PIŠE DRAŽEN SESARDIĆ

KAKO SE SUDILO U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI: JEDAN SRAMOTAN SLUČAJ Azil ili izručenje u smrt? Vrhovni sud Hrvatske protiv Tita

Ovaj tekst samo je dio neobjavljenih zapisa u kojima je Dražen Sesardić iznio razmišljanja o iskustvima iz svoje sudačke prakse i o drugim političkim temama. On je bio predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske od 1967. do 1972., a podnio je ostavku na tu funkciju nakon što su počeli politički procesi protiv mnogih sudionika Hrvatskog proljeća. Tekst su za tisak priredili njegovi sinovi Ante i Neven Sesardić
 Privatna arhiva

Jednog dana polovicom rujna 1970. godine došao je u moj ured Jozo Carević, predsjednik Okružnog suda u Dubrovniku, i donio sudski predmet u kojem je taj sud odlučivao o zahtjevu alžirskih vlasti da se izruče trojica Alžiraca: Boutif Rabah, Layache Alloua i Touati Sabah. Oni su bili komunisti i članovi tamošnje radničke partije koji su prisilili pilota putničkog aviona na lokalnoj alžirskoj liniji da skrene s puta i da leti prema Albaniji u kojoj su namjeravali zatražiti politički azil. Međutim, avion je radi snabdijevanja gorivom bio prisiljen sletjeti u Italiju gdje je otimačima bio ponuđen azil pod uvjetom da napuste avion i oslobode putnike. Oni su tu ponudu odbili u nadi da će uspjeti doći do svoje destinacije, Tirane. To se na kraju nije ostvarilo i oni su naposljetku sletjeli na dubrovački aerodrom.

Osjetljivi predmet

Carević me obavijestio da je Okružni sud odlučio da nema nikakvih zakonskih zapreka da se udovolji zahtjevu za ekstradiciju. Također mi je rekao da su iz Sekretarijata za vanjske poslove i Savjeta sa pravosuđe u Beogradu tražili da im se odluka, čim postane pravomoćna, što hitnije dostavi tako da bi se mogla obaviti ekstradicija za koju je Alžir već urgirao preko svog ambasadora.

Zbog osjetljivosti predmeta odlučio sam predsjedavati sudskom vijeću koje je trebalo odlučiti o žalbi Alžiraca na rješenje o ekstradiciji. Nakon nekoliko dana donijeli smo odluku da se žalba pritvorenih Alžiraca uvažava te da se odbija zahtjev za ekstradiciju. Ključan je bio član 490. Zakonika o krivičnom postupku koji kaže da strani državljanin može biti izručen “ako djelo zbog kojeg se traži izručenje nije izvršeno na teritoriju Jugoslavije, protiv nje ili njenog državljanina”. Međutim, utvrdili smo da su otmičari pilotu silom određivali pravac leta i za vrijeme dok su letjeli nad našim teritorijem te da su na taj način dovodili u ozbiljnu opasnost i zračni promet u našoj zemlji. Dakle, bilo je to krivično djelo za koje jest bilo nadležno sudstvo u Jugoslaviji pa stoga nije bilo uvjeta za izručenje s obzirom na citirani član 490. Zakonika o krivičnom postupku.

Već i prije naše odluke bilo je nekoliko intervencija iz Saveznog savjeta za pravosuđe iz Beograda da se predmet što prije riješi, a pretpostavljalo se očigledno da će prvostupanjska odluka biti potvrđena. A čim su oni bili obaviješteni da je zahtjev za ekstradiciju bio odbijen konačnom odlukom Vrhovnog suda Hrvatske, uslijedio je zahtjev da tu odluku “preispitamo”. Najprije je telefonski intervenirao predsjednik Saveznog savjeta za pravosuđe i pokušao me nagovoriti da promijenim sudsku odluku. Nakon što sam to odbio, on je došao u Zagreb i objasnio mi da je s najvišeg mjesta bilo obećano alžirskom ministru vanjskih poslova da će izbjegli Alžirci biti izručeni. U takvoj situaciji, tvrdio je, sudska odluka naprosto mora biti izmijenjena jer će inače nastati velike političke poteškoće u našim međunarodnim odnosima. Odgovorio sam mu da ja to nikako ne mogu, i nisam voljan, učiniti i iznio sam mu za to sve pravne razloge kojima smo se rukovodili pri donošenju odluke. Naglasio sam također da smo konzultirali i međunarodnu praksu u sličnim slučajevima te da do sada još nije zabilježen nijedan slučaj da je neka država izručila osobe koje su otele avion i onda sletjele na njezin teritorij. Izgledalo je da je moj sugovornik na kraju prihvatio te argumente.

Potom je uslijedila intervencija ambasadora Vladimira Rolovića, šefa kabineta Mirka Tepavca, tadašnjeg Sekretara za vanjske poslove. Rolović je tražio da izmijenimo odluku objasnivši da je na konferenciji nesvrstanih zemalja u Lusaki Predsjednik Tito osobno obećao alžirskom ministru vanjskih poslova da će Alžirci biti izručeni te da nas to njegovo obećanje obvezuje. Ja sam pak uzvratio da Predsjednikovi savjetnici nisu smjeli dopustiti da ga se dovede u položaj da daje takva obećanja te da nemam namjeru tu njihovu grešku ispravljati donošenjem nezakonite odluke u Vrhovnom sudu Hrvatske.

Moralni razlozi

Ubrzo nakon toga bio sam pozvan na razgovor o istom slučaju sa Savkom Dabčević-Kučar i Perom Pirkerom. Iznio sam im detaljno razloge za odluku Vrhovnog suda, a upoznao sam ih i s prethodnim intervencijama i mojim odgovorima na te pritiske. Dodatno sam naveo da su postojali i razlozi moralne naravi protiv zahtjeva za izručenje. Naime, trojica izbjeglih alžirskih omladinaca deklarirali su se kao borci za slobodu i socijalnu pravdu, marksisti i pripadnici ilegalne alžirske radničke partije, čije članove sadašnji alžirski režim oštro progoni. Oni su upravo zbog toga bili prisiljeni napustiti zemlju, a otmica aviona je bila jedini mogući način da taj cilj ostvare. Pokazao sam svojim sugovornicima prijevod pisma koje su Alžirci, uz žalbu, uputili meni kao predsjedniku suda.

Pismo trojice Alžiraca Draženu Sesardiću

Boutif Rabah

Layache Alloua

Touati Sabah Dubrovnik, 13. 9. 1970.

Drugu predsjedniku Vrhovnog suda Republike Hrvatske

Druže,

Čast nam je ovim, uz poštovanje i s osjećajima drugarstva, uložiti žalbu protiv odluke o IZRUČENJU donesenu od Suda u Dubrovniku, i to iz sljedećih razloga:

Ne priznajemo zločine koje nam Sud u Dubrovniku imputira i zbog kojih se slaže s Alžirskom vladom radi eventualnog izručenja. Na temelju kojeg zakona sud donosi takvu odluku i dolazi do zaključka da smo mi zločinci? Koji su dokazi koji opravdavaju takvu tešku odluku? Sve optužbe iznesene protiv nas bile su odbijene, i mi nismo ni više ni manje nego samo jedno krilo tako brojne političke opozicije koja se nalazi izgnana i razasuta u nekoliko zemalja Zapadne Europe, a jedna grupa i u SSSR-u.

Nadalje, nijedna zemlja na svijetu ne podređuje svoje zakone i ustanove nekoj drugoj zemlji, pa ipak sud u Dubrovniku određuje naše izručenje, neopravdano izručenje, jer se ono temelji samo na zakonima i zahtjevima Krivičnog zakonika Alžira i suda u Annabi.

Do sadašnjeg časa nijedno izručenje nije bilo postignuto od strane zainteresiranih zemalja, pa su čak i kapitalističke vlade odgovorile kategoričkim odbijanjem zemljama koje su to tražile. Zašto bismo mi bili izuzetak? Jer Vi dobro znate da ćemo biti strijeljani čim stignemo u Alžir pa naša molba jest molba za MILOST.

I kada molimo milost, taj izraz ne predstavlja praznu riječ, već ona odražava stvarnost, ona izražava istinu, jer su takve metode alžirskog režima. Poslije neviđenih, perverznih mučenja, on guši ili strijelja svoje političke protivnike u dnu nekog podruma u tišini, ili u dvorištu neke kasarne vojne sigurnosti.

Kao dokaz mogli bismo vam navesti stotine slučajeva, ali navest ćemo samo najnovije: [primjeri su ovdje izostavljeni]

Budući da smo borci jedne radničke partije (P.O.A. - Parti Ouvrier Algérien - Alžirska radnička partija) i budući da smo bili među najaktivnijim borcima, bili smo najizloženiji i služba vojne sigurnosti režima bila je na našem tragu. Stoga smo donijeli odluku, uz suglasnost svih drugova iz pokreta, da se sklonimo u neku socijalističku zemlju, da bi oni mogli nastaviti svoj rad u dobrim uvjetima. Dakle krivično djelo koje nam imputira Sud u Dubrovniku, i naš dolazak u ovaj grad, jesu direktna posljedica naše političke aktivnosti.

Vi dalje dobro znate da smo mi borci za slobodu, da smo marksisti, da smo se sklonili u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, socijalističkoj domovini, gdje je gostoprimstvo naroda i vlade bilo do sada među najboljima, i čijim rukama smo povjerili svoje živote pa smo uvjereni da će jugoslavenski narod i vlada razumjeti naš vapaj i priteći nam u pomoć.

Kada je alžirska vlada tražila izručenje Tahara Zeirija od Savezne Republike Njemačke, dobila je kategoričko odbijanje, iako je Zeiri kriminalac koji je prouzrokovao smrt stotina nevinih osoba.

A kada je alžirska vlada tražila od Francuske, Švicarske, Engleske, Tunisa, pa čak i od fašističke Španjolske, izručenje ljudi iz opozicije koji su se bili sklonili u tim zemljama, svugdje je naišla na kategoričko odbijanje.

I kada je alžirska vlada formirala zahtjev vladi SSSR-a za izručenje političkih izbjeglica koje su se nalazile u toj zemlji, dobila je također negativan odgovor.

Jedino ratni ili civilni kriminalci mogu biti izručeni, a mi ne spadamo ni u jednu od tih kategorija jer nismo ugrozili život nikome u Alžiru, kao ni u Jugoslaviji niti ma u kojoj drugoj zemlji na svijetu.

Naše bi izručenje automatski prouzrokovalo našu smrt, kao i smrt drugova boraca koji su ostali u zemlji. Ako je režim tražio naše izručenje, to je zbog toga što, bez nas u svojim rukama, ne može ništa protiv našeg pokreta.

Ali nadamo se da se to neće dogoditi i da će Vrhovni sud Republike Hrvatske biti milostiv i širokogrudan, da će nam oprostiti ako smo ipak počinili ma koju povredu zakona ove zemlje i da će naš apel biti shvaćen, a naša molba za milost i politički azil prihvaćena.

Primite, Druže, naše bratske pozdrave.

(Prijevod stalnog sudskog tumača u Dubrovniku Alekse Benića,

Broj 38/70 od 14. rujna 1970. godine)

Razgovor sa Savkom

Na kraju razgovora sa Savkom Dabčević-Kučar i Perom Pirkerom saopćio sam im da s obzirom na takvo stanje stvari ja ni u kojem slučaju nisam voljan izmijeniti odluku jer se tome protive i moj osjećaj sudačke dužnosti i moja savjest. Razišli smo se uz Savkinu napomenu: “Vidim da si ti u ovoj stvari spreman ići do kraja”, što sam i potvrdio. Otišao sam uvjeren da su razumjeli i prihvatili moj stav i odluku suda. Imao sam takav dojam, pogotovo zato što su mi oni predložili da ja osobno objasnim Titu stav suda i razloge koje sam njima iznio, jer da je on srdit i uvjeren da se time htjelo okrnjiti njegov autoritet. Međutim, nije mi bila pružena prilika da to učinim.

Bez zapreke

Sutradan me nazvao Vladimir Bakarić, član Predsjedništva SFRJ, i izrazio želju da razgovara o ovom predmetu. Nakon što sam i njemu još jednom obrazložio rješenje Vrhovnog suda Hrvatske, on je sugerirao da je po njegovu mišljenju djelo zbog kojeg se traži izručenje počinjeno samo u Alžiru jer je tamo pilot bio prisiljen skrenuti avion s puta, pa da stoga nema zapreke ekstradiciji, s obzirom na to da ne stoji razlog iz člana 490. Zakonika o krivičnom postupku na koji smo se mi u odluci pozvali. Izrazio sam svoje neslaganje, a zatim sam mu predočio i tekst pisma koje su mi Alžirci uputili pa ga je on preda mnom pročitao. Ustvrdio sam da bi sigurno nastupila i šteta za naš ugled u međunarodnom radničkom pokretu i naprednom svijetu uopće kad bi se doznalo da smo te napredne omladince marksiste izručili alžirskoj vladi. On me hladno pogledao i pomalo začuđeno upitao: “Zašto?” Ja, još više začuđen, upravo preneražen tim pitanjem, ostao sam bez riječi i nisam ništa odgovorio.

Nakon nekoliko dana pročitao sam u novinama da je Alžirce sud u Dubrovniku osudio na svega nekoliko mjeseci zatvora, i to uvjetno. Ali nakon što su u skladu sa sudskom odlukom bili pušteni na slobodu, sva trojica su odmah zatim bili opet lišeni slobode, strpani u neki avion i odvedeni u nepoznatom pravcu (a u stvari vraćeni u Alžir). Predsjednik Okružnog suda u Dubrovniku izvijestio me da je sve to bilo izvedeno u njegovu odsustvu i navodno bez njegova znanja, a prema instrukcijama zamjenika Saveznog javnog tužioca Brajovića koji je specijalno s tim zadatkom došao u Dubrovnik.

Treba naglasiti da ovo nije bila nikakva ekstradicija. To je bilo samovoljno uhićenje trojice ljudi koje je sud upravo pustio na slobodu, ali koji su potom bez ikakve pravne osnove ili sudskog naloga bili ponovno uhićeni i protiv svoje volje ukrcani u avion za Alžir. Dakle, umjesto da se pokrene procedura rješavanja njihova podnesenog zahtjeva za politički azil, oni su potpuno nezakonito bili isporučeni alžirskoj policiji za koju se moglo s dobrim razlozima pretpostaviti da će ih najprije mučiti, a nakon toga ubiti.

Užasno me se dojmio ovakav sramotan postupak naših vlasti, nečovječan odnos prema bespomoćnim alžirskim omladinskim borcima i flagrantno kršenje člana 65. Ustava Jugoslavije: “Zajamčeno je pravo azila stranim državljanima i osobama bez državljanstva, koje su progonjene zbog svog zalaganja za demokratske poglede i pokrete, za socijalno i nacionalno oslobođenje, za slobodu i prava ljudske ličnosti ili za slobodu naučnog ili umjetničkog stvaranja”.

U raskoraku

Tada sam došao u ogromni raskorak s načinom mišljenja najvišeg rukovodstva, a i moje povjerenje u njegov rad, politički i ljudski moral bilo je u temelju uzdrmano. Nisam ranije mogao zamisliti da je najviše rukovodstvo zemlje u stanju počiniti ovakav bezobziran, antidemokratski, antiustavan i duboko nehuman akt.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 07:30