Krajem prošloga tjedna, navečer, u petak 21. lipnja, zatekla me vijest da se u Opatiji upokojio Veljko Barbieri , u javnosti obilježen po svome najvećem poslovnom pothvatu, kad je, s početka 80-ih minuloga stoljeća, utemeljio, i postao mu prvi direktor, diljem pomorskoga naroda veličajnoga lanca marina ACY (Adriatic Club Yugoslavia), a kojega će kratica postati svjetski još poznatija nakon preimenovanja u ACI (Adriatic Club International). Za četvrtstoljetno, nadasve uspješno, upravljanje ovim turističkim divom, bio je nagrađen za životno djelo.
Iz sažetoga novinskog člančića saznao sam da je tijelo mlađega od braće Barbieri preneseno u rodnu Makarsku. Po njegovoj naglašenoj želji, pokopan je na gradskome groblju tek u pratnji rodbine i uskoga kruga prijatelja i najbližih suradnika. Nazrijevši skori kraj, Veljko je oporučno zahtijevao da sahrana prođe bez medijske nazočnosti. Uz odar je viđena Veljkova četvrta životna družica Laura, te njegova djeca iz trećega braka, kći Anita i sin Frane, s djevojkom Vanjom Halilović. Starija Veljkova kći Barbara, iz drugoga braka, nije stigla. Iznad rake je dirljivo govorio Jere Slavica, Veljkova desna ruka u ACI-ju.
-------------------------------
S Veljkom Barbierijem upoznao me je njegov šest godina stariji i jedini brat Frane, moj glavni urednik u dva vrsna zagrebačka tjednika, najprije u onda najnakladnijim novinama u Jugoslaviji, Vjesniku u srijedu (VUS), a potom i u reviji Globus.
Apoteka u Makarskoj
S Veljkom sam se vrlo rijetko, i to usputno, sretao. Nismo se kretali u istim društvima, niti jedan drugome čestitali blagdane. Stoga mi je prva nadošla misao, čim sam saznao da je umro, bila: ‘Franin Veljko!’. Svejednako, pratio sam Veljkove vrhunske poslovne domete, i također bio upućen u njegovu bogatu mladenačku, napose partizansku, prošlost.
Čitatelj će oprostiti člankopiscu što će u priči o dinastiji Barbierijevih, više nego o njima, pročitati o Frani, jednome od mojih najvećih novinskih uzora. Razlog je što sam ga najbolje znao i uza nj proveo više stotina sati u redakcijskim prostorijama i izvan njih, na sjedeljkama, nogometnim utakmicama i putovanjima.
No krenimo s Veljkom, koji je odlaskom u vječnost nadahnuo urednika nedjeljnoga izdanja da naruči prilog na zadanu temu.
Dakle, Veljko Barbieri rođen je, kako je spomenuto, u Makarskoj, drugoga dana travnja 1929. i da je istoga nadnevka ove godine dočekao posljednju, osamdeset četvrtu obljetnicu. Majka mu se zvala Anka, djevojački Alačević, a otac Marcel Barbieri, odmila zvani Lino, bio je dobrijan i bonvivan, ljekarnik od ugleda. Svoju zgradu na makarskome Kačićevu trgu, s apotekom, koja i danas radi, zavještao je gradu. Nekom zgodom, kad sam ga pitao odakle su korijeni loze Barbieri - kao da mu je bilo neugodno što će mi to otkriti - šjor Lino je natuknuo da su oni plemići talijanskoga podrijetla, a preci su im se doselili u Dalmaciju u 18. stoljeću. S dikom u glasu mi je pak rekao da je jedan od Barbierijevih stolovao kao makarski gradonačelnik i svojim djelima ušao u gradsku legendu.
Veljko se, rekosmo, četiri puta sučeljavao s matičarima. Prva mladenka (u onim vremenima: drugarica) bila je i najpoznatija od svih: operska pjevačica, Slovenka Sonja Fabič. Djecu je dočekao s drugom ženom Brankom i trećom, Vesnom. Posljednja među zakonitima je Laura, koja je, kao što znate, nedavno obudovjela.
Predao štafetu Titu
Nakon što se s obitelji preselila iz Makarske u Dubrovnik, Veljko je s divljenjem slušao priče o bratu Frani koji se, nakon oslobađanja iz talijanskoga zatvora, pridružio partizanima pa se zato i on sve jače priklanjao mladeži koja je snatrila o danu kad će otjerati okupatore na drugu stranu Jadrana, odakle su i nahrupili na nas. I dogodilo se da su ga primili u ilegalnu organizaciju SKOJ, da se zatim, s petnaest godinica, u proljeće1944., odmetne na slobodni teritorij, ili kako se tada govorilo - u šumu. Premda još golobradi dječarac, Veljka su zapazili po neslućenoj hrabrosti, a napose se proslavio kad je odvažno poveo akciju poslije koje je uništena snažna četnička utvrda. Za izuzetnu vojničku nadarenost, 1945., u šesnaestoj, promakli su ga u visoki čin kapetana Narodno oslobodilačke vojske i postavili za komandanta bataljona. Odlukom koju je osobno potpisao maršal Tito bio je odlikovan Ordenom za hrabrost.
Netom po završetku rata Veljka Barbierija šalju na školovanje za pomorca u Vojnu akademiju. Nauk je skončao rekordno brzo i kao odlikašu su mu povjerili osjetljivo zapovijedanje minolovcem koji je zaplovio u nadasve opasne misije čišćenja Jadrana od smrtonosnih plutajućih mina. Razvojačio se ispraćen štedrim hvalama nadređenih zbog sjajno obavljena posla. Upisuje se istodobno na Ekonomski fakultet i Višu pomorsku akademiju. U međuvremenu je 25. svibnja 1948., na sletu na stadionu JNA u Beogradu, predao maršalu Titu štafetu naroda Hrvatske, onda kad je cijela Jugoslavija, kao i mnogo godina poslije, pompezno slavila njegov rođendan, tada pedeset šesti.
Nastanjen u Zagrebu, s dvije diplome u džepu i telećakom prekrcanim ambicijama, Veljko Barbieri ulazi u vrhušku tvornice Rade Končar, stjegonoše državnoga gospodarstva. A odatle, iz fotelje čovjeka broj 2, ubrzo će spakirati kovčege da krene u Milano kao prvi Končarov zastupnik u inozemstvu. Svojim vezama munjevito stečenim u Italiji, po isteku mandata i povratku u tvornicu, pred nepovjerljive hrvatske vrhovnike donosi i podastire naoko nemoguć projekt da valja stvoriti mješovitu kompaniju za proizvodnju kućanskih aparata: hladnjaka, strojeva za pranje rublja, štednjaka i ostalih elektronskih uređaja. Bio je to revolucionarni potez viđen očima upravljača uskogrudnoga centraliziranog sistema. No uvjerio ih je da će Končar zgrnuti brdo novca. Nazvali su je Zanussi Končar.
(...)