Mali regionalni festival imao je 7 odličnih filmova. Može li ga Pula ipak nadmašiti?

ZAGREB - Nisam vjerovao da će mi se to ikada dogoditi. Kada su me pozvali u žiri ovogodišnjeg SOFEST-a, festivala koji vrednuje godišnju srpsku filmsku produkciju, očekivao sam nekakvu manju smotru za ne prevelik broj gledatelja. Znao sam da Sopot, udaljen tridesetak kilometara od Beograda (ali se vodi kao njegova općina, a i pozivni broj 011 je isti), ima malo više od dvije tisuće stanovnika, da se nalazi podno Kosmaja i da su oko njega turističke destinacije.

Stoga sam bio zgranut kada su se te večeri, uoči otvaranja festivala, na širokoj ulici koja je vodila prema tamošnjem Domu kulture, okupile stotine ljudi, podijeljenih u kordon s lijeve i desne strane ceste. Posjeli su nas u otvoreni džip i provezli stotinjak metara kroz masu koja nam je klicala, fotografirala nas i snimala malim kamerama.

Problem financiranja

Sumnjam da je itko od prisutnih znao tko sam ja, ali valjda su prepoznali moje kolege iz žirija, glumicu Svetlanu Bojković (proslavile su je serije “Kuda idu divlje svinje” i “Bolji život”) i direktora Jugoslovenske kinoteke Radoslava Zelenovića, dugogodišnjeg selektora SOFEST-a. Kada smo se iskrcali, dočekali su nas i pozdravili sopotski čelnici, upriličen je i vatromet, nakon kojeg su nas uveli u lijepu dvoranu od 400 mjesta: ubrzo je počela projekcija filma Miše Radivojevića “Kako su me ukrali Nijemci”, koji je otvorio festival.

Kada sam prelistao katalog, pomalo sam razočarano utvrdio da srpska kinematografija brojčano nije puno jača od hrvatske. Otkako im je upropaštena mreža kina (većina dvorana s jednim ekranom je zatvorena, u Beogradu postoje samo dva prava, velika multipleksa, a novi tek trebaju niknuti), rezultati gledanosti su vrlo slični u obje zemlje iako Srbija ima dvostruko više stanovnika.

Filmski centar Srbije godišnje financira pet-šest projekata, otprilike koliko i Hrvatski audiovizualni centar, no daje im znatno manje novca. U odnosu na nas, prednost za Srbe je što im filmove financira i ured za kulturu Beograda (zagrebački se upravo izvukao iz tog posla), koji je posebno naklonjen debitantima.

Kao i u Hrvatskoj, poneki se film snimi izvan sustava, a kada se tu distributer zainati, u stanju je vratiti gledatelje u kina, što je bio slučaj s velikim hitom Dragana Bjelogrlića “Montevideo bog te video”: zbog njega su se otvarala već zatvorena kina, tamo gdje više nije bilo projekcijskih aparata, upotrebljavao se blu-ray, pa je film naposljetku vidjelo 520 tisuća gledatelja.

‘Srpska posla’

Ipak, nije baš za neku pohvalu po njihovu kinematografiju što je ove godine u Hrvatskoj snimljeno 10 filmova, a u Srbiji samo 12. Pritom svi čak nisu ni prikazani u Sopotu: hrvatski producenti obavezni su svoje filmove prijaviti u Pulu, pogotovo ako ih je financirao HAVC, a srpski to ne moraju. Tako će “Bijeli lavovi”, drugi redateljski rad Lazara Ristovskog, kao manjinska koprodukcija igrati u Puli, ali ga u Sopotu nije bilo.

Ovo je 40. godina otkako se održava SOFEST, pa su prateći programi i priredbe bili malo svečaniji nego prije. Festival je 1972. pokrenuo Dragovan Jovanović, redatelj partizanske kič melodrame “Djevojka s Kosmaja”, isprva se zvao “Slobodarske filmske svečanosti”, bio je međunarodnog karaktera i prikazivao uglavnom ratne filmove. Najbolji glumac dobio bi titulu Junak Kosmaja, za “najslobodarskiju” ulogu, pa možete pretpostaviti kakav je tamo bio ugođaj.

S vremenom se program usmjerio na drame svih vrsta, a kada je prije četiri godine u Novom Sadu pokrenut filmski festival s ciljem da se napravi “srpska Pula”, to u Sopotu nisu htjeli otrpjeti, pa su se i oni preorijentirali na nacionalnu produkciju. Nastala je čudna situacija: tek što bi završio Novi Sad, počinjao je SOFEST, a oba su prikazivala iste filmove. “Srpska posla”, komentirali su dobri poznavatelji tamošnjih prilika, no tako je ostalo sve do danas.

Neobično ostvarenje

Kako me svi uvjeravaju, srpska filmska produkcija ove je godine iznimno jaka i teško da će joj hrvatska moći konkurirati. Dva najbolja filma odigravaju se u Boru, nekad jakom industrijskom središtu, koje danas potresaju nezaposlenost i siromaštvo, što je paradoks, jer taj grad za srpski film desetljećima nije postojao. Za njega se najprije zainteresirao Oleg Novković, filmaš poznat po socijalnim dramama (“Kaži zašto me ostavi”, “Normalni ljudi”, “Sutra ujutro”), i tamo snimio svoj dokumentarac “Rudarska opera”, čije je elemente kasnije nadogradio u “Bijeli, bijeli svijet”.

Snimljeno Red One kamerom u koprodukciji s njemačkim i švedskim partnerima, to je uistinu neobično ostvarenje: njegova junakinja upravo je izašla iz zatvora zbog ubojstva supruga, a kad shvati da se njezin nekadašnji ljubavnik ne namjerava za nju vezati, udaje se za prijatelja koji ju je posjećivao dok je bila na robiji.

Problem je što joj kći ljubaka s tipom zbog kojeg je počinila zločin: ona ne želi otkriti u čemu je stvar, ali sve završava prilično sumorno, s naglašenim citatima iz “Kralja Edipa”. “Bijeli, bijeli svijet” je neusporedivo virtuozniji film od prethodnih Novkovićevih radova: kamera otkriva prostore koji su istodobno ružni i lijepi, glumci (ponajprije Novosađanka Jasna Đuričić, zatim Uliks Fehmiu, sin pokojnog Bekima Fehmiua, te mlada Hana Selimović) su upravo fascinantni, a neobična je i dramska struktura, jer svaki od likova tijekom radnje iz čista mira izvodi pjesmu koja definira njegov karakter. U završnom kadru zbor sastavljen od nezaposlenih rudara pjeva o vlastitoj nesreći, ali od filma se ne opraštamo u depresiji, nego s respektom prema njegovim jakim protagonistima.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA