IVO KRIŠTOF

KASKADER SA SAVICE OSVOJIO HOLLYWOOD 'Jackie Chan me nijehtio slušati pa je završio na Rebru'

Ivo Krištof, najstariji hrvatski kaskader, koji je u 55 godina karijere radio s najvećim svjetskim režiserima, prisjeća se blistave prošlosti i najavljuje nove projekte

Da kojim slučajem u jednom od domaćih kvizova natjecateljima postave pitanje što je to zajedničko filmašima Ingmaru Bergmanu, Ridleyju Scottu, Samu Peckinpahu i Jackieju Chanu ili što zajedničko imaju talijanski povijesni spektakli, špageti-vesterni, njemački Winnetoui, holivudski blockbusteri i domaći filmovi, vjerojatno bi samo oni jako upućeni filmofili znali da je točan odgovor - Ivo Krištof. Iako sam ne voli da ga se kuje u zvijezde i da mu se pridaje neki poseban status kada se govori o Krištofu, epitet koji ćete najčešće čuti je živuća legenda. Na filmu je počeo raditi davne 1959. godine, a sve je, prisjeća se, teklo nekako samo od sebe. Ivo Krištof je rođen na zagrebačkoj Savici, koja je u doba njegova djetinjstva bila kočijaški kraj pa je on odrastao među konjima koje obožava i koji će, ustvari, usmjeriti njegov život i karijeru. Naime, na prvom je snimanju sudjelovao kao konjanik i tako nakon nekoliko projekata na kojima su se tražile njegove jahačke usluge pomalo odrađivao i kaskaderske zadatke.

Špageti-vesterni

“Tad smo se upoznali Lustig i ja i tako je sve počelo. Najprije sam bio jahač, a mic po mic sam počeo učiti i izvoditi vratolomije. Tih su godina snimali razne povijesne spektakle pa su trebali jahače, a Dubrava film je tada, u vrijeme snimanja ‘Davida protiv Golijata’, imala čak 250 konja na hipodromu koje smo dobili od vojske nakon rasformiranja konjice. Tad su se snimali talijanski povijesni spektakli kao što su ‘Otmica Sabinjanki’, razni ‘Herkuli’, špageti-vesterni i u biti se sve do Domovinskog rata furt delalo”, kaže Krištof i dodaje da je njemu i njegovoj generaciji najbolja škola bila upravo snimanje filmova. “Ja sam na svim tim stranim filmovima radio prije svega zahvaljujući Lustigu, ali, naravno, prije toga sam morao zaslužiti njegovo povjerenje. Koliko god da si dobar, strani će producenti uvijek prije zvati svoje ljude nego nas strance i tu nam je Lustig strašno pomogao.”

Točan broj projekata na kojima je radio proteklih pet i pol desetljeća karijere Krištof ne zna jer nije vodio evidenciju, ali tijekom tih godina nanizao je uistinu respektabilan i više nego zavidan broj dobro znanih hitova. Od vremena “Winnetoua”, spomenutih špageti-vesterna i talijanskih spektakala Krištof je dogurao i do holivudskih projekata pa se danas može pohvaliti da je snimao serije “Dvanaest žigosanih” i “Vjetrovi rata” (u vrijeme snimanja osamdesetih radilo se o najskupljem televizijskom projektu svih vremena), kinohitove “Gladijator”, “Kraljevstvo nebesko”, “Zmajevo srce”, “Mirotvorac”, ”Kralj Artur”, “Povratak mumije”, a popis filmaša s kojima je surađivao toliko je impresivan da se samo rijetki mogu pohvaliti takvim životopisom.

'Kralj Artur'

Prisjećajući se brojnih poznatih i “zvjezdanih” lica, Krištof uglavnom ima riječi hvale i istče - što je netko bio veća zvijezda, pokazao se jednostavnijim za suradnju. “S Russellom Croweom radio sam na ‘Gladijatoru’ i moram priznati da je bio izrazito ugodan. Kada čitam žuti tisak, koji piše o njegovu divljem karakteru i ponašanju, to mi je nespojivo s Russellom kakvog sam upoznao na snimanju. Imao je poštovanja za ekipu i pokazao se pravom ljudinom.”

Peckinpah i Bergman

Slično Krištof priča i o legendarnom filmskom buntovniku Samu Peckinpahu, kojega je opravdano pratio glas neugodnog i snažnog karaktera te redatelja koji ima problema s alkoholom.

“Sprijateljili smo se na snimanju ‘Željeznog križa’ pa smo vrijeme znali provoditi cugajući u njegovu traileru, a koliko se sjećam, on je redovito trusio Bloody Mary, a iako je teško nekoga od njih posebno istaknuti, moram priznati da je veliki Ingmar Bergman ostavio sjajan dojam na mene. Odlično smo surađivali, o svemu se dogovarali prije snimanja, a on se pokazao zaista divnim čovjekom”.

S Ingmarom Bergmanom na snimanju filma 'Zmijsko jaje'

Riječi hvale Krištof ima i za azijsku superzvijezdu Jackieja Chana, s kojim je surađivao na filmu Božji oklop, a koji se pamti i po teškoj ozljedi koju je Chan zadobio na snimanju scena u Samoboru.

“On je sam kriv što se ozlijedio u Samoboru i potom završio na operaciji na Rebru. Sam je izvodio svoje vratolomije, a tako je bilo i taj put, kada je pao s visine od nekih 4-5 metara na tlo jer prije toga nije uvažio naš prijedlog da kao zaštitu stavimo kutije na zemlju. Kad smo se sreli na drugom projektu, pitao sam ga što mu je to trebalo, a on kaže kako zna da smo mogli staviti kutije, ali da u tome nema čari.”

“Zlatno doba Dubrava filma, koji je kasnije postao Jadran film, bilo je najbolje razdoblje i kaskaderi su mogli dobro živjeti od svog posla”, kaže Krištof, koji je u to vrijeme sa skupinom kaskadera iz Hrvatske i Srbije imao agenta u Njemačkoj koji im je pronalazio poslove. Kako je ta skupina kolokvijalno bila znana kao Crazy Yugoslavs, zbog vratolomija koje su izvodili i koje se strani kaskaderi nisu olako usudili iskušati, posla je za njih uvijek bilo dovoljno.

U 'Željeznom križu' s Jamesom Coburnom

“Onda je došao rat, Hrvatska je postala nesigurna, a osiguravajuće kuće nisu htjele pokrivati produkcije osiguranjem u ratnoj zoni pa su se filmovi počeli snimati u našem susjedstvu. Posljedice toga još se osjećaju pa danas većina kolega ne može živjeti samo od ovog posla. Ja radim stalno, ali mlađim kolegama uvijek kažem da moraju imati neki posao sa strane jer od ovoga, za sada, nema kruha iako su se stvari definitivno počele mijenjati nabolje te se opet sve više snima u Hrvatskoj i nadam se da će stvari opet doći na svoje mjesto.”

Novi ‘Winnetou’

Samo u posljednje vrijeme Krištof je surađivao na projektima “Igre prijestolja”, “Borgije”, nedavno je završio rad na mini seriji “Dig”, u kojoj glavne uloge tumače Anne Heche i Jason Isaacs te ima još nekoliko projekata u planu u godini pred nama. Ako sve prođe u redu, Krištof će u 2015. raditi na novom filmu o Winnetouu, a i jedna bollywoodska produkcija također bio dio scena za svoj film trebala snimati u Dubrovniku. Prilično gust raspored za nekoga tko je odavno mogao uživati u zasluženoj mirovini.

“Ja već jesam u mirovini, ali ne razmišljam o prestanku. Još se dobro osjećam i ništa mi nije teško, tako da ću nastaviti dok god budem mogao”, kaže ovaj vitalni 71-godišnjak kao da je riječ o nekakvoj laganoj profesiji, a ne kaskaderskom poslu za koji se podrazumijeva da je rizičan i opasan.

Ivo Krištof s Radom Šerbedžijom

“Nezgode se događaju i nikad dovoljno opreza, tako da se mora vrlo ozbiljno pristupiti svakoj sceni ali, kao što rekoh, uvijek se nešto dogodi. Nemam evidenciju na koliko sam filmskih projekata sudjelovao, ali sam više od 500 puta morao izvesti pad s konja, pa je onda razumno očekivati da će tu i tamo nešto poći krivo. To više što je rad s konjima najzahtjevniji, a kažem to ne želeći podcijeniti niti jedan drugi segment kaskaderstva. Rad s konijma zahtijeva najdulje pripreme. Moraš biti dobar jahač, moraš znati srušiti konja, napraviti slobodan pad iz galopa, pasti u točno određenom trenutku na točno određenom mjestu i na određeni način, a uvijek postoji opasnost da vas konj poklopi. Nikada mi se niti jedan konj nije ogrebao na takvim setovima jer nisam htio snimati ako se prije toga nije radilo s konjem i pripremilo ga se za scenu. Osim padova s konja, padao sam sa sedmog kata zgrade, gorio, tukao se, mačevao itd. Na ‘Gluhom barutu’ sam nastradao nakon pada uz pomoć sajle te sam dobio 26 šavova, slomio sam ruku koja je krivo zarasla, a kako bih nakon toga išao snimati film, gips bi pukao pa sam ga četiri puta mijenjao, nakon čega me više ni u bolnici nisu htjeli primiti. Zadobio sam i treći stupanj opeklina jer su me krivo gasili dok sam gorio, ali svejedno ništa od svega toga ne bih mogao izdvojiti kao posebno teško ili posebno opasno. Meni ništa nije teško jer ja volim ovaj posao. Svatko bi morao raditi posao koji voli jer onda je sve puno lakše.”

Kada priča o trenutačnoj situaciji na domaćoj kaskaderskoj sceni, Krištof baš i nije oduševljen jer kaže da je najbolja škola praksa na snimanju, a kod nas se i ne snima previše, tako da nove generacije ne mogu učiti onako kako su učili on i njegovi kolege.

Škrti producenti

“Kod nas se događa da se osnivaju kojekakve udruge koje bi se odjednom htjele baviti ovim poslom. Regrutiraju se ljudi bez iskustva i vode ih ljudi bez iskustva koji ne mare za sigurnost glumaca, kaskadera, snimatelja i svih umiješanih u snimanje opasnih scena. Mi stariji i iskusniji moramo uzimati mlađe ljude na projetke, moramo obnavljati kadar, ali glavni je problem što nema posla koliko ga je bilo kad je stasala moja generacija. Plus, danas se od tog posla ne može živjeti i tko hoće biti kaskader, prvenstveno mora shvatiti da mora raditi još jedan posao sa strane. Na sreću, postoji dobra perspektiva jer ima dobrih mladih i talentiranih ljudi koji su već pokazali da mogu i znaju i kad se s njima bude intenzivnije radilo, to je to. Daj bože da bude više filmova jer nema boljeg treninga od prakse.”

'Mirotvorac'

Kad je riječ o domaćem filmu, Krištof kaže da hrvatska kinematografaija ne snima često filmove u kojima ima potrebe za kaskaderima te dodaje da se istovremeno događa i neprofesionalizam. “Kao posljedica skromnog budžeta i producentske škrtosti, zna se dogoditi da i kada bude potrebe za kaskaderom, oni rade uštede i smanjenja troškova zahtijevaju od glumca da nešto sami izvedu. Naravno da će to traljavo izgledati. Ako i uzmu nekog kaskadera ili koordinatora, uglavnom mu ne ostave dovoljno vremena za pripremu, pa ja, primjerice, dobijem pola sata da uvježbam glumca prije scene. A kako je praksa da svi radimo sve, ne čudi da onda često rezultat i nije zadovoljavajući te sve izgleda šlampavo i traljavo.”

S obzirom na Krištofovu polustoljetnu filmsku aktivnost, ne čudi da je prilično dobro upućen te da jako dobro dijagnosticira jedan od ključnih problema domaće kinematografije.

Loša umjetnost

“Mislim da hrvatski redatelji previše snimaju svoje osobne filmove, a tek kad počnu razmišljati o publici, onda će sve to otići na novu razinu. Mi snimamo kao da smo umjetnička zemlja. Svi su nam filmovi o nekakvim unutrašnjim sukobima. Zašto niti jedan ne donosi nikakav novac? Nije mi jasno kako netko može dobiti nekoliko milijuna kuna da snimi film koji nitko ne pogleda, a onda još nekoliko milijuna za sljedeći film, koji isto tako nitko neće gledati. Mora postojati kriterij da se uspješni filmaši više nagrađuju. Pogledajte koliko nam je vremena trebalo da se snimi film poput ‘Broja 55’. Nisam radio na njemu, ali sam ranije surađivao s redateljem Kristijanom Milićem i on je taj kalibar redatelja koji može snimiti dobar akcijski film.”

Vjerojatno nije teško pretpostaviti da je Krištof veliki filmofil, no iznenađujuće je da mu akcijski filmovi nisu najdraži.

'Dvanaest žigosanih'

“Obožavam filmove, a što sam stariji, to ih sve više gledam, samo što me sada priča zanima više od akcije. Akcije gledam da bih vidio kako su tehnički izvedeni neki trikovi, a često se vratim starom ‘Terminatoru’ iz 1984. ,koji je tehnički bolje napravljen od mnogih današnjih blockbustera.”

Kad ne gleda filmove, Krištof provodi vrijeme jašući konje kod prijatelja u konjičkom klubu te se pomalo bavi stolarijom i obradom zemlje. Ali za to, zapravo, nema previše vremena, jer i u 71. godini života radi punom parom, kao na početku karijere, prije pola stoljeća.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 09:01