IZ LONDONA ANA MUHAR Trebaju li se Britanci sramiti svog premijera?

Čim se počela prikazivati na londonskom West Endu, predstava “Posh” postala je hit. Inteligentna anegdota mlade autorice Laure Wade o večeri skupine studenata Oxforda okupljenih u studentskom klubu ima sve sastojke za zadovoljavanje zahtjevne londonske publike: politiku, humor, lingvističke igre i uvijek dobrodošli klasni okršaj. Akteri priče, kao i klub kojem pripadaju, a koji datira iz davnih vremena i u svoje redove prima samo članove najotmjenijih obitelji, su izmišljeni, ali ne u potpunosti. Naime, među momcima na pozornici, odjevenim u frakove šivane po mjeri, publika je bez oklijevanja prepoznala vladajući set Ujedinjenog Kraljevstva - Davida Camerona, njegova ministra financija Georgea Osbornea i gradonačelnika Londona Borisa Johnsona, a u izmišljenom klubu oxfordskih studenata Riot Club njegovu postojeću verziju klub Bullingdon.

Gradski ljevičari bili su osobito oduševljeni predstavom, neki od njih gledali su je više puta doživljavajući je prije svega kao kritiku aktualne političke scene i “poziv na razmišljanje”, kako ju je opisao bivši laburistički spin doktor Alastair Campbell. Elitni London osjećao se prozvanim, tvrdeći da Wadeina verzija njihovih studentskih dana ne odgovara istini, ističući da je Wade, koja je pohađala državne škole i odrastala u skromnim uvjetima, nema pojma o tome onome što se događa na Oxfordu. Činjenica jest da je njezin scenarij predstave temeljen na anegdotama njezina partnera Samuela Westa, koji je bio student na Oxfordu (iako ne i član prestižnih klubova). Bilo kako bilo, Laura Wade postala je zvijezda kazališnih krugova, a predstava “Posh” pretvorena je u film “Riot Club” koji je čitavu priču dodatno dramatizirao i dodao joj noir karakter.

Oblatiti torijevce

Ipak, ako je cilj predstave i potom filma bio oblatiti torijevce, čiji se vladajući vrh na trenutke čini kao slika i prilika britanskog “posh” - visokog društva, to nije ostvareno. Unatoč činjenici da je predstava prikazana tijekom prošle kampanje za parlamentarne izbore, a film uoči ovogodišnje, Britanci su odlučili u korist torijevaca, a Posh je ostao u ladici “fikcija”.

Do trenutka kada se na policama britanskih knjižara pojavila knjiga “Call me Dave” (Zovite me Dave, op. a.). Autor ove netom objavljene neautorizirane biografije britanskog premijera Davida Camerona je Michael Aschroft, dobro poznati i jednako toliko kontroverzni lik britanske političke scene. Pokrovitelj konzervativne stranke koji je za nju osigurao više od šest milijuna funti vlastitog novca nebrojeno je puta prozivan zbog izbjegavanja plaćanja poreza, jednako toliko puta spašavan od strane uglednih torijevaca, uključujući Camerona.

Iako autor tvrdi suprotno, teško je ne zaključiti da je novoobjavljena knjiga Ashroftova osveta jer mu premijer proljetos, u novom sastavu vlade, nije osigurao obećano mjesto u svojem kabinetu. I tako je nastala biografija koja Britancima otkriva niz šokantnih, sramotnih i prije svega zabavnih detalja o premijeru, zbog kojih će zasigurno ostvariti rekordnu prodaju.

Neki od njih kao da su sličice iz ranije opisane predstave; za vrijeme svojih studentskih dana premijer je pripadao prestižnom privatnom klubu Bullingdon Club (u isto vrijeme kada i Boris Johnson, George Osborne i holivudski glumac Hugh Grant) gdje je sudjelovao u razvratnim noćima punih alkoholiziranja i vandalizma, poput one prikazane u predstavi. Alkohol, marihuana i perverzni rituali, uključujući jedan u kojem je mladi Cameron “gurao intimni dio svoje anatomije u svinjsku glavu” kao dio klupske inicijacije - bili su dio njegove studentske svakodnevice.

Fizički dokazi

Premijer je i u odrasloj dobi uživao u nesvakidašnjim zabavama, u kući Cameronovih dijelio se kokain, postoji i fotografija koja prikazuje premijerovu suprugu tijekom konzumiranja droge. Navodno. Svaki od navedenih detalja dolazi od izvora koji tvrde da su čuli ili vidjeli opisane situacije, iako do sada nije ponuđen nijedan fizički dokaz da su se one uistinu dogodile. Sama koautorica knjige, novinarka Isabel Oakeshott, tvrdi da se ne radi o “aferi Watergate, već studentskim ludorijama”, stoga pravi dokazni materijal nije ni nužan. Zato što je poznato da Cameron pripada tom društvenom sloju, ljudi će zaključiti da je vjerojatno doista bilo tako, predviđa. Nije teško zamisliti bogate dječake kako testiraju granice razvrata i pijanstva, jednako tako nije teško zamisliti susjede iz bogatog Chipping Nortona kojih sat vremena od Londona - a koji osim Cameronovih uključuju bivšu šeficu Murdochova News Internationala Rebeku Brooks i nekoć najplaćeniju britansku TV ličnost Jeremyja Clarksona - kako provode večeri u dekadentnim druženjima. Knjiga, koja otkriva i neke politički relevantne detalje poput Cameronova sukoba s Washingtonom i neodlučnost u aktivnostima na Bliskom Istoku, namijenjena je narušavanju ugleda britanskog premijera, iako nekoliko mjeseci nakon trijumfalne pobjede torijevske stranke tomu za sada ustvari i nema mjesta.

Ipak, njezin tajming je senzacionalan. Britanci su jesen dočekali s novim šefom opozicije - ljevičarskim veteranom Jeremyjem Corbynom. Osim što je njegov odabir na mjestu šefa laburističke stranke uznemirio političku pozornicu zemlje - mediji su upozoravali da je njegov odabir opasan, neki političari i analitičari preklinjali su glasače da ne srljaju u propast, dok su se oduševljeni pristaše upisivali u stranku koja je u samo mjesec dana primila više od sedamdeset tisuća novih članova - on je podcrtao klasnu podijeljenost Britanije. S jedne strane tu je Jeremy Corbyn, neugledne vanjštine u nemarnim odjevnim kombinacijama, bivši sindikalist kojem je sudjelovanje na prosvjedima sinonim za dobro provedenu večer. On se protivi Britaniji koja koketira s bankarima i stranim investitorima sumnjivog porijekla. Iako na tvrdnje o premijerovu navodnom incidentu sa svinjom “nema apsolutno nikakav odgovor”, jasno je da se protivi i Britaniji visokih klasa, Britaniji privatnih klubova, privilegija i nejednakosti, Cameronovoj Britaniji.

Velika budućnost

Kao sin bankara iz ugledne obitelji, David Cameron od mladih je dana uživao status visokih klasa. Školovan na najuglednijem internatu za dječake, Etonu, vrlo je rano naučio da je vjerojatnost da mu slijedi važna budućnost velika. Prije Camerona, na Etonu se školovalo čak osamnaest premijera Ujedinjenog Kraljevstva i barem jednako toliko međunarodnih monarha i članova aristokratskih obitelji. Aktualna britanska vlada sastavljena je od bivših učenika Etona i sličnih internata Harrow i Westminster. Vodeći odvjetnici u zemlji bili su njihovi školski kolege, baš kao i politički urednici BBC-a i dnevnih novina The Times, The Daily Telegraph i The Sun, čak i najpoznatiji glumci, poput Oscarom nagrađenog Eddija Redmaynea. “Eton je riječ sa samo četiri slova, a stotinu asocijacija. Eton je sinonim za visoku klasu i lakoću aristokratskog postojanja, kao i njihova prava. Eton je riječ koja izaziva jednaku količinu ismijavanja i ljutnje, kao i poštovanja. Njegov polaznik - Etonian - riječ je koja opisuje status i privilegije od rođenja, a istovremeno izriče uvredu, ovisno u tome tko je koristi i u kojem kontekstu”, rekao je Jason Cowley, urednik časopisa New Statesman.

U kontekstu nedavnog istraživanja britanske vlade koji je rezultirao izvještajem “Elitistička Britanija” on je zabrinjavajući dokaz nedostatka socijalne mobilnosti u zemlji. On pokazuje da je 71% sudaca, 62% generala, 43% kolumnista vodećih novina, 50% članova gornjeg doma britanskog parlamenta House of Lords, 36% nacionalnog rugby tima, 33% nacionalnog kriket tima, 26% šefova na BBC-u i 44% pojedinaca s liste najbogatijih Britanaca Sunday Timesa pohađalo privatne internate.

Izvan dodira

Ti su podaci osobito veliki kada se u obzir uzme da je samo sedam posto cjelokupnog britanskog stanovništva pohađalo navedene fakultete. Slični podaci vrijede za bivše studente prestižnih sveučilišta Oxford i Cambridge, iako ih je pohađao samo jedan posto stanovništva. Konkretno, David Cameron studentske je klupe dijelio s, među ostalima, ministrom kulture Edom Vaizeyjem, ministrom za business Nickom Bolesom, ministrom zdravstva Jeremyjem Hunton, ministrom pravosuđa Michaelom Goveom i Borisom Johnsonom.

Bivši britanski premijer John Major takvu situaciju komentirao je riječima: “U svakoj sferi britanskog utjecaja visoki stupovi društva trenutačno su u rukama privatno obrazovanih bogatih klasa”. Ni aktualni premijer David Cameron ne skriva takvu situaciju. “Samo trebate pogledati sastav visokih slojeva parlamenta, sudstva, vojske i medija. Tu nema raznolikosti, nema socijalne mobilnosti kakve bi trebalo biti”, rekao je Cameron.

Ovakva slika Britanije dovodi u pitanje ne samo mogu li samo određeni slojevi društva napredovati, već i može li aktualna vladajuća garnitura doista shvatiti potrebe prosječnog građanina Ujedinjenog Kraljevstva. Out of touch (izvan dodira) termin je koji laburisti ponavljaju kada govore o vladajućim torijevcima, tvrdeći da je njihov način odrastanja i socijalni krugovi u kojima se kreću izvan dodira sa svakodnevicom Britanaca.

Problem s elitizmom

Kada je Jeremy Corbyn neočekivano postao superstar britanskih ljevičara, analitičari su tražili razloge njegove popularnosti u razočaranju politikom njegovih prethodnika Tonyja Blaira i Eda Milibanda te njihova odmicanja od fundamentalnih laburističkih vrijednosti. No, da je to uistinu osnovni razlog, među Corbynovim obožavateljima ne bi bilo toliko mladih koji nisu imali prilike upoznati nijanse Novih laburista i njihovo koketiranje s centrom. Glas za Corbyna glas je revolucije protiv Britanije koja većini Britanaca danas ne pripada. Jedno nedavno istraživanje pokazalo je apsurdnu činjenicu da unatoč većim primanjima, s obzirom na ono što si mogu priuštiti, Britanci nisu imali tako nizak standard još od Drugog svjetskog rata. Iako se ekonomija u posljednjih trideset godina udvostručila, udvostručio se i broj Britanaca koji žive ispod granice minimalnog standarda života, sa 14% na 30%. On uključuje nedostatak triju ili više osnovnih životnih potreba, kao što su hrana, odjeća, krov nad glavom i grijanje. Čak 18 milijuna Britanaca živi u neadekvatnim životnim prostorima. Jedan od tri Britanca ne može si priuštiti grijanje. Scene bogatih zabava premijera opisanih u Ashcroftovoj knjizi toliko su daleko od njihova svijeta, da je gotovo nevjerojatno da se odvijaju u istoj državi, istome gradu.

Jedan zastupnik u parlamentu iz redova torijevaca u razgovoru za Magazin govori da je elitizam u njegovoj stranci postao veliki problem. On sam dolazi iz siromašne obitelji i jedan je od rijetkih torijevaca koji razumiju potrebe radničke klase. Zbog toga ga je Cameron postavio kao jednog od svojih bliskih savjetnika.

“Cameron je svjestan da stranka treba povećati socijalnu empatiju. Corbynmania nam s jedne strane odgovara, jer nitko uistinu ne misli da Corbyn može ostvariti idući mandat, s druge strane ona je upozorenje da jedan veliki dio Britanaca nije zadovoljan”, govori. Aktualna politička elita osobito je očita u Londonu, koji je postao pozornica bogatstva istisnuvši građanstvo na svoje rubove.

Rezultat: čitave ulice centra Londona noću su prazne jer u njima ne žive građani Londona, nego vikend posjetitelji iz Katara, Kine i bivšeg SSSR-a kojima odgovara porezna politika i ostali oblici dobrodošlice torijevaca. Stoga ne čudi da Corbynovo obećanje da će Britaniju vratiti Britancima zvuči tako slatko.