ISTINA O DOPINGU: VLASNICA REKORDA KOJI NIKAD NEĆE BITI SRUŠEN 'Ne mogu reći da smo bili nevini. I tu bih završila priču'

Berlinski zid je srušen 1989. godine, ali dva atletska rekorda davno pokojne Istočne Njemačke, još nisu srušena. Rekord Marite Koch na 400 metara (47,60) iz 1985. godine i nevjerojatni hitac Gabriele Reinsch u bacanju diska. Istočnonjemačka atletičarka je 9. srpnja 1988. godine u Neubrandenburgu, na dvoboju DDR - Italija, bacila 76 metara i 80 centimetara i taj rekord nikad neće biti nadmašen. Mit o vječnim rekordima živi, iako su država i treneri, koji su ih fabricirali, odavno mrtvi...

Wasserliesch je predgrađe starog njemačkog grada Triera, na granici s Luksemburgom. Naš auto, nepoderive njemačke marke, već je umoran od 15-satnog putovanja na susret s vječnim svjetskim, rekordom. U neposrednoj blizini lokalnog groblja, na rubu šume, živi Gabriele Reinsch, danas udana Kramer. Na pločniku je parkiran luksuzni “Lexus”, gospođi očigledno dobro ide. Kada je otvorila vrata zapuhnuo nas je friendly osmijeh, a nas je obujmilo čuđenje. Očekivao sam krupnu ženu, nabildanih mišića, koja je hitnula disk 76,80 metara, jer za takav hitac je potrebna “muška” muskulatura. No, danas, sa 52 godine, Gabi Reinsch, udana za danskog biznismena Benta Kramera, istesana je manekenska figura, šarmantnog osmijeha. Iskreno govoreći, očekivali smo “damu s brkovima”, dubokog, hrapavog glasa i muškog stiska pri rukovanju. A ona se opet nije prestala čuditi otkud toliki interes hrvatskog novinara za jedan rekord, star 27 godina. U odgovorima je bila oprezna, očekivala je i “prljava” pitanja. No, Bože moj, vjeruje li danas netko u svijetu sporta da vječiti rekordi nisu bili potpomognuti nekim kemijskim preparatima?

Kao nogometni novinar, u karijeri sam se rukovao s Maradonom, Ronaldom, Marcom van Bastenom, Gullitom, Paulom Gascoigneom i George Bestom, ali nikad sa svjetskom rekorderkom. Iako sam zakoračio u 62. godinu i sedam puta izvještavao s olimpijskih igara, preplavilo me uzbuđenje. Dodirnuo sam vječnost, ruku koja je bacila svjetski rekord, koji nikad neće biti srušen. Osim ako nekom reformatoru iz svjetske atletske federacije ne padne na pamet da bi 22 vječna svjetska rekorda trebalo izbrisati, jer sumnje s njih nikad nisu u potpunosti odagnane...

Na dolazak u Trier motiviralo nas je nekoliko detalja. Prvi je hrvatska bacačica diska, olimpijska pobjednica i svjetska prvakinja Sandra Perković, a drugi je skoro Svjetsko prvenstvo u Pekingu, koje će se od 22. kolovoza događati u Kini.

- Bit ću iskrena, ne pratim intenzivno bacanje diska, jer više nema dobrih njemačkih bacačica, ali sam čula za Sandrine uspjehe i za njezin hitac preko 71 metra. Naravno, pratit ću Svjetsko prvenstvo, jer sam i ja jednom bila dva tjedna u kampu u Pekingu...

Vaš rekord od 76,80 metara već desetljećima prkosi vremenu i ambicioznim bacačicama, poput Sandra Perković. Vjerujete li da će jednom netko baciti duži hitac?

- Ne vjerujem, mislim da moj rekord nikad neće pasti. Iako to nikad ne možete tvrditi, ovisno je to o metodama treninga, a danas se trenira drukčije nego u moje doba. Moj hitac je neponovljiv, bacila sam ga jednom i nikad više. To je bio jedinstven, neponovljiv osjećaj kada mi je disk iskliznuo iz ruke, osjetila sam da se događa nešto posebno...

Današnje bacačice rijetko uspiju dobaciti do 70 metara?

- Ponavljam, i ja sam samo jednom bacila tako daleko, iako sam na treninzima stalno bacala između 72 i 73 metra. Sve je pitanje treninga, pripreme, psihološke čvrstine...

Metode treninga istočnonjemačkih sportaša bile su posebne i tajanstvene?

- Metode su doista bile specijalne. U Lotharu Hildebrandu, koji je, na žalost, umro prije četiri godine, imala sam prvoklasnog trenera. Bio je kreativan i domišljat, zasipao me novim vježbama kako bi pojačao snagu i tehniku bacanja. Pogotovo kada je u pitanju bila snaga, taj dio je vrlo važan i puno smo radili na tome. Nismo tada imali današnju tehnologiju, videosnimke, ali su fotografi radili seriju slika, na kojima se vidio svaki pokret, svaki detalj i onda je trener korigirao stvari. I kada bismo se u treningu približili gornjim granicama, uoči natjecanja, trener bi rekao - sada ćemo se odmoriti da se forma slegne. To iščekivanje je bio najteži dio priprema, to me znalo izludjeti, znala sam izgubiti strpljenje. Ali, onda bacite i nitko vam nije blizu i osjetite da vam “duša gori”...

Vlastima u Istočnoj Njemačkoj je bilo stalo do sportskih rezultata, sport je bio promocija režima? Jeste li bili pod nadzorom i jeste li, kao velika sportašica, imali privilegija?

- Lagala bih kad bih rekla da nismo bile privilegirane, ali smo se morali držati pravila, koja su bila vrlo stroga. S trinaest godina su me doveli u specijalnu školu za vrhunske sportaše. Trenirali smo dvaput dnevno, išli u školu i tu nije bilo popusta, treneri su bili vrlo strogi i nisi smio podbaciti u školi, jer su govorili - život postoji i nakon završetka sportske karijere. Škola je počinjala rano ujutro, nakon toga uslijedio bi dvosatni trening. Poslije ručka opet škola, pa opet trening, a večeri smo provodili pišući zadaće. U subotu smo također išli u školu i trenirali, nakon toga bi nas pustili kući, da vidimo roditelje, operemo rublje i natrag u internat...

U internatu su red nadzirali odgojitelji, svjetlo se gasilo u deset navečer. Dakle, kao u vojsci?

- Ne baš tako strogo, ali, red je bio savršen. Nakon toga sam morala u vojsku, u Nacionalnu narodnu armiju. Ali, bilo je to pro forma, nikada nisam nosila uniformu niti oružje, ja sam vojsku služila kroz sport. Što vam je rezultat bio bolji, to ste dobili viši čin, više privilegija. Dogurala sam do vodnika...

Kako ste doživjeli pad Berlinskog zida? Jeste li bili u euforiji, kao i većina Nijemaca, ili u nekom drukčijem raspoloženju?

- Bila sam sportaš u jednoj urednoj državi i moj život se bitno razlikovao od drugih. Mi smo, bez problema, mogli putovati i u zapadne zemlje. Znali smo da STASI uvijek ima otvorene oči, da prati svakoga od nas, iako ja nikad nisam imala neugodnih susreta s njima, čak nisam vjerovala da oni uopće postoje u tako zastrašujućem obliku, kako se šaptalo. Život sam posvetila sportu, imala sam svoj cilj i, moram priznati, svu podršku tadašnjeg režima. Znala sam da Partija očekuje od mene vrhunske rezultate i tome sam podredila sve...

Ako biste zakazali?

- Događalo se da niste bili dobri kao što se očekivalo i tada ste bili pozvani na razgovor. Rekli bi vam da ne smijete razočarati Partiju, jer, sve što se radi, radi se za Partiju. Tako je i moj sportski rezultat bio doprinos Partiji. Ali, nisam to osjećala kao posebni pritisak, jer na kraju krajeva i moj osobni cilj je bio ostvariti što bolji rezultat, a tako sam ispunjavala i ono što je Partija zahtijevala od mene.

Lukavo sam ostavio najosjetljivije pitanje za kraj. Uz vaš sport i vašu zemlju vezane su i priče o dopingu, zabranjenim stimulativnim sredstvima. Ima li istine u tome?

- Sve je to bilo davno, a još danas se priča, iako nikad ništa nije dokazano. Pa kada me već vučete za jezik, reći ću vam - danas je puno gore, jer, danas se sve vrti oko novca, mi smo samo služili Partiji. Danas neki sportaši ne žele nastupati ako ne dobiju novac, veliki novac. Za veliki novac morate ponuditi i vrhunski rezultat, a to nekad ne možete bez stimulativnih sredstava. Istina je, branim svoje vrijeme i svoj rezultat, ne mogu reći da smo i mi bili nevini, i tu ćemo završiti priču o dopingu...

Nakon povratka iz Wasserlischa razgovarao sam s velikim atletskim trenerom Miljenkom Rakom, koji je stvorio nekoliko ekstra atletičara, od Slobodanke Čolović do Siniše Ergotića. Danas je kondicijski trener nogometaša West Hama. Na pitanje o čistoći rezultata, Rak je rekao:

- Nikada istočnonjemačke atletičare nisu uhvatili na doping kontroli, ne možemo tvrditi da su lopovi ako nemamo baš nikakvog dokaza, osim nadčovječanskih rezultata. Iako su bili jednako dobri sportaši, kao Rusi i Amerikanci, nikada nisu pali. Jesu li njihovi kemičari bili toliko ispred antidoping kontrola, to doista ne znam. Ali znam, jer sam s njima često bio na pripremama, da su imali specijalni tim energetičara, farmakologa, da su imali najmodernije metode treninga. Njihovi sportaši su uvijek bili na najvišoj razini, ali nikad preko toga...

Imali su još nešto:

- Na bugarskoj planini Belmeken, na visini od 2000 metara, DDR je sagradio sportski centar, u koji nikada nije ušao niti jedan stranac. Govorilo se da imaju tunele za napajanje čistim kisikom, da mijenjaju krv sportašima, no, uvjeren sam da je to bio najstručni pristup sportu ikad.

Može li netko dosegnuti Gabriele Reinsch?

- Ne vjerujem. Blanka Vlašić se Kostadinovoj približila na jedan centimetar, no, Sandra je pet metara daleko. Ali, kako kaže Gabriele, disk može jednom “čudno iskliznuti iz ruke” i odletjeti u vječnost...

Iako sam pun divljenja prema atletičarki, koja je karijeru završila 1990. godine na Europskom prvenstvu u Splitu, kao četvrta, sumnja u “onaj hitac” će uvijek ostati. Marita Koch je je prije 30 godina istrčala 400 metara za 47,60 sekundi i nikada se nitko nije približio tom rezultatu, sve atletičarke su istu dionicu trčale najmanje sekundu slabije. Pokojna Florence Griffit Joyner je stotinu metara trčala za 10,49 sekundi, što je vrlo pristojan muški rezultat, Jarmila Kratochvilova također spada u vječne rezultate sa 1:53,28 na 800 metara. Čak i među tim rekordima strši hitac Gabi Reinsch - 76,58 metara. Jesu li sve to kemijski rekordi? Antidoping kontrole nikada nisu u krvi i urinu pronašle nedopuštene supstance...