PIŠE DAVOR BUTKOVIĆ

Kako je HND izgubio dodir s vremenom, kriterijima profesije i osjećajem za vijesti

 Davor Pongračić/CROPIX

Slavni Robert Capa, veliki fotoreporter mađarskog porijekla, u konvencionalnoj je povijesti novinarstva i fotografija ostao najpoznatiji po slici “Falling Soldier”, koja prikazuje vojnika u trenutku kada ga pogađa metak.

Scena se dogodila 1936. godine u španjolskom građanskom ratu te je do danas ostala jednom od ikonografskih informacija o španjolskom ratu, o ratovima općenito, pa i o smrti. Bio je to trenutak smrti uhvaćene da bi, među ostalim, postala vijest i da bi cijelom svijetu simbolično prenijela sadržaj o jednom od važnijih ratova u dvadesetom stoljeću.

Šezdeset i šest godina poslije, u izbor za fotografiju godine 2012. ušla je i slika leša iz Meksika, koja ilustrira ratove među meksičkim narkokartelima. U posljednjih smo nekoliko godina vidjeli čitav niz strašnih, duboko potresnih fotografija koje su, primjerice, pokazivale kako američki vojnici u logoru Abu Ghraib tretiraju svoje zatvorenike doslovno kao pse. Šezdesetak godina prije sve su moguće filmske novosti (žanr koji je prethodio TV vijestima), kao i ilustrirani magazini i velike dnevne novine, bile prepune fotografija žrtava iz Drugog svjetskog rata.

Zajednički je nazivnik svim tim brutalnim slikama da su svjedočile o iznimno važnim događajima i da, kao takve, predstavljaju esencijalno poslanje industrije vijesti: vijesti svjedoče o istini, kakva god ona bila. Međutim, prema kriterijima današnjeg Hrvatskog novinarskog društva, Robert Capa nikada ne bi smio objaviti “Palog vojnika”, fotografije leševa iz Auschwitza bile bi žestoko cenzurirane, svijet bi doznao za Abu Ghraib tek po čuvenju, dok bi se o aktualnim ratovima raspravljalo, valjda, na temelju piktograma.

Takav se zaključak, nažalost, nameće poslije priopćenja HND-a, koje je prije nekoliko tjedana osudilo objavu fotografije leša Igora Benete, jednog od okrivljenika za strašan zločin u Gruborima . Hrvatsko novinarsko društvo kvalificiralo je objavu te fotografije senzacionalizmom.

Ovdje se, moramo naglasiti, radi o vrlo jasnom kontekstu: riječ je, dakle, o tome da se sumnja kako je Beneta ubijen da ne bi progovorio o svojoj istini o Gruborima. S obzirom da je policija ustvrdila kako je tijelo bilo u takvom stanju da se nije mogao utvrditi identitet ubijenog, objavom fotografije željeli smo pokazati da to naprosto nije istina. Tijelo i odjeća, vidi se na fotografiji, bili su u takvom stanju da se bez većih problema moglo utvrditi o komu se radi. Dakle, riječ je, sasvim nesporno, o novinarskom pokušaju da se dodatno rasvijetle okolnosti teškog ratnog zločina: u toj je istrazi fotografija Benetina obješenog tijela bitna informacija. Pa ipak, Hrvatsko novinarsko društvo osudilo je objavljivanje te fotografije kao senzacionalizam.

Ona novinarska organizacija koja je kadra objavljivanje bitne činjenice o ratnim zločinima kvalificirati kao senzacionalizam pokazuje, nažalost, da ne zna mnogo o poslu kojim bi se trebala baviti. Slučaj fotografije obješenog specijalca Igora Benete tek je najdrastičniji primjer prevladavajuće profesionalne nekompetentnosti HND-a, i to ne samo njegova vodstva.

Podjednako začuđujući slučaj dogodio se 2009. godine pri izboru za hrvatskog novinara godine. Novinara godine biraju svi članovi Društva (dakle, većina hrvatskih novinara), a te su, 2009., glavni kandidati bili Duško Miljuš, koji je 2008. zamalo ubijen zbog pisanja o korupciji, i urednik i reporter “Plodova zemlje” Mladen Stubljar.

Da se odmah razumijemo: mislim da je Mladen Stubljar uvjerljivo najbolji novinar na Hrvatskoj televiziji i da zaslužuje sve moguće nagrade. Međutim, korupcija je, definitivno, nešto dramatičniji društveni problem od tematike kojom se bave “Plodovi zemlje”. Nesretna činjenica da članovi HND-a to nisu bili kadri prepoznati slikovito izvješćuje o stanju u Hrvatskom novinarskom društvu.

Ekscesi poput slučaja Beneta ili slučaja Miljuš (ili prijedloga jednog od trenutnih čelnika Društva da se zabrani objavljivanje fotografija malodobnih osoba) simptomi su već dugoročno katastrofalnog stanja u jednoj strukovnoj organizaciji, koja je imala sve preduvjete da razvije svoj društveni autoritet.

Nažalost, Hrvatsko novinarsko društvo, uz sasvim male iznimke, nikada se nije prilagodilo medijskoj sceni koja se počela mijenjati 1990. Naprotiv, ono je postalo njen najpasivniji dio. Dakle, do 1990. velik dio novinara, osobito onih u informativnim medijima, smatrao se i “društveno-političkim radnicima”, što je velikim dijelom bilo točno: pogleda li se danas povijest izdavačke kuće Vjesnik, značajna većina njenih vodećih novinara i urednika bili su članovi Komunističke partije, jer su to, naprosto, morali biti. U ono je doba Hrvatsko novinarsko drušvo “odražavalo” realno političko stanje u stvarnom hrvatskom društvu, kao i na hrvatskoj političkoj sceni.

Hrvatsko novinarsko društvo nije, primjerice, prosvjedovalo protiv uistinu bestidne činjenice da se jednom Božidaru Novaku, koji je šezdesetih godina u bitnom dijelu stvorio kuću Vjesnik, zabrani da poslije 1971. godine potpisuje bilo što u bilo kojem od Vjesnikovih izdanja: HND nije prosvjedovao jer to nije bilo fizički moguće.

Takvo, “društveno-političko” Hrvatsko novinarsko društvo dočekalo je pad komunizma s bezbroj unutarnjih ograničenja. Jedno od tih ograničenja odnosilo se i na zazor prema privatnim izdavačkim akcijama, bilo da se radilo o liberalnim i tržišnim, poput Globusa, ili lijevim i aktivističkim, poput Ferala. HND u ono vrijeme nije imao pojma što da radi s novim, privatnim medijima. Tako je kraj HND-a prošla cijela revolucija na hrvatskoj medijskoj sceni, u koju se to udruženje nikada nije ni pokušalo uključiti.

Hrvatska je medijska scena privatizirana, otvoreno je bezbroj novih radnih mjesta, industrija je neko vrijeme poslovala sa solidnim profitima, naklade su bile ekscentrično visoke, djeca od 23 ili 24 godine u devedesetima su dobivala početne plaće više od današnje hrvatske prosječne plaće, a novine su izgledale i bile organizirane bolje od većeg dijela inozemne konkurencije.

Ovdje nipošto ne mislim samo na EPH, nego i na radikalne proizvode poput Ferala, na zlatno doba Novog lista, kao i na Styriju, koja je, uz održavanje visoke naklade Večernjeg lista, lansirala prvi i jedini uspješan hrvatski tabloid, koji, među ostalim, jest ojačao potražnju na novinarskom “tržištu rada”.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 07:38