski ipak znači ponavljanje recepta koji je već jednom doveo do katastrofe. A vjerovanje da će ponavljanje istih radnji jednom dovesti do različitog ishoda jedna je od prihvaćenijih definicija ludila.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 01:47