INTERVJU SA ZLATKOM VITEZOM

'Koliko se sjećam, Tuđman je samo jednom urlao na mene. Bilo je to kada sam mu rekao: Ili ćeš skinuti porez Feralu ili ja dajem ostavku'

 Boris Kovačev/CROPIX

Sa Zlatkom Vitezom, nedavnim dobitnikom Nagrade Hrvatskog glumišta, ratnim ministrom kulture, glumcem i redateljom razgovarali smo o glumi, politici, obiteljskoj povijesti...

Što jedete?

- Čvarke. Hoćete?

Naravno. Hvala.

- Ima i luka, dvije vrste. Sve domaće, iz Varaždina.

Slasni intervju. U teatru, u Histrionskom domu.

- Mi smo narodni teatar. Igramo, jedemo i pijemo.

Vi Varaždinci imate i himnu “Ja sem Varaždinec, Varaždinec, domovine sin...”

- To nam nikada nije bilo sporno. Moj tatek je bil domobran, poručnik. Uspel je pobeći s Bleiburga. Skrival se dva meseca, onda se prijavil vlastima, kad je fertutma prošla. Onda su ga zaprli i istraživali, baš u Varaždinu. A već u jesen su bili izbori, demokratske promjene. Tata je bil muzikant, sviral je tamburicu, bisernicu, prim i bugariju. Tata je iz prvog mesta do Varaždina, iz Kneginca. Onda je partizane zanimalo je li živ te ko bu im sviral za izbore.

Ivek je tata?

- Da. Partizan Kezele, tatin rođak je to pital. Rekli su mu: “Je, živ je, tu je v zatvoru. Onda je Kezele pital: “Je kaj kriv? Ima zločina na sebi?” Rekli su mu da nema i tak je tatek bil oslobođen. I sviral je za vreme prvih izbora 1945. Kasnije sam od tateka nasledil ljubav prema glazbi. Inače, kao glumac amater tata Ivek je izvrsno govoril Krležine “Balade Petrice Kerempuha”. S njim sam počeo karijeru kao amater.

Znači sami ste se obrazovali, na početku?

- Da. Ni tata ni mama nisu imali visoke škole. Tata je bil skladištar u “Florijanu Bobiću”, a mama je bila partizanka i domaćica. Nas je bilo troje dece, brat, sestra i ja. Ali, tata i mama su nam sve dali: završili smo glazbenu školu, gimnaziju, crkveni nauk također...

Crkveni nauk? A mama je bila partizanka, to nije baš išlo zajedno.

- Nije, ali i je. Moja mama nikad nije išla u crkvu. Ali živjeli smo u građanskom, konzervativnom društvu pa smo mi, sva deca, obavili i prvu pričest i firmu.

Tata i mama, domobran i partizanka, živjeli su skladno?

- Savršeno skladno. Volili su se. Ja sam rekel Tuđmanu, kad je došel s idejom pomirenja hrvatskog naroda, a još ni bil predsjednik: “Znate kak je to bilo kod nas doma? Kad se tata znal napiti, onda je bacal s balkona mamina odlikovanja, Titova. Susedi su ga prijavlivali, milicija ga je hapsila. A drugi dan ga je mama oslobađala z rešta.” Mama je bila fest ženska. To vam je bilo pravo pomirenje. Barem u našoj obitelji. A nismo bili jedina takva obitelj. Tuđman se nasmijao. Ali, njegovo mu pomirenje nije baš u potpunosti uspjelo...

Kazališna akademija...

- ...je bila moja jedina želja. Ja sam na prijemni ispit na Akademiju došao s “Baladama Petrice Kerempuha”, onaj dio “Ni med cvetjem ni pravice...”, i prošao sam. Smatram da su “Balade” moja svjetovna Biblija.

Do četrdesete ste bili glumac i redatelj. Od 40. do danas ste i društveni djelatnik i političar...

- Ma i prije sam se bavio tim društvenim poslovima. Sa 32 godine bio sam predsjednik Hrvatskog društva dramskih umjetnika, a sa 36 sam postao predsjednik jugoslavenskih dramskih umjetnika. Ja sam posljednji predsjednik Društva jugoslavenskih glumaca i redatelja. To je bilo od 1986. do 1990. Poslije je to preraslo i u politiku. Uostalom sve moje predstave, pogotovo u Histrionima, bile su politički izazovi. Satira često. Mi smo bili prvi teatar koji je, nakon Karađorđeva, progovorio o hrvatskim problemima, baštini. Igrali smo Šenou, Kukuljevića, Krležu, Matoša, Majera, Zagorku. U vrijeme kada se to baš i nije “nosilo”...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 15:03