KAKVA JE KORIST OD DRŽAVNE IMOVINE? Ove godine se od prodaje planira dobiti 30 milijardi eura!

Prema posljednjem rebalansu proračuna, prihodi od imovine u vlasništvu pokrit će ove godine 2,7 milijardi kuna rashoda Republike Hrvatske. U odnosu na gotovo 131 milijardu kuna ukupnih rashoda, tih 2,7 milijardi baš i nije mnogo. No, doprinos državne imovine javnim rashodima prema rebalansu bit će čak 650 milijuna kuna veći u odnosu na prvotni plan proračuna za 2014. pa je trend ohrabrujući. Pritom, u tijeku su mnoge aktivnosti koje neće samo povećati proračunske prihode od državne imovine, nego će i te prihode učiniti trajnima i redovitima.

Sve to vraća u fokus javnoga interesa državnu imovinu, način raspolaganja tim krupnim dijelom nacionalnog bogatstva te odnos troškova i zarade od imovine, za koji se do sada često i s pravom upozoravalo da je neprimjeren, štoviše, nerijetko i rasipnički. No, stvari se, prema svemu sudeći, ipak mijenjaju. Mnogo više otkrit će i plan upravljanja hrvatskom državnom imovinom koji se upravo dovršava.

Od spomenutih 2,7 milijardi doprinosa proračunu, država će milijardu i 447 milijuna kuna uzeti trgovačkim društvima u državnom vlasništvu. Među njima je 21 strateško društvo u kojem država sudjeluje u određivanju cijena proizvoda i usluga, te 27 trgovačkih društava (uključujući još ne do kraja prodano Croatia osiguranje) od razvojnog značenja, u kojima RH ima većinsko vlasništvo. Još je sedam poduzeća izlistano na burzi u kojima država ima manje od 50 posto vlasničkog udjela.

Inina dobit

“Budući da trgovačka društva u vlasništvu države u prethodnim godinama, kada im je ostavljena dobit za ulaganja i pokretanje investicija, nisu ostvarila potrebne rezultate, Vlada RH odlučila je povući dio dobiti trgovačkih društava i time povećati proračunske prihode u svrhu smanjivanja proračunskog manjka”, stoji u Vladinom obrazloženju prijedloga rebalansa proračuna.

No, koliko će se kojem državnom poduzeću uzeti, Vlada još nije službeno odlučila pa tako ti podaci još nisu postali dostupni javnosti. Ali, ponešto smo o tome saznali od Mladena Pejnovića, predstojnika Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI).

I Pejnović ističe da je doprinos državnih tvrtki proračunu postao značajan, osobito kada se uzme u obzir da u njemu nema doprinosa Ine, koja je prošlu godinu knjigovodstveno završila s gubitkom. U pravilu, dobit ostalih državnih poduzeća podijelit će se u omjeru 60 posto proračunu, a 40 posto samim poduzećima za razvoj. Nekim će se tvrtkama, poput Alana, uzeti svih sto posto profita, jer se od njih nikakva ulaganja niti ne očekuju.

“Da smo na raspolaganju imali i Ininu dobit, mogli smo ići s omjerom 50 prema 50, za koji mislimo da bi u razvojnom smislu bio najkorektniji”, kaže Pejnović. No, sretna je okolnost da državna trgovačka društva u ovom trenutku imaju dosta velike novčane depozite, oko četiri milijarde kuna, pa im uzimanje dobiti u proračun neće poremetiti novčani tijek, iako se ni spomenutih 1,447 milijardi neće uzeti odjednom.

Svjetski prosjeci

Svako malo nefinancijska državna imovina privuče pozornost javnosti i analitičara. Tako je veliku analizu stanja i uloge državne imovine u svijetu, u svibnju 2013. godine, priredio Međunarodni monetarni fond, a sporost u prodaji ili stavljanju državne imovine u funkciju bila je i naslovna tema londonskog The Economista iz sredine siječnja ove godine. Hrvatska je najvažniji korak u sređivanju stanja s državnom imovinom učinila u lipnju prošle godine, kada je Sabor usvojio Strategiju upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu RH. Nakon toga, u siječnju 2014., izrađen je i na internetskim stranicama DUUDI-ja objavljen Registar državne imovine pa je Hrvatska postala jedna od rijetkih zemalja u svijetu koje imaju dosta dobar pregled stanja nefinancijske imovine, premda ne još i službeni cjeloviti izračun njezine (tržišne) vrijednosti. Stoga se možemo poslužiti procjenom zagrebačkog Instituta za javne financije, prema kojoj samo hrvatska financijska imovina vrijedi 31 milijardu eura, ili oko 71 posto hrvatskog BDP-a iz 2012. godine.

Prema MMF-ovoj studiji iz svibnja 2013. (“Pogled iz drugog kuta na bilance država: Uloga nefinancijske imovine”, WP 13/95), ukupna vrijednost državne nefinancijske imovine u odnosu na njihov BDP jako se razlikuje od zemlje do zemlje: dok Češka, Japan, Južna Koreja i Latvija raspolažu imovinom vrednijom od 120 posto njihova godišnjeg BDP-a, Bolivija, Salvador, Hong Kong i Švicarska imaju manje od 25 posto. Hrvatska se nalazi u zlatnoj sredini, budući da je svjetski prosjek vrijednosti državne imovine na oko 67 posto BDP-a.

Najveći dio nefinancijske imovine država u svijetu čine zgrade i infrastrukturni objekti, a slično je i kod nas, gdje RH posjeduje gotovo 28 tisuća stambenih objekata, 8800 poslovnih prostora, autoceste, luke, aerodrome... sve to ne računajući imovinu u vlasništvu lokalnih uprava i samouprava. I u svijetu je imovina “lokalne države” u prosjeku podjednaka imovini “središnje države”. Ekstremni slučajevi su federalne države Kanada, Njemačka i SAD, u kojima lokalne vlasti raspolažu s četiri puta više nefinancijske imovine nego centralne, a od unitarnih Francuska, u kojoj je gotovo sva takva imovina u vlasništvu lokalnih državnih tijela.

Kupili više, prodali manje

O vrijednosti državne imovine teško je govoriti iz nekoliko razloga. Prvo, njezine tržišne cijene snažno osciliraju s naletima i povlačenjima globalnih kriza i balona. Drugo, imovinu je, baš kao i u Hrvatskoj, operativno gotovo nemoguće procijeniti ako za to ne postoji neki opravdani razlog, poput prodaje, iznajmljivanja, davanja u koncesiju ili “monetizacije”. No, važno je istaknuti da prema svim grubim procjenama, vrijednost nefinancijske imovine država gotovo uvijek znatno premašuje njihov ukupni dug: u Češkoj četiri puta, a u Australiji, Francuskoj i SAD-u dvaput.

To je važno istaknuti i stoga što se do sada u svijetu stupanj zaduženosti neke države i fiskalne održivosti ocjenjivao većinom prema odnosu njezina ukupnog duga i financijske imovine, a nefinancijska se imovina uglavnom zanemarivala. No, kriza je natjerala države da se više okrenu i vlastitoj “proizvedenoj imovini” (nekretninama, industrijskim kapacitetima ili uzgojenim kulturama), kao i “neproizvedenoj imovini”, koja također može biti i “opipljiva” (zemljišta, mineralne sirovine, šume...) i “neopipljiva” - patenti, prava, leasing i slične.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista