Jakovina: Milanović želi preuzeti sve što je kod Tuđmana lijevo...i tako još više oslabiti sve ekstremnije desni HDZ

Umjesto o klasi, socijaldemokratski predsjednik hrvatske Vlade o naciji. Dok su na dnevnom redu svijeta socijalne teme, što bi posebno moralo vrijediti za dubokom krizom zahvaćenu Hrvatsku, Zoran Milanović intenzivno se raspričao o ljubavi prema domovini, o naciji, o Franji Tuđmanu koji je “znao što radi”. Retorika kojom se počeo služiti nekako više odgovara desnom svjetonazoru. Što bi premijerovo riskantno govorničko otklizavanje trebalo značiti, koketira li s radikalnim nacionalizmom, kome i kakvu poruku šalje?

Milanovićev diskurs nikad nije bio ljevičarski. Svojim je iskazima i u prošlosti znao zbunjivati SDP-ovu publiku. Prije pet godina, neposredno nakon što je izabran za nasljednika preminulog Ivice Račana, brzopotezno je uspio izjavama o ustašama konsternirati ljevicu i oduševiti desnicu. Referirajući se na Ljubu Jurčića, SDP-ova tadašnjeg kandidata za premijera, koji je smatrao umjesnim javno paradirati s podatkom da su mu ujaci bili u ustašama, svježi je šef SDP-a u jednom intervjuu izrazio razumijevanje za one koji su navukli ustašku uniformu. Izjava je zvučala zapanjujuće slično Tuđmanovu stavu o NDH kao ne samo kvislinškoj tvorevini, nego i “izrazu povijesnih težnji hrvatskog naroda”. Za razliku od devedesetih, kada je na Tuđmanovo legitimiranje ustaške države Ivica Račan odmah skočio proglašavajući HDZ “strankom opasnih namjera”, nakon Milanovićeve izjave o ustašama ostalo je sve do danas otvoreno pitanje treba li njegovu političku inverziju shvatiti kao izraz ideološke neopterećenosti ili političke i vrijednosne neprofiliranosti te konfuzije mladog i u to vrijeme još potpuno neiskusnog SDP-ova predsjednika.

Recentna provala nacionalno naglašenijeg ili nacionalistički obojenog iskaza nije jednoznačnog karaktera. Neke su Milanovićeve izjave, po svemu sudeći, inspiracija trenutka i vjerojatno ne izražavaju neka dublja uvjerenja. To u prvom redu vrijedi za njegovu lekciju iz domoljublja koju je u Saboru prepotentno pokušao održati HDZ-ovu zastupniku Davoru Stieru, tvrdeći da on Hrvatsku ne poznaje pa je stoga ne može ni razumjeti ni voljeti.

Problematičan stav

Postavljati se u stvarima ljubavi prema Hrvatskoj kao arbitar - to je intelektualno prilično problematičan stav. Jer, o emocijama se ne može suditi. Usto, neugodno podsjeća na navadu bivšeg premijera Sanadera da se hvali kako Hrvatsku nitko ne voli više od njega. Što se iz te silne ljubavi rodilo, dobro je poznato. Milanovićevo dociranje o osjećajima prema Hrvatskoj ni Stier ni iseljeni Hrvati nisu zaslužili. Ako je u njemu ipak moguće naći neko zrno smisla, onda ga može biti samo u oponiranju godinama u HDZ-u uvriježenom stavu da je dijaspora mjera ljubavi prema Hrvatskoj. Takozvanim domovinskim Hrvatima stalno se od 1990. nabija kompleks da im je domoljublje tanko i sumnjivo, za što bi kao vrhunski argument trebala poslužiti činjenica da nisu bježali iz Jugoslavije. Oba su stava jednako pogrešna: Milanovićevo ignorantsko odricanje da bi iseljeništvo moglo voljeti Hrvatsku, baš kao i HDZ-ovo praktično tretiranje dijaspore kao čuvara jedino pouzdanog hrvatstva. Uostalom, licitiranje osjećajima prema Hrvatskoj, kao i bilo kakvo razglabanje o ljubavi prema državi apsolutno spada u nacionalistički diskurs. Nakon svega što se proteklih godina dogodilo, nakon što su veliki domoljubi iskoristili i skoro upropastili državu, vrijeme je da se umjesto o ljubavi govori o poštovanju i odgovornosti prema Hrvatskoj. Emocije u tim stvarima nisu obavezne, ni kod političara ni kod građana. Dovoljno je da su građani prema državi lojalni, a političari odgovorni. Za Hrvatsku bi takav stav sigurno bio produktivniji. Mnogo produktivniji od dosad prakticiranog. Nešto je drugačije prirode Milanovićevo u posljednje vrijeme učestalo spominjanje nacije. Najviše se prašine diglo kad je tijekom nedavnog posjeta Njemačkoj ustvrdio kako je hrvatska nacija zbog svojih unutarnjih razlika “nevjerojatan paradoks” te je “nije lako držati zajedno”. Nakon toga je premijer hrvatskim iseljenicima u Americi objašnjavao razliku u regionalnim karakterima služeći se stereotipima o guslama i tamburama. Inzistiranje na razlikama u nacionalnom korpusu, još više nazivanje hrvatske nacije paradoksom, baš kao i prethodna izjava o slučajnoj hrvatskoj državi, strašno su uzbunili dežurne domoljube, pa su ovi požurili da šefa hrvatske Vlade odmah optuže za vrijeđanje i blaćenje naroda i cijele države. Milanovićevo izlaganje u Berlinu nije uvredljivo, ali jest neuobičajeno. Zašto bi bilo uvredljivo govoriti o onome što je notorno: da među Hrvatima postoje ogromne razlike? Ali je svakako neuobičajeno da premijer o tome govori u inozemstvu, tijekom službenog posjeta. U takvim je prilikama standardno i primjerenije govoriti o onome što državu spaja, a ne o onome što je dijeli. Naravno da su tako intonirano Milanovićevo izlaganje domaćini primili s čuđenjem jer ni razlike među Nijemcima nisu male, pa ipak to ne smatraju glavnim problemom zemlje niti o tome debatiraju po svijetu.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista