KLASA OPTIMIST

KOMENTAR ANTE TOMIĆA Kako je poduzetnički duh Hrvata napravio biznis s mrtvima

Prestanete li disati, prijeđete iz bića u nebiće, ako otegnete papke i prdnete u ledinu, svojim ćete najmilijima, osim neizrecive tuge, izazvati i određene administrativne nevolje. Vozat će ih po kancelarijama i tražiti biljege za izvadak iz matice umrlih, pitati ovjerene fotokopije koječega da bi u banci zatvorili vaš tekući račun i u zemljišniku naslijedili vašu nepokretnu imovinu. Mnogo činovničkog truda traži da se vas definitivno i neopozivo razduži s ovim svijetom, a prije svega valja vas pokopati dovoljno duboko u zemlju da se psi lutalice ne bi neumjesno zabavljali vašim ostacima

Grob mora biti načinjen po komunalnim propisima, na za to predviđenom komadu terena. Dražesni sjenoviti kutak pod čempresima mora biti opremljen valjanim dozvolama kao da je obiteljska kuća, a ne prosta, građevinski nezahtjevna četvrtasta rupa bez ikakvih instalacija. Vlasti žele imati kontrolu nad ovime kao i nad svime drugim i dosta će se uznemiriti ako voljenog oca, djeda, brata, tasta i svekra sahranite na parkiralištu kod sportske dvorane. Dogodi se, doduše, da se to napravi ilegalno, na neprikladnom mjestu. U Americi, na primjer, zamjeri li se tkogod mafiji, oni po mraku izvade njegov leš iz gepeka, bace ga u temelje trgovačkog centra i bez svećenika i obreda i posmrtnog slova predsjednika lokalnog Rotary kluba zaliju s nekoliko kubika svježeg betona, ali časni muškarci iz obitelji Gambino i Genovese ni inače nisu skloni poštivanju reda i zakona.

Nije to uistinu široko raširena praksa, no u Zagrebu, na Mirogoju, i to na elitnom dijelu groblja, gdje leže samo zaslužni i ugledni, prije nekog vremena su otkrili nezakonito pokopane građane. Između dva reda posljednjih počivališta netko je anoniman, ali nesumnjivo vrlo domišljat, bez ikakve dozvole ugurao jedan red kaseta za urne i svaku prodaje za deset hiljadarki eura. Kosti su se malo stisle, gdje čeljad nije bijesna ni grobnica nije tijesna, i eto ti biznisa.

Grob bez papira

Grobovi su napravljeni bez papira, kao vikendica na Čiovu, i nitko ne zna tko je za to kriv. Među živima nema osumnjičenih, a pokojnici se, kako biste i očekivali, brane šutnjom. Sćućurili su se dolje pod pločom, tihi i nepomični poput ilegalnih useljenika pod paletama banana u potpalublju teretnog broda iz Afrike, smješteni na nepostojećoj adresi kao fantomski glasači Hrvatske demokratske zajednice, ali da ih pokušate deložirati, vjerojatno bi povikali: “Samo preko nas mrtvih!”

Uzbudljivo mi je zamišljati mrtvace ilegalce. Dapače, i sam bih volio jednom, ne tako skoro, naravno, imati takvo nekakvo mjesto, kradom se, nezakonito ušuljati u vječna lovišta. Moj bi zadnji vic bio uklesan na nadgrobnom spomeniku: “Ovdje bespravno leži Ante Tomić”. I živo bih zaista volio znati, bez namjere da počinitelje prijavim vlastima, gdje se to ima kupiti? Tko je mudrijaš koji se toga dosjetio? Tko je, šetajući s noge na nogu mirogojskim alejama, meditirajući o smislu i besmislu kako se na ovakvim mjestima običava, iznenada opazio kako su staze između grobova šire nego je ustvari potreba?

“Ma, vidiš ti, jebem ti maloga miša”, šapnuo je on zapanjeno, zatim koracima premjerio parcelu da bude siguran, dok mu se u umu polako i sramežljivo formirala zamisao kako bi se tu za lijepe pare mogao smjestiti još jedan red voljenih i neprežaljenih, makar u ekonomičnom pakiranju urni. I nije o tome obavijestio nadležne, ispravno naslućujući kako bi oni tražili da podijeli zaradu s njima, nego je krenuo graditi na svoju ruku, bez dozvole.

Jeftino i brzo

Stvarno je šteta da takav genijalac ostane nepoznat. Njegova ideja, ako mene pitate, vrijedna je godišnje nagrade Hrvatske gospodarske komore i specijalnog priznanja Ministarstva malog i srednjeg poduzetništva. Baš je na sve nevaljalac mislio. Eto, recimo, ako kupujete grobnicu, ne biste se sjetili pitati ima li prodavač papire. Lišeni ste opreza koji je razumljiv kupujete li stan ili kuću. Ne tražite energetski certifikat i građevinsku i lokacijsku dozvolu niti provjeravate je li nekretnina opterećena hipotekom, premda ćete dva četvorna metra posljednjeg počivališta na prestižnoj lokaciji, među liječnicima, advokatima, državnim savjetnicima i sličnim viđenijim mrtvacima, platiti daleko više nego prostor te veličine u centru.

U najkraćem, jeftino i brzo se gradi, skromno je opremljeno, možeš skupo prodati, a nadzor je, takoreći, nikakav. Gdje još ima takvog biznisa? Pa i ako jednom izbije afera, nađu li da je na groblju nešto pretrpano, pobuni li se tkogod da ste ušli u njegov posjed, koga će vlast goniti? Zar će poslati građevinske inspektore da kuckaju po mramornim pločama i pokojne uznemiravaju pitanjem jesu li podnijeli zahtjev za legalizaciju?

Nije ova stvar, uostalom, ni tako neobična kao što se na prvi pogled čini. Sve nam je tu poznato i svakidašnje, drago i domaće. U nebrojeno primjera vidjeli smo kako propalice prepredeno izigravaju ili otvoreno ignoriraju zakon, a nejaka je administracija, ako je u njoj kome možda i stalo, nemoćna da ih spriječi. Zašto bi ih sada sprečavali? Čemu se mučiti oko toga? Ako su već uskratili prava i dostojanstvo nama živima, zašto bismo zaista očekivali da će onima na drugome svijetu biti drugačije?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 10:58