EKSKLUZIVNO

Ivica Olić: Doktor je rekao - imaš još 5 godina igranja na vrhunskoj razini. Ma daj mi dvije

Nogometaš Bayerna je večer proveo s novinarima Jutarnjeg lista u jednom teniskom klubu u Ottobrunnu
 Vjekoslav Skledar/Cropix

ZAGREB - U pustom kampu bavarskog nogometnog ponosa, samo smo fotoreporter i trener Mladen Frančić, s kojim sam zadnjih godina nerazdvojan. Želio je opipati Bayernov kamp iznutra. Nije baš neka senzacija, dok se ne pojave ljudi. Najprije Ivica Olić , nogometaš koji je prije godinu dana spašavao glavu (i obilnu godišnju plaću Louisa van Gaala) i najbolji njemački centarfor svih vremena - Gerd Müller.

Slavni centarfor, jedan od najvećih u svjetskom nogometu uopće, rado će pristati na slikanje i razgovor za hrvatske novine, iako nisam siguran da bilo što zna o maloj zemlji za veliki odmor. Pitao sam ga za Šukera, koji je također bio zlatna kopačka svjetskog prvenstva, kao i Gerd Müller 1970. godine u Meksiku, ali me njegov komentar nije oduševio. Onda sam pokušao s hrvatskim trenerima koji su ga vježbali i odgovor me također nije raspametio:

Ožiljci od Zebeca

- Da, sjećam se Branka Zebeca! Jedva smo čekali da trening završi, nije imao milosti. Mrzio sam Zebeca, jer nas je mučio, treninzi su mu bili vrlo oštri, ali - kod njega sam zabio najviše golova. No, nije bio dobar prema igračima...

Herr Müller, a Ivica Olić?

- Sad se tek vidi koliko fali Bayernu. Kada se vrati, sve će biti lakše, on je doista veliki igrač, otkako ga nema vidi se kakav je to gubitak...

Sjećate se još nekih hrvatskih igrtača?

- U Bayernu su igrala i braća Kovač, bili su dobri. Ostalih se baš i ne sjećam...

Sjećanja Gerda Müllera, nogometaša koji je proslavio Njemačku, ne sežu preduboko. Pitao sam ga kako se osjećao 1966. godine, kada je Engleska na Wembleyu prevarila Njemačku i otela naslov svjetskog prvaka, nepostojećim golom Geoffrey Hursta u 101. minuti.

- Poludio sam, ali i to je nogomet...

Shvatio sam da je vrijeme za slikanje. Zagrlio je Olića, spremno je pozirao i brzo se oprostio. Čekao ga je naporni radni dan pomoćnog trenera druge momčadi. Na papiru je inače šef omladinske škole, jer je tako zamislio Franz Beckenbauer , mozak Bayerna, čovjek čije ime podupire najslavniji njemački klub.

Dan prije intervjua s Gerdom Müllerom, koji sasvim sigurno neće ući u antologiju novinarstva, sjedimo u Ottobrunnu. Gusti snijeg prekriva teniski klub i Bavarsku. Pivo je prvoklasno, gospođe u lokalu su nešto starije nego kad smo ovdje bili zadnji put. No, tada smo bili u pjenušavom raspoloženju, tada je Olić matirao Manchester United. Centarfor dolazi bez štaka, ali - šepa. Makar mu je američki doktor rekao da će još pet godina trčati kao ptica trkačica.

Kakva je povijest Olićevih ozljeda, lomova, pucanja mišića, koljena, gležnjeva. Sve je pucalo...

- Zadnja ozljeda je bila najteža. I zbog stanke od devet mjeseci i zbog dnevnog ritma rehabilitacije, što znači da dva mjeseca moram osam sati biti u mašini. Ovaj put će mi trebati najviše truda za povratak. I tko zna što me još čeka. Znam da će me treneri mučiti, ali što će biti teže, to je povratak bliži. Ova je ozljeda je i vrlo kritična i vrlo rizična, mnogi su sportaši nakon ozljede hrskavice završavali karijeru. No, medicina je uznapredovala i doktor Richard Seldman ima iza sebe deset godina pozitivnih iskustava, sa 72 godine još operira i nakon operacije mi je rekao: “Još ćete pet godina igrati na top-razini!” Rekao sam: “Doktore, hvala, ne treba pet, dajte mi dvije!”

Koliko traje program rehabilitacije?

- Tri mjeseca, 90 dana moram raditi na povratku muskulature, mišići su mi atrofirali, jer dva mjeseca nisam uopće stao na nogu. Već vozim bicikl, a i hodam bez štaka.

Loptu još niste ni pipnuli?

- Nekoliko puta sam udario desnom, ali - k’o da nisam. Desna noga mi je obično služila za penjanje u autobus. Iako sam dosta važnih golova zabio i desnom. Vjerojatno - zabunom, uglavnom su bili odbijanci. I Lyonu, prvi gol, u polufinalu Lige prvaka zabio sam desnom. S velikom žudnjom čekam svibanj, kada ću istrčati na teren, a nakon toga dolazi i lopta. Tada počinju pripreme, koje će početi u srpnju. Osam mjeseci ću pauzirati. Planirao sam, ali samo u mašti, da ću igrati finale Lige prvaka, ako Bayern, naravno dođe do Wembleyja, ali ništa od toga. Ali, sljedeće godine je finale u Münchenu, to će biti kruna karijere. Finale pred mojom publikom.

Doktor koji vas je operirao je top-doktor za tu vrstu ozljeda u svijetu. Koga je sve vratio na teren?

- Operirao je Michalea Owena, zatim Henryja Larssona, prije mene je pod nožem bio Ruud van Nistelrooy. U njegovim rukama bili su i Lothar Mathaus i Hasan Salihamidžić, Bayern ima izuzetno povjerenje u tog doktora.

Ovo je bila teža ozljeda od one koju ste zaradili u Splitu, protiv Brazila?

- Ona ozljeda je bila veći šok, no ova je bila teža. Ta ozljeda me jako potresla, dok sam se s ovom zadnjom borio 70 dana. Došao sam do zida i morao na operaciju. Prve naznake ozljede, možda to ne bih morao reći, osjetio sam igrajući tenis u Davoru. Tada me prvi put zaboljelo koljeno. Mislio sam da je to umor, sezona je bila naporna. Iako, pretjerao sam s tenisom, igrao sam, četiri sata dnevno, kao da vježbam za Wimbledon. Shvatio sam da moram ugasiti motore. Stao sam, no na pripremama u Trentinu sam osjetio bol u koljenu. Doktor Müller-Wolfhart je odmah dijagnosticirao stvar, rekao je - nije dobro. Dobio sam injekciju, koja bi ubila bizona, mjesec dana je bilo OK, ali od tada sam se mučio. Nisam mogao pošteno trenirati, da o utakmicama ne govorim, nisam mogao ni spavati od bolova ni hodati i morao sam na operaciju.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 03:38