KLINČ SA ŠOGORICOM

ISTINITA PRIČA Položila me na bijeli krevet u mojoj sobi. Činilo mi se da se gubim u erupciji užitka

Sasvim sam obična, tridesetogodišnja službenica jedne zagrebačke banke. U braku sam, imamo djevojčicu Doru. Postoji jedan problem. Trenutno, naime, živim sa sestrom svoga supruga...

Rodom sam iz malog mjesta u Dalmatinskoj zagori, ali od srednje škole živim u Zagrebu. Pred kraj srednje škole preselila sam se k Petru u njegovu veliku roditeljsku kuću u predgrađu. Uskoro smo se vjenčali i dobili Doru.

Prvih godina braka često smo pozivali u goste naše prijatelje od kojih su većina bili Petrovi prijatelji i prijateljice iz djetinjstva i iz škole. Ja nisam poznavala mnogo ljudi, a i željela sam što prije raskinuti sve spone koje su me vezivale uz prošlost i moje podrijetlo. Posjećivale su me jedino moje prijateljice iz učeničkog doma, Katarina i Lena, koje su mi skraćivale duge mjesece iščekivanja poroda. S vremenom su se i ti posjeti prorijedili jer je svaka od njih krenula svojim stazama: Katarina se udala i odselila u Čakovec, a Lena mi je samo povremeno dolazila donoseći mi neobične kolačiće i još čudnije knjižice koje je izučavala u svom nestvarnom svijetu. Ponekad sam žalila za njima jer su me još jedino one podsjećale na duge godine domskog života koje smo dijelile, činilo mi se jako, jako davno.

Sada, kad se sjetim kako smo učile zatvorene u nužnicima doma, s tugom pomislim na moju Doru kojoj smeta i naše šaputanje. Nama ništa nije smetalo jer smo željele dokazati kolegicama u razredu, koje su živjele s roditeljima u udobnim stanovima, da smo jednako dobre, ako ne i bolje od njih, domaćih djevojaka.

Prvi put kad sam trebala odgovarati lektiru, hrabro sam izašla pred razred obradovavši se što ću moći izreći svoje oduševljenje romanom. Već nakon prve rečenice začula sam prigušen smijeh nekih učenika. Nakon treće rečenice mnogi su, ne skrivajući podsmijeh, imitirali moj naglasak. Uzalud ih je profesorica umirivala - šutjela sam postiđena i rumena.

dok su moje prijateljice i dalje nastavile govoriti kao i prije, izmamljujući kod mnogih podsmijeh, ja sam uporno upijala rečenice i fraze učenika u školi, putnika u tramvaju ili krišom hvatala ulomke razgovora prolaznika. U tišini naše sobe, kad su već sve učenice spavale, ponavljala sam pod pokrivačem riječi i rečenice. U trećem sam razredu već toliko ovladala zagrebačkim govorom da sam mogla bez problema sakriti svoje podrijetlo.

Iako je kućni red našeg učeničkog doma bio strog i nismo smjele ostajati vani duže od 22 sata, pronalazila sam bezbroj načina da se viđam s dečkima. Rado su me pozivali van, bila sam drugačija od drugih djevojaka koje su bile nesigurne i stidljive. Ja sam se željela nametnuti, smijala sam se glasno, izazovno, gledajući u oči mladićima koji su crvenjeli od mog pogleda. Zabavljalo me je njihovo zbunjeno zamuckivanje, a vlažni, drhtavi dlanovi kojima su bojažljivo dodirivali moju ruku dokazivali su mi kolika je moja moć nad njima.

Dopuštala sam da mi dodiruju i nespretno gnječe grudi u mračnim i hladnim vežama zagrebačkih gornjogradskih ulica ne brinući se da bi netko mogao za to saznati. Neke sam od njih i voljela, bili su nježni prema meni, uzvraćala sam im poljupce pokušavajući probuditi u sebi onaj slatki treptaj o kojem su šaputale moje prijateljice. Ništa od svega toga nisam osjetila. A dopuštala sam im mnogo.

Dodirivali su me kao da biraju voće na tržnici, pažljivo da ne sruše brižljivo složenu hrpu, a kad bi shvatili da se ne opirem, grabili bi žurno kao da se boje da bi ih netko mogao zaustaviti. Nisam uživala, bila mi je odbojna ta mješavina nervoze i pomame, straha i grubosti, ali ništa nisam govorila. Na velikom odmoru prilazili su mi nepoznati mladići iz starijih razreda i pozivali me na kavu poslije škole. Pristajala sam znajući da ću i ovaj put zakasniti na ručak. Prije nego što bih pritisnula staru kvaku na vratima naše sobe pokušavala sam odagnati od sebe strah i nelagodu.

Što li su tada one mislile o meni? A tek kad bi saznale pravu istinu…

Toliko sam žudjela za nježnošću i ljubavlju, tijelo me je boljelo za nečijim blagim dodirom, ali ništa od svega toga nisam mogla osjetiti. Tragala sam, kao što se traga za nečim najvrednijim, dugo i uporno, ali bezuspješno.

Jedino sam Leni mogla povjeriti svoju bol i najtajnije misli. Razumjela me, šutke slušajući ispovijedi koje se nisam usudila priznati ni sebi.

Odlučila sam što prije pronaći način da se iselim iz doma punog djevojaka. Moji roditelji, koji su oduvijek imali bezgranično povjerenje u mene, složili su se sa mnom da bih imala više mira za učenje negdje u iznajmljenoj sobi, tim više što sam im objasnila da ću je moći plaćati novcem od učeničke prakse.

Petra mi je poslalo samo nebo. Simpatičan student više građevinske bio je dovoljno daleko od ogovaranja i pričica koje su kružile o meni.

Upoznali smo se sasvim slučajno, dok smo u Gradskoj knjižnici tražili istu knjigu. Petar mi je ponudio da je ja prva pročitam, a kad završim da ga nazovem i javim mu gdje ćemo se naći. Bila sam presretna zbog tog dogovora, odlučna okrenuti novu stranicu u svom životu. Tristotinjak stranica romana pročitala sam u jednom dahu pa sam već nakon dva dana nazvala Petra:

- Nina ovdje, ona iz knjižnice. Nadam se da se nisam uzalud žurila s čitanjem. Želiš li još onu knjigu? - upitala sam praveći se zbunjena.

- Naravno, mislio sam da mi se nećeš javiti. Možeš li doći danas u pet pred knjižnicu? - upitao je Petar nesigurno.

Dugo sam se uređivala za ovaj susret. Izabravši traperice i kožnu jaknu željela sam ostaviti utisak jednostavne, obične djevojke. Nije mogao sakriti osmijeh i iznenađenje kad me je ugledao.

- Znaš, prošli put jedva da sam te pogledao. Bojao sam se da te neću prepoznati - zbunjeno je objašnjavao.

Smješkala sam se, skrivajući svoje misli iza duge crne kose. Prošli put sam imala kosu podignutu u rep pa sam zasigurno drugačije izgledala. Nakon razmjene knjiga Petar me je pozvao na kavu. Sjedili smo sve do mraka brbljajući o školi, o njegovom hobiju - maketarstvu… Iako smo razgovarali o svemu ja sam vješto izbjegavala otkriti mu da živim u učeničkom domu i da nisam s roditeljima u Zagrebu. Tek nakon dva mjeseca druženja i izlaženja otkrila sam i taj djelić moga života. Zašutio je, a ja sam preplašena upitala:

- Više me ne voliš jer živim u domu? Smeta ti što nisam Zagrepčanka? - upitala sam.

- Ma ne, pogrešno si shvatila! Ne razumijem zašto si sve to skrivala od mene?! - upitao je tužno me pogledavši.

- Bojala sam se da ćeš me prestati voljeti - dodala sam potrudivši se zaplakati.

Zagrlio me je šapnuvši mi nježno:

- Ludice moja, znaj da te volim najviše na svijetu. Nikog nisam volio kao tebe - dodao je ozbiljno.

Nakon toga sve je išlo brže. Petar me je upoznao s roditeljima koji su posjedovali lijepu obiteljsku kuću pod Sljemenom. Njegovoj sam se majci svidjela jer sam bila tiha i skromna, toliko drukčija od bučnih i nametljivih djevojaka iz njihovog susjedstva. Nisu prošla ni tri mjeseca kad su mi ponudili da se doselim u gostinjsku sobu.

- Soba je ionako prazna, a tebi sada treba mir pred kraj školske godine.

- Petar spava na katu, nemoj se stidjeti. Dobar je on dečko - šapnula mi je njegova majka.

Teškom mukom sakrila sam svoje oduševljenje ovim pozivom jer sve je teklo onako kako sam željela i planirala. Znala sam da je dovoljan još samo jedan okretaj ključa i brava Petrovog djetinjeg srca bit će mi zauvijek otljučana.

Baš tih dana Petrova se majka teško razboljela pa sam preuzela na sebe kućanstvo, pripremala obroke za bolesnicu, pomagala joj i hranila je kao da mi je majka. Netko bi možda i pobjegao u takvoj situaciji, ali mene je zadržala njezina ovisnost o meni i blagi smiješak kojim mi je nijemo zahvaljivala. Ponekad je, dok sam joj namještala jastuke, kao da se ispričava zbog svoje bolesti, govorila:

- Pusti to, dušo. Nemoj zapustiti učenje zbog mene. Petar će to napraviti kad se vrati - govorila je tiho.

Sve sam njezine isprike otklanjala smatrajući da je to moja dužnost. Nije mi bilo teško išta učiniti za tetu Helenu. Silno su mi nedostajali roditelji…

- Baš se radujem Veri, već se dugo nismo vidjele. Ona ne voli dolaziti kad je Martin kod kuće jer onda ne može pričati - dodala je našalivši se. Pri tom je slabašno razvukla osmijeh blijedim mršavim licem.

- Napravit ću kiflice za vaše gošće, a nešto će valjda i Petru ostati! - spremno sam rekla.

Složila se zadovoljna što sam tako brižna prema njoj i njezinom sinu.

Dok sam mijesila tijesto i iščekivala Petrov povratak, skovala sam plan koji je postao tako lako ostvariv. Trebala sam uloviti najpogodniji trenutak, a ostalo će, vjerovala sam u to, ići samo od sebe. Duboko u sebi znala sam da je mnogo toga što sam namjeravala napraviti neiskreno, ali tada nisam znala nego tako i samo sam pokušavala istjerati iz sebe taj nelagodni osjećaj da bi sve trebalo biti drukčije, ali ne znam kako…

Već su gotovo pola sata gošće bile kod bolesnice i njihov je razgovor postajao sve opušteniji i glasniji, praćen grlenim smijehom susjede Vere. Petrova majka bila je sretna i konačno se, nakon dosta vremena, osjećala bolje.

Složivši na tanjurić kolačiće, tihim sam se koracima popela stepenicama do Petrove sobe. Odloživši ih na radni stol, osluhnula sam šum vode koji je dopirao iz kupaonice praćen njegovim zviždukanjem.

Vrata su bila pritvorena te sam, onako iz sobe, mogla vidjeti njegova snažna leđa i malu čvrstu stražnjicu koja je svojom bjelinom isticala preplanulost njegovog tijela. Prvi put u životu poželjela sam dodirnuti tijelo muškarca, i to ne bilo kojeg već njega, kojeg sam voljela i cijenila kao najboljeg prijatelja. Njega se nije moglo ne voljeti. Pomagao mi je u svemu, dijelio savjete i tješio, no strogi odgoj učinio ga je nekako nesigurnim i suzdržanim u pokazivanju ljubavi.

Petar je čekao da se vjenčamo, strpljivo podnoseći sve moje otvorene aluzije i izazovne dodire. Ja sam mu svoje slobodno ponašanje tumačila željom koju sam za njim osjećala. Bio je još zaljubljeniji, sretan u mojoj obmani.

Kad se lagano okrenuo, moje su male ruke čvrsto stiskale njegove grudi i polako se, zastajkujući, spuštale niz slabine. Stidljivo me pogledavši u oči, kao kakva zbunjena djevojka, prošaputao je jedva čujno:

- Nemoj, Nina!

To sam, svjesno prečuvši, pustila da odnese voda. Prvi put sam osjetila uzbuđenje o kojem sam znala samo iz priča. Petar je požudno poljupcima prekrivao moje tijelo ne misleći ni na što. Gusta vodena para potpuno je zamutila ogledalo i kupaonicu. Osjetih laganu nesvjesticu, kao da klizim između sna i stvarnosti. Brzo, spretnim pokretom, Petar je ispružio ruku i zatvorio toplu vodu koja je tekla. Sreća i spoznaja da je konačno dodirnuo ono što je samo naslućivao učinili su ga lijepim. Blijedog lica koje se lagano rumenjelo bio je nalik djevojci.

a glatke obraze prilijepila mu se mokra kosa. Poželjeh ga ljubiti takvog, dugo.

Nitko nije primjetio naše odsustvo. Još mnogo puta kasnije nalazili smo se u mojoj ili njegovoj sobi. Bili su to naši najljepši dani, no nikada poslije nisam s njim osjetila onoliku bliskost kao prvi put.

Ja sam u to vrijeme upravo završavala četvrti razred i pripremala se za upis na fakultet. Željela sam studirati književnost te sam posudila mnogo knjiga koje sam morala pročitati preko ljeta. Miris lijekova i teški vonj tuge i bolesti bio se uvukao u zidove kuće. Ugasli pogled Petrove majke podcrtavao je smisao njezinih molitvi koje su isprekidane dopirale do mene.

- Dobro se pripremi za fakultet. Pazi na Petra, još nije sve završio… - govorila je teško i isprekidano, a onda nastavila:

- Dobar je on dečko. Nadam se da ćete ostati zajedno…

Prekinula sam je poljupcem, obećavši joj da će sve biti dobro. Obje smo znale da jedino ona neće biti tu da sve to vidi.

Kad sam zatvorila za sobom vrata njezine sobe, nisam dugo mogla zadržati u sebi grudicu koja se penjala - povraćala sam mnogo i često. Bila sam toliko izmučena mučninama da više nisam mogla misliti ni na što. Znala sam, a uskoro i moji roditelji, da sam trudna i da od studija neće biti ništa.

Nisu mi mnogo predbacivali jer su moju odluku da upišem fakultet sada kad sam “našla muža” držali budalastom.

Moja je trudnoća bacila svjetlo na sve ono što se posljednjih tjedana događalo u kući. Petar i njegov otac pazili su na mene i pretakali tako svu svoju tugu u ljubav za mene i dijete.

Dorino rođenje sve je izmijenilo. Ja sam se predala njezi djeteta i brizi za kuću, a Petar je iz dana u dan bivao sve nezadovoljniji. Dječji plač noću, nove obveze, sve mu je to smetalo dok je spremao ispite. Nekoliko je puta pokušavao, bodrili smo ga otac i ja, ali bezuspješno. Polako se prepuštao tupom gledanju kroz prozor ili beskrajnom spavanju s knjigom u ruci. Odluka da se zaposli i prekine studij bio je samo jedan u nizu hirova koji su bili sve češći . Bez majčine podrške Petar je postao djetinjast i nezreo muškarac kojeg sam sve manje voljela. Navečer, kad je umoran dolazio kući, predbacivao mi je da sam zapustila kuću i zanemarila ga. U početku sam se trudila, a kasnije, kad mi je dosadilo tražiti objašnjenja, pravila sam se da ga ne čujem.

Oboje smo imali tek nešto više od dvadeset godina, a vodili smo život sredovječnih parova. Nadala sam se da je sve to privremeno i da će sve biti drukčije kad se osamostalimo.

Dora je već imala četiri godine kad smo se odlučili preseliti u bakin stan u središtu grada.

Te godine iz Francuske se vratila Ivana, Petrova sestra, odlučna da ostane živjeti u Zagrebu. Raskid braka koji je trajao samo dvije godine, majčina smrt i tuga ostavili su tragove na njezinom lijepom licu. Bila je iznenađujuće nalik majci, kratke plave kose i dječačkog lica na kojem je dominiralo visoko, glatko čelo. O njoj se malo i rijetko govorilo, uvijek nekako nedorečeno, pa mi je njezina pojava od prvog susreta bila tajanstvena i zanimljiva. Kriomice sam je promatrala kako prinosi cigaretu usnama; prvo bi ih lagano ovlažila vrškom jezika i onda malčice razmaknula, zaklopivši pritom oči. Pripremila se na udisaj dima kao na tko zna kakav užitak. Sa strane, odakle sam je promatrala, činilo se kao da se otvara pupoljak nježnog ružičastog cvijeta. Bilo je u njoj nečeg nestvarnog što je neprestalno privlačilo moj pogled i zadržavalo ga duže nego što je pristojno. Pogledavši me, samo je šapnula:

rebala bi biti sretna, Nina. Imaš muža, dijete, stan. Što ti nedostaje? - upitala je kao da je u mom pogledu naslutila svu moju tugu i nezadovoljstvo. Nisam razmišljala smijem li to otkriti sestri moga supruga jer, činilo mi se, u tom djeliću vremena, da me samo ona može razumjeti.

- Ljubav - odgovorila sam tiho i podigla odbačenu lutku da je ne nagazi Petar koji je upravo ulazio u sobu.

On je, neobrijan i zapušten, trbuha napuhnutog od pića, raskrečivši noge kao ogroman žabac, stao posred sobe glupo se smješkajući:

- Pročitao te Francuz, Ivana. I što ćeš sada?! - upitao ju je.

ISTINITU PRIČU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKNAOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 18:57