Onda, smije li bl. Alojzije Stepinac biti proglašen svecem? To se pitanje uplelo u srbijansko-hrvatske političke odnose nakon što je beogradski ministar Aleksandar Vulin našao za shodno da baš o tome očita lekciju u Jadovnu, na komemoraciji žrtvama tog ustaškog logora, gdje su pobijeni brojni Židovi i Srbi.
Uvrijeđeno su reagirali hrvatski dužnosnici. Došao gost u kuću pa vrijeđa sveca nam našega, treba odgovoriti demaršem ili barem konstatirati da gostu manjka kućnog odgoja.
Može biti.
Ali u tim reakcijama na govor, koji je bio namjerna provokacija, ni prva ni zadnja kad je posrijedi ministar Vulin (ne bi inače toga nekadašnjega generalnog sekretara komunističke partije, čiji su prvaci bili npr. Veljko Kadijević i Miloševićeva supruga Mirjana Marković, slao naš osvjedočeni prijatelj Vučić), nekako je izgubljena iz vida jedna sitnica: kanonizacija svetaca nije predmet demokratske rasprave, o njoj ne odlučuju ni parlament ni vlada države čiji je državljanin bio kandidat za oltarsku i nebesku slavu, ni građani na referendumu, nego je to prerogativa njegove crkve.
Sveci crkvama trebaju kao model ponašanja sugeriran vjernicima. Unutar crkve svetac je obrazac koji treba slijediti budući da su svi “pozvani na svetost”, kako je tvrdio sv. Pavao.
Vrijedi i obrat, što bi nekad rekli u školama: svaka se crkva legitimira svojim svecima. Vrag se, kao što je poznato, skriva u detalju (kako je, kažu, Aby Warburg parafrazirao još Michelangelovu polemičku sintezu da je “Bog u detaljima”). Pa se može dogoditi da se detalj, koji je pridonosio “glasu svetosti” u momentu kanonizacije, danas doima bitno drukčijim. Eto, recimo, sv. Pio V. Ghislieri može biti pamćen po dobru kao papa koji se suprotstavio nepotizmu, promovirao osobnu skromnost, ili po trijumfu kao sastavljač Svete lige pobjednice kod Lepanta, ali on je bio i krvoločan inkvizitor koji je ubijao protestante gdje je stigao, istrijebio valdenge iz Apulije, te protjerivao Židove. Danas, kada se papa Frane ispričava valdenzima zbog “nekršćanskog i nečovječnog proganjanja”, nekako se ne čini da je model današnjem katoliku inkvizitorski zelotizam toga svetog pape, niti bi ijednom katoliku u Italiji palo na pamet reći da pripada “Ghislierijevoj crkvi”, čak ni bjesomučnim Salvinijevim ksenofobima.
“Stepinčeva crkva” u nas jest model. Jer se u nas nose (i dalje, ili opet) neki detalji po kojima je Stepinac ušao u povijest (dobrodušni Benigar ističe kako se konfinirani kardinal s uzdahom nostalgije spominje 10. travnja). Ali zadnje nam je i najmanje potrebno nasjesti na Vulinovu provokaciju i baciti se u raspravu tipa koliko anđela mogu plesati na vrhu igle ili je li Stepinac dostojan biti svetac.
To nije državna stvar, barem ako je država zaista odvojena od crkve. A nije ni narodna stvar, u nacionalnom smislu tog pojma. Svetac je unutrašnja crkvena stvar.
Nije, međutim, zgorega zapitati se - budući da su sveci crkvena stvar - s kojeg nam to pulpita (ili amvona) stiže pouka o svetosti (ili svetiteljstvu)? Kada ministar iz Srbije dolazi o tome popovati, da malo vidimo sveca mu njegovoga (on je prvi počeo…). Naime, da bi netko imao pravo zanovijetati u tuđoj kući, morao bi - makar higijene radi - pomesti ispred i iza svojih vrata.
Prije 12 godina sabor Srpske pravoslavne crkve uveo je u kalendar svetih te Crkve pokojnog episkopa ohridskog i žičkog Nikolaja (Velimirovića). Neprekidno je u toj Crkvi bio u upotrebi njegov katekizam Vera Svetih, u kojemu izjednačava “grešnike, zlotvore i ateiste”, roditelje koji ne krste djecu smatra ubojicama, a na drugome mjestu (kao “ubice duša”) izjednačuje s ubojicama sve koji se izjašnjavaju protiv “prave vjere”, tj. pravoslavlja.
Taj novi svetitelj bio je predmet polemike i u samoj Srbiji, ponajprije zbog svoga političkog angažmana. Pisac Filip David dohvatio ga se višekratno, užasavajući se još u Miloševićeva (i Vulinova) doba što se vladika Nikolaj nudi “kao moralna i duhovna vertikala alternativne Srbije”, kao “još jedan opozicijski mit”, “jer iz Velimirovića izviru samo antieuropske i nacionalističke ideje”, jer su “njegove političke ideje bile izuzetno opasne i on je najbolji primjer filozofije palanke i antimodernizma”, jer je bio “antisemit koji se divio Hitleru i uspoređivao ga sa Svetim Savom”.
Pisali smo tada kako će se paliti svijeće “onome tko smatra zlotvorima i katolike i inovjerce, dok se s katoličke strane pale svijeće pred blaženikom koji je smatrao da bi svi problemi bili riješeni kad bi se pravoslavni ‘vratili u krilo’ katolištva”.
Sveti Nikolaj je jasno pisao “Evropa je jeres” (Europa je hereza, kog se vraga Vulinova vlada onamo gura?). Ne treba prevoditi njegov stav: “Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista razapeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam i sveopštu revoluciju, i kapitalizam i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.”
Ela Trifunović Najhaus svjedočila je da je i nju i njezinu majku, obje Židovke, vladika Nikolaj obukao kao monahinje i sakrio u manastiru da im spasi život pred Nijemcima. Da, zanimljivo pitanje: poništava li hvalevrijedno spašavanje nekih Židova (ili Srba, ili Hrvata) sustavno podjarivanje mržnje prema njihovoj zajednici (poslanoj k Vragu, kao “njihovu ocu”)? “Svetačka aureola ne znači bezgrešnost”, pravdao je svetog Nikolaja protođakon Ljubomir Ranković.
Dobro je to reći u Crkvi gdje je svetac svecu oči iskopao: sveti kralj Milutin oslijepio je svoga pobunjenog sina svetog kralja Stefana Dečanskoga.
I tada je, i ondje, posvećivan ne svet život, nego državna politika. Tako i politika svađe sa susjedom, omraze na drugoga i drukčijega, sijanja vjekovne podjele i mržnje, pa i u ime zajedničkog Boga.
Sam sveti Sava je tome pridonio, znatno i trajno. Iako su i on i njegov otac Stefan Nemanja kršteni u katoličkom obredu, kako je pisao akribični Turčinović, iako je kraljevska insignija za svoga brata Stefana, a onda i pravo da ih blagoslovi, izmolio od pape Honorija III., on je prvi počeo razdvajati stanovnike na pravoslavne i katolike, zasijavši sjeme koje će nicati od Jadovna i Jasenovca do Ovčare i Škabrnje.
Sve dotad organizacija Crkve svugdje na Balkanu, bez obzira na raskol, bila je jedinstvena - sav je teritorij bio podijeljen na biskupije (eparhije, dijeceze), a pripadnost istočnom ili zapadnom obredu, te jurisdikciji Rima ili Bizanta, ovisila je, zapravo, o opredjeljenju biskupa (naravno da je to opredjeljenje ovisilo opet o nizu drugih okolnosti). Događale su se, tako, velike promjene, ali nisu bitno utjecale na organizaciju. Na primjer, dalmatinski su biskupi jedno vrijeme priznavali opet vrhovništvo Bizanta, pa su podržali carigradskoga ekumenskog patrijarha Fotija protiv pape. Sava je osnovao eparhiju u Žiči da bi suzbio ugarski utjecaj iz Kalocse (odakle su već Nadbiskupiji splitskoj oteli velik teritorij i osnovali ugarsku biskupiju u Zagrebu, gdje je ugarski kralj imenovao ordinarija sve do 1918.). Na teritoriju Kotorske biskupije osnovao je Humsku eparhiju, na teritoriju Barske nadbiskupije Zetsku, udarivši tako temelj udvojenim administracijama u crkvi i ratu za duše. Proglasio se arhiepiskopom ni srpskim ni pećkim, nego “Dalmatije i Dioklitije”, virtualno svrgavajući splitskog nadbiskupa (koji je do 1828. nosio naslov “primas Dalmacije i cijele Hrvatske”) te barskog nadbiskupa (kojemu i danas pripada titula “primas Srbije”).
Točno, nije posrijedi bila vjera nego politika, i to politika teritorijalnog presizanja i mržnje. Može se i u to ime dijeliti lekcije susjedima - ali je jasno da to onda nije etička tema, nego nemoralna travestija osvajačke politike.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....