Koliko je kultura trasha ovladala Hrvatskom: Ne okrivljujte 'Žikinu dinastiju'. Problem je u našem neznanju, netoleranciji i mržnji

Prošle su subote ove novine na naslovnici objavile da je milijun Hrvata gledalo srpsku komediju “Žikina dinastija”, koju je emitirao RTL .

“Žikina dinastija” film je izrazito niskoga stila, loše produkcije, i bedastog i banalnog humora: radi se, dakle, o filmu koji pripada masovnoj trash produkciji. Na temelju činjenice da je milijun ljudi gledalo takvo što, kao i na temelju relativno dobre posjećenosti raznih koncerata narodne glazbe, ili visoke gledanosti novinskih konferencija Zdravka Mamića (ili još boljeg rejtinga emisija poput “Ljubav je na selu”), moglo bi se zaključiti kako trash vlada Hrvatskom, baš kao nikada do sada.

Kultura trasha uistinu dominira Hrvatskom više nego prije, ali zato su sasvim marginalno odgovorni “Žikina dinastija”, televizijski i novinski tvrdi tabloidi, ili turbo-folk.

Svi su ti proizvodi žanrovski jasno definirani, oni, u raznim formama, postoje na tržitima svih zapadnih društava (i brojnih istočnih), i oni nisu imanentni samo našem vremenu: svi koji se danas zgražavaju nad popularnošću srpskih folk pjevačica zaboravljaju da je još tijekom osamdesetih godina Lepa Brena redovito punila Ledenu dvoranu zagrebačkog Doma sportova.

Tu se, dakle, ništa bitno nije promijenilo, niti se može promijeniti.

Trećerazredna zabavna produkcija, neukusne televizijske emisije, jeftini i vulgarni filmovi i nepismeni sportski konkvistadori koji vladaju nacionalnom nogometnom scenom, standardni su dio javnoga života, koji ima svoju publiku, poštivatelje ili mrzitelje, i nad kojim se nepotrebno i posve staromodno skandalizirati.

Dominacija kulture smeća u hrvatskom društvu ne iskazuje se, dakle, kroz “Žikinu dinastiju” ili kroz bilo kakav drugi proizvod sličnog tipa, koji, uostalom, često nastaje potpuno osviješćeno, nego, naprotiv, kroz nenamjernu, ali sustavnu dominaciju kriterija koji čine trash u onim, brojnim segmentima javne scene, koji bi trebali predstavljati dijametralnu suprotnost “Žikinoj dinastiji”, Zdravku Mamiću ili Nives Celzijus, ali su, zapravo, često vrlo blizu njihovoj “kvalitativnoj” razini, dok su značajno pogubniji po svom utjecaju na društvo.

Kriteriji, a donekle i preduvjeti prepoznavanja kulture trasha na hrvatskoj javnoj sceni razmjerno su jasni: radi se o neznanju, nekompetentnosti, licemjernom moraliziranju, lažnim vrijednostima te nizu kompleksnih osjećaja, kojima su netolerancija i mržnja jedan od bitnih zajedničkih nazivnika.

Netolerancija i mržnja u hrvatskom su slučaju iznimno bitne, jer one ovdje generiraju potrebu za proizvodnjom trasha, osobito u medijskim (najviše internetskim), ali i u striktno sportskim, kao i u pojedinim političkim sadržajima.

U drugoj polovici 1996. godine u zagrebačkom hotelu Intercontinental (koji se danas zove Westin), održan je društveni događaj godine.

Ondašnja zastupnica ugledne modne marke Escada organizirala je veliku modnu reviju najnovijih Escadinih linija, na kojoj je, osobno, gostovala Linda Evangelista!

Linda Evangelista i danas je sačuvala veliko ime i zvjezdani status, a u ono je doba bila jedna od vodećih svjetskih manekenki, jedna od onih lijepih i pametnih modela koje ne ustaju iz kreveta “ako toga dana neće zaraditi barem deset tisuća dolara”.

Sklopile su se, dakle, dvije pretpostavke za relevantan svjetski modni happening: nove linije prestižnog modnog branda i manekenska superzvijezda koja će ih predstaviti.

Nastup Linde Evangeliste u Zagrebu pretvorio se, međutim, u potpuni društveni debakl, ne krivnjom kanadske ljepotice, nego zaslugom Escadine hrvatske zastupnice, koja je šokirala kako količinom lošeg ukusa, tako i listom uzvanica i uzvanika.

Dotična se gospođa na pozornici pojavila preodjevena u Cruellu De Vil (te je godina počela igrati prva od novih ekranizacija “101 Dalmatinca”) što je samo po sebi izazvalo neugodno komični učinak; program je vođen tako da bi upravo preminula gospođa Vlahović dobila srčani udar da ga je morala gledati, dok su u prvim redovima mahom sjedili ljudi koji su kasnije završili u Haagu ili u Remetincu, ili u bijegu tko zna gdje.

Nesretna, crno-bijela modna revija u Intercontinentalu simbolizirala je dva društvena procesa.

Prvo, ona je definirala pripadnike i navike ponašanja ondašnjeg dominantnog društvenog sloja (koji se, srećom, uglavnom rasplinuo odmah nakon HDZ-ova izbornog poraza 2000. godine).

I drugo, važnije za kulturu trasha u našem društvu, ona je precizno pokazala kako trash nastaje: na mjestu renomiranog društvenog događaja, iza kojeg su stajale dobre namjere, prvorazredni uvozni materijal i sjajna glavna protagonistica, dogodila se velika seoska priredba, zahvaljujući neznanju, nekompetentnosti i neukusu organizatorice, koja je mislila da je chic pojaviti se na sceni u haljini s dalmatinskim šarama, koja nije imala pojma kako takva modna revija treba izgledati, i koja je uživala u duboko skandaloznom okruženju.

Kultura trasha u ono je vrijeme, kada je u svakodnevnu uporabu ušla fraza zlatna mladež (koja se prvobitno odnosila na djecu nouveux riches, sklonu kokainu i narodnjacima i drugim lošim navikama), prije svega obuhvaćala relativno uzak sloj ljudi, koji je isplivao na društvenu površinu u vrijeme Tuđmanove teške bolesti, kada je HDZ počeo skretati krajnje desno, kada su se pljačkaši i ubojice bili pokušali etablirati kao društveno ugledne osobe, i kada su državu vodile tajne službe pod nadzorom Ureda predsjednika Republike.

Kasnije, pa sve do danas, kultura trasha kapilarno se širila te je sada preplavila značajan dio hrvatskog društva, neovisno od socijalnih statusa, političkih uvjerenja, ili pripadnosti ovoj ili onoj društvenoj skupini.

Njene glavne “intelektualne” značajke - riječ je, ponovimo, o neznanju, nekompetentnosti, kao i o lošem ukusu i lažnim vrijednostima - pozicionirale su se, više nego često, baš na onim točkama u društvu, gdje se se očekuju znanje, kompetentnost, profesionalnost, autoritet i dobar ukus.

I uistinu, Hrvatska ne dahće pod diktaturom trasha zbog “Žikine dinastije” i “Dare Bubamare”, nego zato što su mjesta koja bi trebala predstavljati protutežu zapravo neopasnom, žanrovskom trashu, ili koja bi, u najmanju ruku, trebala emitirati “normalne”, benigne sadržaje, u stvarnosti prepuna više ili manje toksičnoga smeća.

Na hrvatskoj je javnoj sceni lako prepoznati nekoliko kategorija ovog stvarnog, opasnog trasha.

Četiri lako vidljive takve kategorije jesu alternativni trash, institucionalni trash, mediokritetski trash i “benigni” trash (ovo posljednje tek naizgled zvuči kao kontradikcija).

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista