Jelena Veljača: Važem: Kad rodiš, najgori je osjećaj da - nema natrag!

TIK. TAK. TIK. TAK. TIK. TAK. Može li, MOLIM VAS, netko ugasiti taj sat? - pitala je nervozna djevojka u čekaonici. Bilo nas je nekoliko osim dotične i svi smo se blijedo pogledali. O kakvom satu ona priča? Ja nisam čula ništa.

Ipak, izgledala je izbezumljeno. Primjetila sam da joj se ruke tresu dok ih je prinosila sljepoočnicama. TIK. TAK. TAK. Pogledala me kao da moli za pomoć.

- Čuješ li ti to? - šapnula je u maniri najboljih horor filmova. Morala sam odmahnuti glavom. Koliko god sam se trudila, mogla sam čuti samo zvuk ljetnih radova na cesti ispred zgrade. Djevojka se nasmiješila tužnim pogledom.

- Bez brige - nastavila je proročki. - Za nekoliko godina nećeš moći zaspati od tog zvuka u glavi - rekla je i pozvala na kavu i cigaretu dok čekamo svoj red. Pristala sam više iz znatiželje.

Evo o čemu se radilo: djevojka je nedavno prekinula dugogodišnju vezu, u kasnim je tridesetima i neopisivo pati za - djetetom. Na kraju razgovora nervozno je bacila opuštak na pod, zgazila ga svojom ultra skupom štiklom koju sam prepoznala kao jednu zavisti vrijednu akviziciju iz najnovijih svjetskih kolekcija, primila me čvrsto za ruku i rekla: - Vjeruj mi. Nemoj čekati dugo. Moglo bi ti se desiti kao i meni, da kasnije… nemaš kako ili ne možeš. Zastala je još jednom na vratima: Uhhhh… zar ti to stvarno ne čuješ, to zaglušujuće TIK TAK? I za divno čudo, na tren mi se učinilo da sam začula jeku.

Gledala sam za njom kao za duhom. Iako sam došla samo na rutinsku kontrolu, potaknuta neobičnim susretom (Je li ova žena zaista postojala? Ili je to tajna agentica Hrvatskog društva za podizanje nataliteta pri Kaptolu?), sramežljivo sam upitala svoju divnu ginekologinju kako stvari stoje, pa, sa statistikom u mojim godinama.

Iskreno rečeno, očekivala sam svjetlije vijesti. Izbombardirala me brojkama koje su ukazivale samo na jedno: što više čekam, to si više smanjujem šanse za začeće bez frustracije i komplikacija. Zagrizla sam usnu do krvi. Doktorica se nasmiješila kad mi je pružala recept za nove anti-baby pilule pete generacije. Osjećala sam se kao da izdajem ljudsku rasu kad sam recept pospremila u torbicu.

Godinama sam se strašno uzrujavala jer su žene, koje su odlučile karijeru ili, jednostavno, uživanje u životu pretpostaviti rađanju zapravo sustavno šikanirane u našem društvu. Nikada nisam čula zov majčinstva, dapače, kako sam se bližila tridesetoj, čula sam duboko ukorijenjenu paniku oko toga što mi polako dolazi pristojno doba za rađanje (čitaj: ni prerano ni prekasno), a ja i dalje radim takve životne i financijske konstrukcije da ne ostaje mjesta ni za iglu, a kamoli jednog živog bebača.

S prijateljicama, većinom nerotkinjama poput mene, znala sam do sitnih sati raspravljati o tome kako je naša generacija zapravo pomaknula biološki sat, kako su tridesete nove dvadesete (što god to značilo, a ja pretpostavljam da znači da smo izborile još deset godina uživanja u sebi samima prije nego nas proglase frigidnim sebičnim luđakinjama i lezbijkama) i kako se zapravo, sve zajedno - bojimo djece kao vrag tamjana. I javno priznajem: ta me strava još uvijek nije napustila.

Stretno sam udana, hvala Bogu, prilično zdrava (puj puj puj) i bez obzira na nedavna naklapanja jedne njemačke televizije u Hrvatskoj koja s razlogom propada, nisam u bankrotu. Imam vlastiti stan (u redu, suvlasništvo suprug i ja dijelom sa Zagrebačkom bankom) i jednu sobu preko puta spavaće koja, zapravo - nema funkciju.

Kad maštam da ću dobiti na lotu ogromnu svotu za uređenje stana, tu sobicu zamišljam kao radnu, s ogromnim kompjutorom na kojem se može otvoriti pet takozvanih prozora s tekstovima, udobnim radnim stolcem koji štiti leđa, briljantnim ozvučenjem i vlasitom mikroklimom. I Warholom na zidovima.

S druge strane, kad sam realna i kad me računi za održavanje stana podsjete na to da nikada neću imati ni superkompjutor ni Warhola, a možda, ako se najcrnje slutnje guvernera Rohatinskog ostvare ni stan, onda hodam po sobici koja je trenutno skladište i zamišljam je, praktično, kao dječju. Ako već kuna mora pasti, a svi mi završiti u dužničkom ropstvu, možda zaista jedino vrijedi imati klinca.

Preko puta te sobe koja jadna već godinama zjapi prazna (ili, točnije, puna odbačene robe i cipela, kao neki hram mladosti koja nestaje) nalazi se ogromno ogledalo u kojem se sve češće kritički promatram. Malo bora, malo podočnjaka, malo suhe kože, i - čemu lagati, ne postajem mlađa. I još uvijek volim svog supruga (tko zna što će biti za par godina).

Još uvijek, u žaru strasne ljubavi, često potpomognute vinom, znamo izgovoriti ono ultimativno: Napravimo dijete! Ujutro, ipak, kad mamurluk popusti, pogledamo se krmeljavo, s krivnjom i blagim strahom da onog drugog ne povrijedimo. Oprezno priupitamo: Ono što smo jučer odlučili… Ne misliš li da bi ipak trebali pričekati… još malo?

DA! - redovito sretno klikne onaj drugi, manje hrabar, gotovo istom energijom kojom je izrekao sudbonosno da pred matičarkom.

Još se nikada nije desilo da se nismo složili. Uvijek je zdravorazumska odluka: čekamo.

A što točno čekamo? Fatalni TIK TAK? Bojim se da je on samo urbana legenda, kao Loch Ness ili Jeti.

Zašto čekamo? U prvom redu, nisam milijunašica niti se stvari razvijaju u tom smjeru, pa mi je jasno da profesionalnu pomoć kakva stoji iza blistavih mamica u svjetskim tabloidima neću imati. Zatim, moj suprug je glumac, što znači da ima sumanuto radno vrijeme, neočekivana snimanja, gaže zbog kojih je nemoguće dogovoriti godišnji i slično.

I na kraju, nekolicina mojih prijateljica koje su rodile iskreno me upozoravaju da su očajne i da se “ne moram nigdje žuriti”. Neke su oštro prekrižilo i samu ideju drugog djeteta. Posvjedočile su mi o tome kako se život prokleto mijenja i kako je najgori onaj osjećaj da - nema natrag.

Bez spontanih kasnih izlazaka. Bez opijata u kući. Bez slučajnih preokračenja limita na karticama. Bez ludih vikenda na moru s frendicama. Bez slobode za koju smo radile i za koju smo se prilično krvavo borile. Bez golotinje po stanu, bez mijenjanja ljubavnika (ako vam je to trip), bez filmskih maratona, bez spavanja do podneva. Mudrije i starije žene kažu da je žrtva ipak svega toga vrijedna. Je li zaista?

Nedavno je u Jutarnjem izašao članak o Hrvaticama - majkama koje su ponosno izjavljivale kako ih nakon rođenja ne interesira ništa osim njihovog djeteta. Čak ni maskara. Ni frizura. Vlastiti izgled općenito. Moja prijateljica koja je postala sretna samohrana mama sa 26 godina poslala je taj članak na facebook i zapitala se: tko su ove žene i zašto im netko ne pomogne?

I zaista, moram priznati da me malo začudilo da nitko ne prepoznaje tihi poziv u pomoć kad žena koja se brine o djetetu od jedva godine dana izjavljuje po novinama kako joj nije stalo ni do kave s prijateljicom, ni do seksa s mužem. Dapače! Osjećala je sram gola pred suprugom zbog kila koje su se desile u trudnoći. Ali nema veze. Jer sad ima bebu. Pa joj ne treba maskara. I osjeća se, otkako je rodila - nekako vrijednije.

Znači, žena koja je svjesna da joj je tijelo umorno i oronulo, koja osjeća sram pred svojim partnerom, koja je odrezala svoju socijalnu mrežu, zapravo svodi svoju funkciju na čisto biološku. Meni, iskreno, taj članak zvuči strašno. Sveta krava majčinstva napada još jednom, zaključila je moja Lea, odbacivši pročitani tekst. Ove žene su uvjerene da bi bile loše kad bi brinule o sebi, kad bi priznale da ih muče kile, kad bi se seksale dok dijete u susjednoj sobi spava ili plače, a sve samo zato što je u nas još uvijek naglasak na tome kako je žena stvorena za rađanje, to je ne samo njezina biološka funkcija, nego i dužnost, tek tako će doseći vlastitu puninu!

Morala sam se složiti i s bijesnom Leom. Nije me čudilo što se jedna od tih mama koje “nije briga kako izgledaju u badiću” osjeća - vrednijom. Ja se, kao žena bez djece, često osjećam - manje vrijednom. Jedna poznanica baš mi je nekidan objasnila kako godinama nije bila nasamo sa svojim mužem; on je zbog posla pola godine izvan države, a kad dođe, ona ne želi oduzimati kćeri dragocjeno vrijeme s tatom.

Kad sam blago primjetila da bi joj se brak mogao naći na kušnji, zaurlala je: Ti nemaš djece! Nemaš pojma kakav je to osjećaj! Žrtvovao bi sve na svijetu samo da ona budu sretna!

Pa upravo me toga i strah, htjela sam joj replicirati, ali sam mudro zašutila i popila još jedan gutljaj šampanjca. Jesam li spremna, zapravo nije pitanje financijske i organizacione, već emotivne prirode. Duboko je iskreno, često bolno: kad netko kaže da je spoznao da nije spreman, na to priznanje ne bi se trebalo gledati s prijezirom. Nisam spremna postati majkom, pa zaboga, postoji li odgovornija odluka? A koja je moja?

Evo što sam sve stavila na vagu nakon fatalnog susreta u ginekološkoj ordinaciji. Znam da ne želim biti starica kad mi dijete bude na fakultetu, znam da ne želim biti prisiljena tragati za surogat majkama, znam da bih voljela da Dečko i ja napravimo bebu. No na vagi, ako moram riskirati i ostati zadovoljna sama, u dvoje u braku pa neka, i to se već čini prilično velikim uspjehom.