VAŽNA SLUŽBA

JEDAN DAN U UREDU ZA PODRŠKU ŽRTVAMA I SVJEDOCIMA 'Ne pružamo psihološku pomoć, ne dajemo pravne savjete, ali mi im ipak pomažemo'

Jedna je žrtva prije svjedočenja rekla da neće moći pred okrivljenim reći svoju adresu. Kontaktirali smo sutkinju. Rekla nam je: ‘Neka napiše na papir i preda mi!
 Boris Kovačev/EPH

Kako spavate, pita Ana Ergović Kuzmanović sugovornicu s druge strane slušalice. “Ne mogu spavati otkako sam primila poziv”, odgovara joj glas s druge strane. Ana Ergović Kuzmanović nije psihoterapeut, ne radi u nekoj od klinika ili telefona za psihološku pomoć. Ali, njezin i pozivi njezinih kolega i kolegica zasigurno djeluju terapeutski na žrtve kaznenih djela i svjedoke. Ona je voditeljica Ureda za podršku žrtvama i svjedocima, koji na zagrebačkom Županijskom sudu postoji od 1. svibnja 2008. godine. Osim na zagrebačkom, postoje još i na županijskim sudovima u Zadru, Osijeku, Vukovaru, Sisku, Rijeci i Splitu.

Zagrebački ured pokriva još tri županije - Krapinsko-zagorsku, Varaždinsku i Međimursku, te pruža asistencije na Općinskom i Prekršajnom sudu. Pilot-projekt pokrenut 1. svibnja 2008. godine sada je dio institucionalnog okvira pri uredima predsjednika suda. S Anom Ergović Kuzmanović razgovarali smo u njezinu uredu na drugom katu zagrebačkoga Županijskog suda. Predvorjem suda dominira plakat “Bez svjedoka nema pravde”, upućen svakom svjedoku ili žrtvi s uputama kome se treba obratiti i na koji jedinstveni europski broj besplatnog infotelefona, 116 006, žrtve mogu saznati svoja prava.

Fotografija na zidu

Godišnje se u Hrvatskoj dogodi 70.000 kaznenih djela. Od 1. svibnja 2008. kad je uspostavljen do 31. prosinca prošle godine bilo je 20.756 poziva. Od toga, 12.261 poziv za zagrebački, a potom s 3226 i 2338 poziva slijede sudovi u Zadru i Rijeci.

S vrata je teško ne uočiti na zidu fotografiju velike sudske dvorane na kojoj je označeno gdje sjede vijeće, okrivljenik, branitelji, tužitelj, publika. I takva informacija pokazala se potrebnom, a naša nam sugovornica objašnjava i zašto.

- Većina ljudi nikad nije svjedočila ili bila na sudu i doista ne zna uloge stranaka u postupku. Zato smo mi tu. Kad je riječ o žrtvama, one već u policiji dobiju uputu o pravima, naše brojeve telefona i kontakt i mnogi nam se javljaju. Ali, neki jednostavno to propuste i jave nam se doslovce na ulazu u sud ili prije samog početka rasprave. Uspijevamo im i u hodu objasniti kako teče sudska rasprava - kaže nam naša sugovornica.

Očekuju li neki da ćete im pružiti psihološku pomoć, zastupati na suđenju, što će i kako iskazivati?

- Mi ne pružamo psihološku pomoć niti dajemo pravne savjete, ali mi upućujemo one koji nam se obrate gdje je i kako to mogu ostvariti. Naime, samo davanje iskaza za žrtvu je povratak u kazneno djelo i neizbježno je da dolazi do reviktimizacije, straha, nesigurnosti. Mi ljudima ne možemo izbrisati neke neugodne osjećaje, ali ih nastojimo ublažiti, naučiti kako da se nose s traumom, kako mogu ostvariti svoja prava. Kako da nastave živjeti sa što manje posljedica. Mnogima već i to puno znači - ističe Ana Ergović Kuzmanović.

Potvrđuje i naša predviđanja kako ima i situacija kad odbijaju njihovu pomoć.

- Vidimo da ponekad svjedoci dolaze s odvjetnikom ili nam svjedok ili žrtva sam naglasi da ne želi našu pomoć i mi se tu mičemo. Kod nasilja u obitelji svjedok nama ima potrebu reći da njegov sin, otac ili muž nije kriv. Tada jasno damo do znanja da nas sadržaj iskaza ne zanima, niti na bilo koji način smijemo sugerirati što će svjedok ili žrtva reći. Neki onda pitaju zašto smo mi tu i što je naš posao. Upravo da damo upute o načinu kako se vodi postupak jer većini građana suđenja nisu svakodnevne situacije. Dogodilo nam se da je svjedok imao epileptički napad ili da se onesvijestio nakon davanja iskaza. Neki imaju potrebu da smo uz njih u sudnici i ta mogućnost postoji. Neki se toliko boje okrivljenog da inzistiraju na davanju iskaza videovezom, i to mi u dogovoru s predsjednikom vijeća i omogućujemo. Ili, jedna je žrtva prije svjedočenja rekla da neće moći pred okrivljenim reći svoju adresu. Kontaktirali smo sutkinju. Rekla nam je: ‘Neka napiše na papir i preda mi!’ Pomoglo je - priča neke primjere iz prakse naša sugovornica.

Posebna pravila

Suđenja za ratne zločine posebno su osjetljiva, a za takve postupke Ured ima posebna pravila.

- Za razliku od drugih kaznenih postupaka, ovdje prije suđenja dobivamo popis svjedoka i žrtava i proaktivno djelujemo. Mi njih zovemo i pitamo trebaju li našu pomoć. Kako je riječ o starijim ljudima koji dolaze iz ruralnih sredina i nemaju dobre prometne veze, organiziramo im i prijevoz do suda. Upućujemo ih da, s obzirom na to da suđenje može potrajati, ponesu lijekove koje inače koriste. Obrok im ne možemo ponuditi, ali otišli bismo im po sendvič ili kavu. Jedino im vodu možemo ponuditi - otkrila nam je svoja iskustva psihologinja Ana Ergović Kuzmanović.

Koliko svjedočenja mogu biti traumatična i kakva sve iskustva ljudi prolaze, potvrđuju i primjeri iz znanstvenog rada “Podrška svjedocima/žrtvama tijekom kaznenog postupka: Psihološki aspekti” prof. dr. sc. Marine Ajduković i Deana Ajdukovića sa zagrebačkog Pravnog fakulteta iz ožujka 2009. godine. Prema istraživanju, četvrtina svjedoka u postupcima ratnih zločina nije razumjela tko je tko u sudnici. Dvoje svjedoka čak je mislilo da su osobe koje su im postavljale pitanja tijekom rasprave bili novinari.

- U postupcima ratnih zločina u pravilu se radi o osobama visoke životne dobi i oni se sa sudskim postupkom susreću nakon proteka dugog niza godina - kaže Ana Ergović Kuzmanović.

Tajni podaci

Njezina kolegica Nikica Hamer Vidmar na razini Ministarstva pravosuđa vodi Samostalnu službu za podršku žrtvama i svjedocima. I ona prenosi pozitivna iskustva na području svjedočenja u postupcima ratnih zločina vođenima u Srbiji.

- Naša je služba u suradnji s nadležnim službama u Srbiji organizirala i prijevoz svjedoka te skrb o njima tijekom svjedočenja. Iskustva su više nego pozitivna i ljudi nam se javljaju s pozitivnim povratnim informacijama. Svjedoci koji iz Hrvatske odlaze na suđenja za ratne zločine u Srbiju, ali i obratno, hvale profesionalnost i uljudnost policajaca koji su zaduženi za njihovo osiguranje i prijevoz - napominje Nikica Vidmar Hamer.

Maida Pamuković obavještava žrtve o otpustu osuđenika s izdržavanja zatvorske kazne. Mišljenje žrtve uvažava se prilikom ocjene o tome hoće li neki osuđenik izaći na slobodni vikend ili ne. Maidu Pamuković, pak, hvali zagrebačka liječnica Đurđica Šimunić koja je prije više od deset godina bila žrtva teškog premlaćivanja koje je naručio zagrebački klesar Ljudevit Špoljar.

- Sreća što postoje takvi ljudi. Kad sam nazvala Ministarstvo pravosuđa, spojili su me s gospođom Pamuković. Ona je mene nazvala, saslušala, informirala - ispričala nam je žrtva teškog premlaćivanja.

Prijetnje obitelji

Anu Ergović Kuzmanović pitali smo ima li poziva svjedoka ili žrtava kojima počinitelji prijete.

- Bilo je takvih poziva i mi savjetujemo svjedocima i žrtvama da to prijave policiji. Ako je predmet u fazi rasprave, upućujemo ih i na predsjednika sudskog vijeća. Suci imaju veliko razumijevanje za naš rad jer i njima olakšavamo vođenje postupka. Moguće je da neki prijetnjama postignu cilj i da svjedok ili žrtva to nama niti ne kažu. Prijete da će se nešto dogoditi njihovim najbližima, obično djeci. Imali smo situaciju da je okrivljenik koji se branio sa slobode na hodniku ispred sudnice nasrnuo na svjedokinju i mene dok smo čekali raspravu. Izbjegavamo izravni susret žrtve i okrivljenog ispred sudnice, susrete svjedoka optužbe i obrane. Tamo gdje možemo, organiziramo dolazak na stražnji ulaz ako postoji - prepričavaju nam neke situacije ljudi zaduženi za skrb o svjedocima i žrtvama tijekom suđenja.

Na Županijskom sudu dogodili su se i bliski susreti djece žrtava i pedofila, ali upravo zahvaljujući Uredu i stručnjacima koji rade s djecom žrtvama to se već dugo nije dogodilo. Neki županijski sudovi u Hrvatskoj i dalje su zbog arhitektonskih rješenja rizični za bliske susrete žrtve i optuženika i svjedoka. Predsjednici sudova uvažavaju i njihova mišljenja o pozicioniranju njihovih ureda što bliže sudnicama. Nerijetko se službenici Ureda za podršku svjedocima i žrtvama mogu vidjeti u sudnicama ili na ulasku u sud gdje dočekuju svjedoke ili žrtve.

Osim profesionalaca, podršku žrtvama daje i mreža volontera Nacionalnog pozivnog centra za žrtve kaznenih djela i prekršaja. Oni su nevladina udruga sa sjedištem u Vukovaru, ali njihove su “vruće linije” u prizemlju Ministarstva. Mia Veličković, ekonomistica, turističku, lijepu stranu života zamijenila je onom surovijom.

- Svjedočili smo situacijama kada se žrtve i optuženi za ratne zločine susreću na hodniku, traže neke informacije koje im nije imao tko pružiti. I tako smo počeli. Sada imamo mrežu volontera koji prolaze edukacije kako razgovarati sa žrtvama. Neki imaju potrebu nama reći sva svoja nezadovoljstva pravosuđem. Saslušamo ih. Mi smo tu na neki način most prema institucijama. Neugodni pozivi? Ne, nije ih bilo. Ljudi pozitivno reagiraju, neki su čak iznenađeni jer niti ne znaju da postoji netko tko ih može saslušati -kaže nam voditeljica i koordinatorica Nacionalnog centra.

Mrežu žele proširiti i na području Varaždinske i Istarske županije, ali sve, kažu, ovisi o novcu. Donacije im su im sve manje, a dio novca namiču i iz EU fondova. Iako volonteri, profesionalni su u poslu koji obavljaju pa smo fotoreporter i ja bili ljubazno zamoljeni da napustimo prostoriju “call centra” kad su primili poziv. Oni su, kažu, zadovoljni time što pomažu, dio su europske mreže podrške žrtvama pa im je mogućnost odlaska na seminare i usavršavanja u europskim zemljama nagrada za volonterski rad. Na sebe primaju i nezadovoljstvo sudskim odlukama.

- Nedavno nas je nazvala žrtva pokušaja ubojstva kojoj je dosuđeno 23.000 kuna odštete. Pita: ‘Zar moj život vrijedi taj novac?’ - kažu naše sugovornice.

Hrvatska je u svoje zakonodavstvo još 2008. godine uvela odredbe prema kojima žrtve kaznenih djela mogu ostvariti naknadu od države čak i ako nije otkriven počinitelj. To je stupilo na snagu ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine. Isti zakon omogućava i hrvatskim državljanima ostvarivanje naknade u zemljama članicama EU. Postoje uvjeti i ograničenja, ali i bitne obveze i upute tužiteljstvu i policiji da upućuju žrtve da imaju pravo na ostvarivanju naknade.

Ana Ergović Kuzmanović kaže nam kako već na sudskom pozivu, ali i u policiji žrtve dobivaju obavijesti o svojim pravima. Pitanje je da li one uvijek u šoku i pod dojmom proživljenog to percipiraju ili samo registriraju. Oni koji se žele informirati o svojim pravima, mogu i na mrežnim stranicama policije i pravosudnih tijela naći podrobnije upute, što je samo dio ispunjavanja europskih direktiva. Kako bi još više senzibilizirali policajce i upoznali ih s radom Ureda za podršku žrtvama i svjedocima, svakog petka u policijskoj postaji na Krugama održavaju predavanja policajcima. Teme su to za koje i policajci i predavači na Policijskoj akademiji, ako je suditi prema objavljenim radovima, pokazuju sve više interesa. S radom Ureda za podršku žrtvama i svjedocima od ožujka do lipnja upoznavat će i buduće policajce na ciklusima predavanja.

Statistički broj

Ljudi koji se svakodnevno susreću sa žrtvama i svjedocima žele im poručiti kako žrtva nije samo statistički broj u izvještaju. No, oni isto tako jasno kažu kako i žrtve moraju biti svjesne da oni ne mogu biti dostupni uvijek i svugdje te za žrtve kaznenih djela imaju praktičan savjet. - Trauma nosi neugodna sjećanja i znamo da je to nemoguće izbrisati. I to, kao i pojavljivanje pred sudom, jedna je knjiga koju treba zatvoriti i živjeti dalje. Mi tu možemo pomoći - poručuju.

Samostalna služba za podršku žrtvama i svjedocima od 1. veljače 2013. do 31. siječnja ove godine o otpustu zatvorenika s izvršavanja kazne zatvora obavijestila je telefonom, preko centara za socijalnu skrb ili pisanim putem 2637 žrtava kaznenih djela. U 23 slučaja zatražena je intervencija policije, a u šest nacionalnog tima za suzbijanje obiteljskog nasilja.

“Bez svjedoka nema pravde” može zvučati kao fraza. Ali, budući da su prije samo desetak godina svjedoci manje-više bili prepušteni sami sebi, svojim strahovima i nepoznanicama, a sada postoje stručnjaci koji im mogu objasniti sudski postupak, postignut je hvalevrijedan napredak. Daleko je to još od europskih standarda koji zahtijevaju da u policijskim postajama, sudovima i tužiteljstvima postoje posebni ulazi za okrivljene, svjedoke i žrtve, da im se osigura okrepa i obrok. No, neki, suočeni prvi put u životu sa sudom, ne traže ni to. Nekima je dovoljan razgovor, savjet ili ljudska gesta. Poput one mladog pravosudnog policajca sa zagrebačkoga Županijskog suda koji polako, s brižnom pažnjom, niz stubište u predvorje suda i do izlaza vodi ženu koja bi mu mogla biti baka. I kad je s naporom sišla, otvorio joj je teška drvena vrata - koja bi joj, da ih je morala sama otvoriti, bila vjerojatno nesavladiva. I ispratio je preko ceste.

To joj vjerojatno nije ništa manje vrijedno od naknade troškova za dolazak na sud.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 03:03