PRIJE I POSLIJE TRAGEDIJE U ALPAMA

LETJETI LUFTHANSOM Osmijeh stjuardesa uz koji bi se, možda, moglo i umrijeti

Autor ovog eseja živi u Kanadi. Prirodom posla avionima putuje često. Najčešće na ruti od Kanade do Europe. Piše Josip Novaković
 AFP

Koji dan nakon 24. ožujka, kad je pao avion Germanwingsa u Francuskoj, letio sam avionom od Montreala do Newarka američkom zrakoplovnom kompanijom United Airlines. Malo sam zavirio u pilotsku kabinu, da vidim jesu li piloti u dobrom raspoloženju. I da, dobro, bila su tamo obojica i nisu mi izgledali utučeno. Nasmijani, pokazivali su i da imaju zdrave zube. Upitao sam se tada kako li to izgleda u posljednje vrijeme u avionima Lufthanse.

Moja su iskustva s Lufthansom, inače, bila dobra, iako nisam siguran da mi u avionima KLM-a nije bilo bolje. Kad sam jednom na engleskom upitao njihovu stjuardesu čega je KLM kratica, ona mi je odgovorila “Kiss me, Love me, Marry me” (Poljubi me, zaljubi se i oženi me) - čime gotovo da mi je dala naslutiti da sam se odlučio za krivu kompaniju, da bi mi možda bolje odgovarao SAS za koji kažu da vrijedi kratica Sex After Service (Seks nakon posla).

Ležerno putovanje

Poslije 11. rujna KLM je bila prva avionska kompanija koja je počela letjeti u New York, tako da sam iskoristio prvi njihov avion koji se vraćao i odletio u Amsterdam. U to vrijeme nitko nije razgovarao o tome je li Muhammad Atta, otmičar koji je zabio jedan od aviona u World Trade Center, imao sretno djetinjstvo, je li ga njegova djevojka voljela i je li, usput budi rečeno, imao problema s vlastitim samopouzdanjem. U cijelom tom našem avionu bilo je samo pet putnika, a stjuardesa je bilo šest. Premjestile su nas sve u prvi razred i ponudile konjakom, Hennesseyjem. Let je bio toliko ugodan da sam do Amsterdama napisao cijelu jednu priču po nazivom “59. paralela”, o podzemnoj željeznici u New Yorku, u kojoj sam se čudio kako to da se u njoj nije dogodio niti jedan teroristički napad. Tada mi se činilo da je KLM kompanija s kojom treba putovati. Činilo se i da je na aerodromima prije bilo previše gužve i da je sada bilo dobro što je strah malo rastjerao ljude, pa je putovati bilo mnogo ležernije. Da je više tragedija po svijetu, vjerojatno ne bi stalno bili u tim groznim gužvama i neprestano se sudarali jedni s drugima.

S Lufthansom sam letio prošlog kolovoza od Frankfurta do Montreala. Odazvao sam se tom prilikom molbi kompanije da odgodim svoj let, a zauzvrat sam dobio 800 dolara i noćenje u hotelu s četiri zvjezdice. Tako sam dobio priliku istog dana prošetati kasnije i oko jezera i nagledati se zečeva i pataka kojih je tamo bilo u izobilju. Bilo mi je tamo toliko dobro da sam se sljedećeg jutra sam ponudio da ponovo odgodim put, da ostanem još jedan dan na frankfurtskom aerodromu, odspavam još jednu noć u čistom hotelu, da nastavim jesti Bratwurste i ostalu dosadnu njemačku hranu, i0 da nastavim zarađivati po osamsto dolara dnevno koliko god to dalje bude moguće (iako je vrijeme u Europi bilo loše). Doista nisam bio u nekoj žurbi. No, ipak, službenik kompanije u zadnji me čas pozvao natrag na pult. “Doista nam je žao, ali ne možemo vas skinuti s ovog aviona. No, smjestit ćemo vas u prvi razred, ako to možete prihvatiti umjesto isprike.”

U avionu sam, iako sam tada pokušao prestati s alkoholom, probavao razna francuska vina i razgovarao o kvaliteti, geografskom položaju i sastavu minerala kod pojedinih sorti grožđa, i to sa stjuardesama. Veličanstvena je ova avionska kompanija, pomislio sam. No, tada nisam znao da sam se s njima vozio puno više puta, a da to nisam ni znao. Puno sam se puta, naime, vozio i jeftinim Germanwingsom, a da nisam znao da su i oni dio Lufthanse, sve dok nije došlo do one njihove nesreće. Pomislio sam tada da će se tako možda ispostaviti i da je Ryanair možda dio British Airwaysa. No, u svakom slučaju, veliko mi je iznenađenje bilo da se nesreća dogodila njima, kompaniji kojoj nisam vjerovao samo ja, nego i mnogi moji prijatelji Židovi, koji inače ništa nisu vjerovali Njemačkoj. Kad su putovali u Rusiju, nikad se nisu usudili letjeti Aeroflotom, nego su uvijek tražili Lufthansu. No, jedan moj francuski prijatelj bio je drugačijeg mišljenja. “Tako i treba tim Nijemcima! Arogantna stoka! Uvijek su govorili da se takve nesreće mogu dogoditi samo American Airlinesu i Air Franceu!”

Snovi katastrofe

Međutim, ja sam osjetio samo stravu i nikakvu zluradost oko te nesreće, onaj “Schadenfreude”, kako bi rekli Nijemci. Iako, moram reći da poznajem taj “Schadenfreude” još iz djetinjstva, u Daruvaru, u kojem sam rođen, kada sam u snovima priželjkivao da se srušio avion i da mu dijelovi završe u našem dvorištu, iza kuće. I da tamo bude dijelova krila, motora i ljudskih tijela. Onda bih se probudio i razočarano ustanovio da u vrtu, pod našim lješnjacima, nema ničega.

No, kako god, i sada sam se, prije par dana, opet popeo u avion Lufthanse, na putu iz Pariza u Gruziju, u Tbilisi. Na ulazu u avion dočekale su nas dvije vesele plavuše i dva pilota koji su se smijali u pilotskoj kabini. Vidjeli smo da se i Nijemci znaju nasmijati. I da su obojica bili vrlo mladi. Nakon što se dogodio onaj pad aviona Germanwingsa, puno je pažnje poklonjeno psihološkom profilu pilota, no da je stariji pilot imao bolju prostatu i da nije morao na pišanje, ta se tragedija vjerojatno ne bi dogodila. Bismo li mogli, dakle, krivnju za nesreću prebaciti i na prostatu? Pa svaki bi pilot morao moći izdžati bez pišanja barem dva sata. Palo mi je na pamet da danas piloti možda, osim što moraju dokazati psihološku stabilnost, na provjerama moraju dokazati da imaju i dovoljno velike i izdržljive mjehure. Tko zna koliko se tragedija po svijetu do danas dogodilo samo zbog slabog mjehura? Prijatelj koji je radio kao broker na Wall Streetu pričao mi je da je tako jednom prilikom morao na zahod i da ga je tih dvije minute što je bio odsutan od ekrana dezorijentiralo, da je prodaju zaključio u trenutku pada cijena i izgubio 5000 dolara. Ispalo je to tako jedno vrlo skupo pišanje. No, ja sam u ovom avionu sjeo gotovo sasvim sprijeda i bio vrlo sretan što tijekom cijelog leta niti jedan od pilota nije morao do klozeta.

Vesele plavuše

Na povratku iz Tbilisija u München opet sam letio s Lufthansom, i to u četiri ujutro. Ponovo su nas na ulazu u avion dočekale dvije nasmijane plavuše. Čim smo poletjeli, pokušao sam zaspati, no bilo je obavezno pratiti upute za slučaj opasnosti. U slučaju gubitka kisika, maska za kisik pada sa stropa aviona. Stjuardesa se, pokazujući kako se stavlja na glavu, počela smijati. Kao da je htjela reći da u slučaju smrtne opasnosti udahnemo malo plina za dobro raspoloženje. Nasmijala se i kad je pokazivala kako se navlači sigurnosni prsluk za napuhavanje, u slučaja pada aviona u more. Šarmantno je zatreptala očima, kao da želi reći da je sve ovo nekakva šala. Da, činilo se kao da bi smrt mogla biti zabavna. Zašto nas avionske kompanije ne puste da uđemo u avion i putujemo, a da pri tome ne moramo misliti o kojekakvim mogućnostima koje bi mogle dovesti do naše pogibije tijekom leta? No, dobro, ako bude sreće, to možda ne bude samo strašno, nego, evo, i smiješno. Nakon toga sam uspio zaspati, no onda me ista stjuardesa probudila glasnom objavom: “Dragi putnici, popeli smo se iznad 3000 metara i sada ponovo možete uključiti vaše... ha, ha, ha... vaše elektroničke... ha, ha, aparate! Ha, ha, ha.” I ona i njezina kolegica su se smijale kao lude, kao da su se nagutale onog svog plina za smijanje. Ili su, možda, ipak bile samo dvije vrlo vesele osobe. Nimalo deprimirane. Ta tko je uopće spomenuo depresiju!? Liebe Passagieren, Lufthansom letite da biste se izliječili od svih bolesti i tjeskoba. Tako su putnici doista popili dosta vina, piva i Weinbrandta, tako da smo u općem veselju sišli s aviona u Münchenu.

Kratka suknja

U Münchenu nas, srećom, nisu opsjeli ekstatični Nijemci, jer je Lufthansa smanjila broj zaposlenika, kako bi kompanija i dalje donosila profit. Svoju kartu za ukrcavanje u avion dobijete preko interneta ili na stroju u koji utipkate kôd svoje rezervacije. Nakon toga možete kroz prolaz prema avionu, ali ne predajete svoj “pass” stjuardesi, nego narančastom skeneru koji vas propusti nakon što očita bar kod. Čini se da je posrijedi bila namjera da se ljudski element eliminira što je više moguće. Strojevi su i jeftiniji od ljudi i nikada ne padaju u loše raspoloženje. Čini mi se da bi u Lufthansi bez posla mogli ostati svi oni koji nisu uvijek dobro raspoloženi. No, možda su baš zato svi oni koji tamo i dalje rade, još dok nije avione počeo voditi Google (a Lufthansa bi mogla biti prva kompanija koja će prihvatiti Google usluge pilotiranja, kad se dovoljno razviju), možda su, dakle, svi ti ljudi koji i dalje rade u Lufthansi tako dobro raspoloženi i jer su sretni što su uspjeli zadržati posao. Iako su i oprezni, jer se boje da bi ih mogli otpustiti. Provjerio sam. Dionice Lufthanse stajale su 14 dolara prije pada njezina aviona u Francuskoj. Tada su pale na 12 dolara, no onda su se opet vratile na 14. Vratile su se na isto. Naravno da se tako moralo dogoditi. Pa, Lufthansa je izvrsna kompanija i ja ću također s tom kompanijom letjeti ponovo. Zapravo, već jesam.

Letio sam u Pariz, nekoliko sati nakon što sam sletio u München. Tada mi je zaista trebalo sna. Ponovo me na avionu dočekala jedna vrlo razdragana i vesela ekipa i preda mnom je bilo čudo. Oko mog mjesta cijeli je red bio prazan iako je avion bio prilično popunjen. Činilo se da su već svi putnici ušli i pomislio sam kako ću se napokon malo naspavati. No, tada su se odnekud pojavile dvije žene.

Starija je imala na sebi bavarsku narodnu nošnju, s cvijetom za šeširom, u visokim vunenim čarapama, dok ona druga na sebi nije imala gotovo ništa. Visoka, mlada plavuša nosila je smiono kratku suknju, prilično rastvorenu bluzu i prekrasno se smiješila. O, Bože, pomislio sam, nadam se da neće, odnosno da hoće... I da, prišla je upravo meni. “Bi li vam smetalo da sjednemo pokraj vas?” “Bestimmt”, odgovorio sam. “Dobro, mama”, rekla je plavuša. “Ti sjedi do prozora, da možeš gledati van, a ja ću u sredinu.” Tako se smjestila pored mene, dodirujući me svojim koljenom. Dakle, u perifernom dijelu mojega vidnog polja našle su se i te njene, zaista predivne noge. Iako sam se nadao spavanju, izgledi za to nisu bili dobri. Počela je čitati novine i srećom ih toliko rastvorila da je potpuno prekrila noge. No, tada je došla do sportskih stranica i počela čitati o nogometu, o Bayernu. “I dobro je da su izgubili protiv Barcelone”, rekoh. “Da”, složila se. “Obožavam Barcelonu, to je bila odlična utakmica. Neymar je zaista nešto posebno.” “Ovo baš nije bilo jako patriotski”, rekoh. “Ne volim Bayern”, odgovorila mi je, “i navijam za Borussiju.” “Kamo putujete”, pitao sam je. “Imam pet dana dopusta. Inače radim kao stjuardesa u Lufthansi. Željela bih mami pokazati Louvre i one prelijepe impresioniste.” Nastavili smo razgovarati o koječemu, a ja sam imao dojam kao da se ta Lufthansa sa mnom dobrano poigrala.

Glasno ‘ne’

U Pariz sam stigao mrtav umoran, da nisam ni sekunde zaspao, ali u dobrom raspoloženju. Sve to zahvaljujući veseloj i prelijepoj stjuardesi, odnosno veseloj i prelijepoj avionskoj kompaniji. Ako mene pitate bi li se Lufthansa trebala početi rješavati ljudskih potencijala i sve više i više oslanjati na uvijek pouzdane strojeve, kao što bi bio onaj Googleov, ja ću vam, usprkos svim rizicima i opasnostima, glasno reći: ne!

Preveo Saša Drach

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 07:43