IVICA DAČIĆ 'Mali Sloba' će odlučiti o srpskim izborima: Od šefa propale Miloševićeve stranke pretvorio se u glavnu zvijezdu političke scene

Koliko puta sam umro, a ti me oživjela, zapjevao je zajedno s nekadašnjim ultimativnim seks simbolom jugoslavenskog folka Vesnom Zmijanac. Ne u nekoj kafani, nego na pozornici uglednog Sava centra, skoro kao u nekom beogradskom Lisinskom, patetično je zagrlio mikrofon na koncertu folk pjevačice Ane Bekute, zavijajući ‘Kad zamirišu jorgovani’. Među uzvanicima u prvom redu kamere su uhvatile Borisa Tadića, koji nije uspio na vrijeme sakriti podrugljivu grimasu. Par dana kasnije, po objavljivanju izbornih rezultata, zgodnom predsjedniku Srbije taj starmali zdepasti političar s pozornice Sava centra više nije bio nimalo smiješan.

Kasno navečer nakon zatvaranja birališta širom Srbije bilo je jasno: Ivica Dačić ne samo da je živ da življi ne može biti, nego je iz pepela digao i Socijalističku partiju Srbije (SPS), koju je naslijedio od pokojnog Slobodana Miloševića. Svi promatrači odmah su mu, jednoglasno, dodijelili status najvećeg pobjednika izbora: točno je da je sa svojim socijalistima osvojio manje glasova nego Demokratska stranka (DS) Borisa Tadića i Srpska napredna stranka (SNS) Tomislava Nikolića, ali te su stranke osvojile barem trećinu glasova manje nego na prethodnim izborima, dok je njegov SPS sada udvostručio rezultat, popevši se sa 7,4 na 15,3 posto osvojenih glasova, što mu je donijelo presudnih 45 mandata u parlamentu. Kad je preuzeo SPS 2006. godine, to je bila poražena, polumrtva strančica na izdisaju, slično JUL-u Mirjane Marković, Jugoslavenskoj levici koja je u međuvremenu sasvim pometena s političke scene Srbije. A da je kampanja trajala dulje, osvojili bismo još i više, samouvjereno se pohvalio Dačić, a analitičari mu daju za pravo. Jučerašnji mrtvac danas je glavna zvijezda na političkom nebu Srbije.

Kako mu je to uspjelo?

Ono što je udahnulo sasvim novi život Miloševićevoj stranci nisu folk pjevačice kojima se Ivica Dačić i inače rado okružuje, nego iznimno vješto vođena predizborna kampanja. To je bio školski primjer dobre kampanje, komentirao je glavni urednik beogradskog dnevnog lista Danas Zoran Panović. Nekadašnji Miloševićev glasnogovornik, poznat po nadimku “mali Sloba”, u govorima i u spotovima uspješno je kombinirao Josipa Broza Tita sa Slobodanom Miloševićem, slaveći kult čvrste ruke, reda i nacionalnog ponosa. Kampanju je složio kombinirajući elemente onako kako bi se to malo tko usudio: red socijalne pravde i dostojanstva radnika, red nacionalnog ponosa i prijetnje silom neprijateljima, ma gdje oni bili.

U postizbornom trijumfalističkom raspoloženju, Ivica Dačić (46) otkrio je svoj cilj: želi postati predsjednik Srbije. Na idućim izborima ja ću biti predsjednik, a SPS će imati barem 20 posto glasova, drčno je objavio. Koliko je ambiciozan i uporan, ni to nije isključeno, bez obzira na to što to danas još izgleda malo vjerojatno, pored živih Tadića i Dragana Đilasa.

On ima 46 godina i najmlađi je srpski političar prve lige, ako ne računamo ljutog opozicionara Čedu Jovanovića. U godinama kad se drugi tek okušavaju u prvim koracima u politici, već je dokazao da je sposoban za najteže obrate: od totalnog luzera groznog imidža na čelu propale stranke omraženog diktatora, u samo nekoliko godina premetnuo se u lidera moderne, svima prihvatljive stranke bez koje se ne može ni razmišljati o vlasti. “Možda se u Srbiji još ne zna tko će biti predsjednik, ali se sigurno zna tko će biti premijer”, trijumfalno je izjavio u izbornoj noći, osvijetljen crvenim plamenom navijačkih baklji.

Rođen na Kosovu, u Prizrenu, Dačić se Beograda dokopao tek krajem 80-ih, kad je upisao Fakultet političkih znanosti. Osnovnu školu završio je u Žitorađi, mjestu poznatom po tome što je u njemu rođena Svetlana Ceca Ražnatović, još jedna folk zvijezda s kojom se Dačić rado družio. I danas se hvali da je fakultet završio s najboljim ocjenama, kao jedan od najboljih studenata uopće, i vrlo brzo se dokopao mjesta predsjednika mladeži Miloševićeve Socijalističke partije Srbije.

Suvremenici su svjedočili da je sve činio ne bi li se što više ulizao Slobi i njegovoj supruzi Mirjani Marković, pa je čak i kosu puštao tako da što više nalikuje Miloševićevoj frizuri. Sa 26 godina postaje Miloševićev glasnogovornik, i ostaje uz njega sve do kraja, do dramatičnog voždovog hapšenja u Titovoj vili “Mir” na Dedinju.

Službena biografija kaže da usprkos relativnoj mladosti ima debelo političko iskustvo: zastupnik je u parlamentu Miloševićeve Jugoslavije od 1992., a nakon pada Miloševića u masovnim demonstracijama 5. oktobra 2000. probija se u vrh Socijalističke partije Srbije. Od izvanrednih izbora raspisanih krajem 2003., nakon ubojstva demokratskog premijera Zorana Đinđića, koje je dramatično zaustavilo dotad brzi hod Srbije prema reformama i Zapadu, Dačić je biran za predsjednika kluba zastupnika SPS-a u parlamentu, a krajem 2006. izabran je za predsjednika Socijalističke partije Srbije na kongresu koji je započeo jednoglasnim usvajanjem “Rezolucije o historijskoj ulozi Slobodana Miloševića”. Uspio je pobijediti svog protukandidata Milorada Vučelića, starog Miloševićevog kadra i bivšeg direktora Radio-televizije Srbije, zahvaljujući obećanjima da će kad-tad morati odgovarati oni koji su isporučili Slobodana Miloševića Haagu. “A to će biti i cilj SPS-a”, obećao je, sasuvši drvlje i kamenje na Demokratsku stranku, koja je uhapsila i izručila Miloševića. DS je nazvao najvećom političkom elementarnom nepogodom u povijesti Srbije koju po svaku cijenu treba rušiti, istaknuvši da se, dok se njega pita, neće biti izručenja Haaškom sudu. Samo par godina kasnije, Dačić je ministar unutrašnjih poslova Srbije čiji ljudi hapse posljednjeg, najtraženijeg haaškog bjegunca, generala Ratka Mladića.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg