ŽILET-ŽICA

JURICA PAVIČIĆ Da je 1989. žica služila onom čemu služi danas, iza nje bi ostao i mladi komunistički aktivist Orban i omladinac Cerar

Oprtalj, 191215.Tristotinjak prosvjednika iz Hrvatske i Slovenije prosvjedovalo je na granicnom prijelazu Sveta Lucija - Brezovica protiv postavljene zilet zice na granici izmedju Slovenije i Hrvatske. Foto: Goran Sebelic / CROPIX
 Goran Sebelic / CROPIX

Moj dobar prijatelj sveučilišni je profesor književnosti. Podrijetlom je iz jednog sela uz samu Kupu nedaleko od Bosiljeva. U tom selu ima i seosku kuću koja je svega stotinjak metara od rijeke, a to znači i slovenske granice.

Moj poznanik pred nekoliko je mjeseci dobio fakultetski angažman u Seulu, u Koreji. Kao i svi stranci koji dođu u Koreju, već je prvi slobodan vikend iskoristio da obiđe najslavniju lokalnu “znamenitost”: 38. paralelu. Otišao je u turistički obilazak sjevernokorejske granice blindirane bodljikavom žicom. Koji tjedan kasnije, javio mi se mailom. “Nisam trebao ići u Koreju da bih vidio žicu na granici”, napisao je, “sad je imam u svom selu”.

‘Tehnička prepreka’

Doista: u bukoličko, zeleno selo mog prijatelja doselila je 38. paralela. U porječje Kupe - prostor u kojem ljudi žive od raftinga, kajaka i agroturizma, od prodaje pastoralnih divota, seoskih krčmi, brzaca i rakije - najednom je uselio uljez. A taj je uljez žilet-žica slovenskog premijera Mira Cerara, sarkastično maskirana iza neutralnog termina “tehnička prepreka”. Ta “tehnička prepreka” sada je tu, na jednoj od najstarijih i najmirnijih granica Europe, granica na kojoj nikad nije bilo rata, a 600 godina nije bilo ni ozbiljnog teritorijalnog prijepora. “Tehnička prepreka” tako razdvaja prostor tromeđe triju dijalekata, meki kulturni i lingvistički kontinuum u kojem postoje i takve identitetne bizarnosti kao što su slovenski čakavci. Žica danas razdvaja prostor koji nikad stvarno nije živio razgraničen, jer je dijelio iste velike države - Austriju i Jugoslaviju. Žica razdvaja prostor koji je na nekim mjestima i identitetno uvijek bio jedno, kao što je Istra. U Istri ta žica na razdvaja samo regiju. Ona razdvaja ratni plijen, prostor koji su dvije federalne jedinice bivše Jugoslavije administrativno razdijelile nakon što su ga kao ratnu reparaciju uzele onom koji je u njemu stoljećima živio - Talijanima. Ljude s jedne ili druge strane sve spaja - regija, povijest, dijalekti, kultura, navike, groblja, šoping, turizam. U srcu svega toga sad se, međutim, proteže “tehnička prepreka” na kojoj pogibaju srne.

A sve se to događa samo nekoliko mjeseci nakon što je koncem ljeta mađarski premijer Viktor Orban najavio gradnju, a potom i počeo graditi žičanu zapreku na granici sa srpskom Vojvodinom. Tada - u kolovozu i rujnu - sve su svjetske novine bile pune napisa o barbaru Orbanu.

Mađarski meštri

Fotografi svih svjetskih agencija hrlili su fotografirati mađarske meštre koji su u bačkoj ravnici rastezali žicu, a komentatori svih zemalja i ideologija natjecali su se tko će više natrljati nos mađarskom mračnjaku. S punim su pravom podsjećali da je Europa ne tako davno - do 1989. - bila podijeljena ogradama i žicom, te da je tada Mađarska bila s onu stranu. Podsjećali su kako su sami Mađari ne tako davno (recimo, 1956.) bili izbjeglice, te kako su i sami očajnički svladavali kojekakve “tehničke prepreke” koje im je postavljala komunistička vlast Janosa Kadara. Jedna njemačka tvornica tih je dana čak mađarskoj vladi odbila prodati namote žice, što je valjda također bio dio tog groznog njemačkog “moralnog imperijalizma”. Gledali smo prizore mađarskih redara koji izbjeglicama u kavezu bacaju kruh kao da su u zoološkom vrtu, i snebivali se nad našim bliskim, susjednim narodom, nacijom velike i ozbiljne kulture koja je najednom potonula u barbarstvo. Orban je u to doba imao status arci-divljaka, ciničnog političara koji prepredeno potpiruje ksenofobiju ne bi li se udvorio masama. Mađarska je - ukratko - bila politički gubavac Europe.

Žalosna povijest

Samo nekoliko mjeseci potom, ono što je nenormalno postalo je normalno. Ono što je bilo neumjesni, prekomjerni eksces, groteskno rasipanje javnog novca počelo se pretvarati u normu, uobičajeno, samorazumljivo. Žičane ograde prestale su biti kapric jednog kriptofašista i Putinova simpatizera. Šire se diljem Europe, i postaju dio “normalizirane” zbilje. Ne postavljaju ih više samo živopisni ekstremisti kao Orban, nego i politički bjelanjci, političari bez sadržaja i ideologije poput Cerara. Ne postavlja ih se više samo tamo gdje izbjeglice prolaze, nego i tamo gdje nisu nikad ni kročili nogom.

A kako je ta zloslutna praksa od skandala postajala samorazumljivom, tako se njena samorazumljivost počela asanirati i sociolingvističkim inženjeringom. Tako se ne govori više ni o žici, ni o bodljama. Govori o “tehničkoj prepreci”, kao da je žica nešto poput firewalla, antivirus programa, kodirane rampe na ulazu u parking. Ta lingvistička smicalica služi tome da sakrije pravu istinu: da iza te “tehničke” prepreke ne stoji high-tech ni inženjerske domislice, nego goli, prijesni, nazubljeni žileti koji strše u nebo i prijete kupačima, kajakašima, ribičima, veprovima i srnama.

Tako je bodljikava žica prešla u narednu fazu svoje žalosne povijesti političke semantike. Taj banalni, ingeniozni izum kojeg se 1873. domislio zanatlija iz gradića DeKalb u Ohiju Joseph Glidden, otpočeo je svoj historijat kao pomagalo za stočare, jeftina i lako primjenjiva “tehnička zapreka” za krave na velikim površinama pašnjaka. Do kraja 19. stoljeća, bodljikava žica se u toj funkciji proširila prostranstvima Kanade, Argentine i SAD-a. U svrhu zaštite ratnih rovova prvi je put korištena u španjolsko-američkom ratu, da bi već tijekom 1. svjetskog rata prvi put postala dio ratnog imaginarija, pa je kao takvu spominju Krleža i Remarque, a slika Georg Grosz. Za koncentracijski kamp prvi su je put koristili izumitelji koncentracijskih kampova - Britanci, u Burskom ratu 1899. Tijekom 20. stoljeća, ograda od bodljikave žice postat će najupečatljivija metafora logora, gulaga i kampova za interniranje, i s pouzdanom će se pravilnošću pojavljivati u toj ulozi od nacizma, preko Keraterma i Heliodroma pa do Guantanama. Tijekom hladnog rata, bodljikava žica postat će metafora uzništva i porobljenosti, ali ne samo logoraša, nego i čitavih naroda koje ta žica - ona na 38. paraleli, ili na Checkopint Charlieju - dijeli od slobode. U toj novoj metaforičkoj ulozi, bodljikava će se žica pojaviti u Dylanovoj pjesmi “All Along the Watchtower”, kao i na službenom grbu Amnesty Internationala na kojem je izum za stočare obrtnika iz Ohija obavijen oko simbola duhovnosti - svijeće. To je značila bodljikava žica u 20. stoljeću. Značila je uzništvo, represiju, “tehničku prepreku” koja neslobodi priječi da postane sloboda.

Ali - ne više, ne nakon godine 2015.

Jer, ovom trenutku bodljikava žica penetrira kroz naše kanjone i pašnjake komadajući dio svijeta koji je sebi laskao da je slobodan. Ona više ne služi da neslobodno “zaštiti” od vanjske slobode, nego da ono što je slobodno zaštiti od vanjskog i tuđeg. To je njena nova povijesna semantika.

I to je točka na kojoj se možemo zapitati - što bi bilo da je 1989. bodljikava žica služila onom čemu služi danas? Da je tako, nju ne bi podizali Honecker i Kadar, nego Willy Brandt i Bruno Kreisky. Ona ne bi služila da zaštiti lenjinističke čistunce od trule privlačnosti Zapada. Ona bi služila tome da zaustavi komunističke istočnjake da prodru i zagade Zapad.

‘Naš način života’

Ona bi tada, kao i danas, služila da “slobodne” zaštiti od tih siromašnih grebatora koji bi htjeli bolji život i možda su inficirani ideologijom komunizma. Ona bi služila da zaštiti “naš način života”, da nam “oni ne uzmu radna mjesta”, jer se zna da su oni “jednako vrijedni, ali različiti”, zna se da su njihove kuće oljuštene i neožbukane, zahodi su im zapišani, činovništvo korumpirano, zna se da parkiraju na zelenim površinama, da ne plaćaju porez i na uređuju okućnice, da varaju na ispitima i podmićuju doktore. Da je 1989. bodljikava žica služila onom čemu služi danas, iza te žice bi ostao i mladi aktivist komunističke omladine Orban, kao i slovenski omladinac Cerar. Stajali bi s onu stranu žice, gledali “tehničku prepreku” koja ih dijeli od divota Zapada, i vjerojatno izgovarali neku od onih antipatičnih fraza iz tog doba, poput “mi smo uvijek bili Europa”.

Srećom, te 1989. ljudi su u Europi točno znali čemu mora služiti bodljikava žica: tome da se u Ohiju opaše stoka. Kamo sreće da je danas tako. Ali - nažalost - nije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 17:28