Kako smo preživjeli Gadafija: Četiri sudbine i priče o životu pod libijskim diktatorom

ZAGREB - Srđan Vrančić, fotoreporter Cropixa, već je deset dana u Libiji, od čega najviše u Tripoliju. Svakodnevno za Jutarnji list izvještava o događanjima u glavnom gradu, potrazi za nestalim diktatorom, sudbini njegove obitelji, njegovim opustošenim rezidencijama...

Izvještavajući o događajima u Libiji, susretao je mnoge ljude čije priče najčešće ne završe u novinama. Za Magazin je izdvojio četiri priče, priče ljudi koji su živjeli u diktatorskom svijetu Moamara Gadafija. Neki od njih, poput Muhameda, pamte cijelu Gadafijevu vladavinu. Konačno, polovicu svoga života proveo je “uz Gadafija”. Drugi, poput 19-godišnje Ahnan, veći će dio života provesti u Libiji bez diktatora.

Neki su od njih živjeli dobro i pod Gadafijem, iako ga, kako kažu, nisu nimalo voljeli. Neki su od njih bili u Gadafijevim zatvorima i borili se protiv diktatora s puškom u ruci.

Ovo su njihove priče.

Muhamed Mrayet (82) umirovljenik: Kralj je bio bolji, a mi smo povjerovali Gadafijevim lažnim obećanjima

Sjećam se života prije otkrića nafte u Libiji. Većinom smo živjeli mirnim životima poljoprivrednika - započinje svoju priču Muhamed. Razgovaramo ispred džamije dok on s prijateljima čeka poziv za večernju molitvu.

Vrijeme nafte

- To je bilo doba kralja Idrisa. Kad je došao na vlast, imao sam 20-ak godina. Bio je dobar vladar, njemu nije trebala zaštita, on se među narodom znao provozati svojim Mercedesom bez pratnje. Narod ga je volio jer je davao poticaje, a dobivalo se i beneficije za: kuću, porodicu, djecu…

Pa, dobro, mislim dok gledam starca, zašto ste onda doveli Gadafija na vlast. Muhamed, kao da zna o čemu razmišljam, poči-nje govoriti o njemu.

- A onda je došao Gadafi i svašta nam obećao. Povjerovali smo mu. Bilo je to vrijeme velikih promjena u Libiji, vrijeme nafte. U prvo je vrijeme Gadafi ispunjavao obećanja i do 1975. je bilo i bolje nego pod kraljem. Društvo je brzo napredovalo. Onda su počele njegove halucinacije. Obećavao je i dalje, ali kad bo-lje pogledam, nije uspio realizirati gotovo ništa.

Plaće nije mijenjao od dolaska na vlast do danas. U vrijeme kralja Idrisa putovnica je koštala 3 dinara, a u vrijeme Gadafija 30 dinara. Sve je poskupjelo, samo su plaće ostale iste. I bio je strog, nevjerojatno strog. Jednom je netko sprejem napisao natpis na zidu.

Nakon toga je on zabranio sprej. Ako bi vas pronašli u gradu s bojom u torbi, automatski ste bili krivi. Kad se vozio gradom, policija je zatvarala većinu ulica. Na ruti kojom je trebao proći Gadafi jednoj je ženi stao auto. Nije ga mogla pomaknuti, pa je došlo osiguranje i odguralo auto u kanal kraj ceste. Iako su ga jednostavno mogli zaobići.

San o bogatstvu

Imao je on i dobrih strana, ali većinom su se događale u prvim godinama vladavine, zatim se razbahatio. Postojali su magazini u kojima ste mogli kupovati na točkice.

Svaka obitelj dobila bi knjižicu i u lokalnom magazinu mogla je kupiti sve osnovne živežne namirnice po vrlo niskim cijenama. Kupljena roba upisala bi se u knjižicu, a plaćali ste na kraju mjeseca. Ako nečega nije bilo ili ste htjeli bolje, mogli ste to kupiti u normalnom dućanu, po većoj cijeni. Na taj je način zaštitio naj-siromašnije.

Drugo je pitanje zašto je uopće postojalo siromaštvo u zemlji koja je toliko bogata. Bio je užasno proturječan, svako malo mijenjao je zakone, zastave… Malo bi bio tolerantan prema vjeri, a onda bi opet hvatao vjernike koji su odlazili na ranojutarnju molitvu. Zatvarao bi ih pod izgovorom da su špijuni i antirevolucionarni elementi. Općenito, bojao se vjere, znao je da svećenici mogu pokrenuti mase. Ja ću nekako još ovih par godina preživjeti, ali nadam se da će moja djeca i unuci uspjeti dosanjati moj san i pravu, bogatu Libiju.

ČLANAK U CIJELSTI PROČITAJTE U TSIAKNOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA