Jurica Pavičić: Loptofili nemaju izbora, navijaju za Španjolsku

Kad se trebam odlučiti za koga navijati na nogometnom prvenstvu na kojem nema moje zemlje, nađem se uvijek u procjepu između dva oprečna impulsa: onog mene kao građanina, i onog mene kao nogometnog navijača.

Kao građanin, na svjetskom ću prvenstvu navijati za svoje najbliže susjede. Kako mojih, dalmatinskih najbližih susjeda (Crne Gore i BiH) na prvenstvu nema, navijao bih za one naredne najbliže - dakle, Sloveniju, Srbiju i Italiju.

Kao građanin, također ću navijati za afričke ekipe, i to zato što znam da nogometna pobjeda znači najviše onima koji osim nje nemaju ništa drugo.

Ali, kada Svjetsko prvenstvo zaista započne, znam unaprijed da će građanina u meni pobijediti nogometni navijač. A navijač u meni zaboravlja na zemljopisne odrednice, stjegove, kulturne sklonosti i geopolitičke odnose, i protiv moje racionalne volje počne navijati za onu ekipu koja igra nogomet koji mi se sviđa i koja ima igrače čiji “personality” poštujem. Stoga moje navijačke naklonosti nisu i ne mogu biti stalne, nego se mijenjaju hirovito, od generacije do generacije.

Tijekom sedamdesetih i ranih osamdesetih, bio sam zahvaljujući prelijepom nogometu generacije Lata, Deine i Szarmacha gorljivi navijač Poljske, a tadašnji poljski nogomet utjecao je i na moje polonofilske kulturne sklonosti. Kasnije mi poljske ekipe, međutim, nisu bile ni po čemu zanimljive. Tijekom osamdesetih i devedesetih navijao sam za tri nizozemske generacije (one Rensenbrinka, Gullita i Bergkampa), i to ponajprije zato jer sam volio nizozemski sustav 4-3-3 sa široko razmaknutim krilima. Sadašnja mi Nizozemska, međutim, nije ekipa koja me intrigira. Tijekom ovog desetljeća, navijao sam za Češku Šmicera, Nedveda i Baroša, ali taj je naraštaj otišao u povijest. U prošlosti, od svih reprezentacija najviše sam se gnušao Argentine, da bih za nju počeo navijati kad su se pojavili Teves i Messi. Ipak, za njih ne mogu navijati, bar ne dok im je trener onaj užasni Maradona.

Za koga ću, dakle, navijati - ne kao građanin nego kao loptofil - u Južnoj Africi 2010? Nakon kraćeg premišljanja, moj odgovor je - Španjolska.

Odmah ću reći: da sam deset godina mlađi, zaprepastio bih se nad vlastitom rečenicom. Španjolska je dugih desetljeća važila za reprezentaciju za koju ljubitelj nogometa ni pod razno ne smije navijati. Uvijek papirnati favoriti, redovito su igrali loše. Imali su igrače s pedigreom velikih klubova, ali ne i igru. U samozavaravanju vlastitom važnošću gotovo su dosezali Engleze. Važili su za ekipu koju uvijek pomažu suci. Naraštaji jugoslavenskih navijača kleli su kojekakve Palotaie i Sorensene koji su Španjolsku izvlačili očitim sudačkim krađama, a nakon ključnog poraza u Beogradu 1977. epski nerv Mladena Delića spjevao je klasični distih “kuku lele mila nano/gol nam dade Ruben Cano”. Prevara, simulacije, valjanje po travi - to je bio imidž španjolske ekipe.

Sve se to, međutim, promijenilo. Od uvoznika, Španjolci su postali izvoznik igrača, pa Fernando Torres ili Fabregas danas daju boju i gušt engleskoj ligi. Umjesto centralističke reprezentacije kojoj kičmu daje Real (kao fašistička verzija CSKA), Španjolska je danas ekipa nacija i regija, kojoj boju i miris daju ljudi koji imaju tako katalonska imena: Xavi, Jordi, Cesc. Nije riječ samo o tome da Katalonija i Barcelona najviše popunjavaju španjolsku ekipu.

Riječ je o tome da je španjolski nogomet poprimio katalonsku kulturu. Katalonija je istodobno Mediteran, zemlja ulice, vina i gušta, ali nije poput ostatka Mediterana tehnološki zaostala, mentalitetno kruta i prestrašena od budućnosti. Katalonija je i siesta i inženjerstvo, i “ko to može platit” i zemlja ideja, a danas je takav i španjolski nogomet. On ima estetsku dotjeranost i eleganciju, ali je istodobno brz, discipliniran, racionalan i operiran od ega. Zato bih volio da u Africi budu prvi.