Imamo li mi pravo iskapati tuđe živote - i smrti?

Ti znaš da te sutra čeka teren?!”, prene me u drijemanju telefonski poziv Jacqueline Balen, Ravnateljice zagrebačkog Arheološkog muzeja. Ona je, zajedno s Muzejom Slavonije, prije dva tjedna organizirala moje predavanje u Osijeku te je odlučila ispuniti moju davnu želju da kopam s arheolozima. Tako sam četiri dana, posve nespreman, proveo u rukama hrvatskih arheologa - i mnogo toga naučio.

Mini-turneja najprije je uključivala odlazak na Vučedol, vjerojatno najvažniji arheološki lokalitet u Hrvatskoj. No, spektakularni Muzej vučedolske kulture bio je sad u drugom planu. Na friškoj sondi čekao nas je nestor hrvatske arheologije, prof. Aleksandar Durman koji me nesebično inicirao u vučedolsku eneolitičku metafiziku. Bez oklijevanja kleknuvši na pod, komadićem kamena po svježoj zemlji crtao mi je zviježđe Oriona, položaj Sunca i ostale motive s netom pronađene posude na kojoj su stari Vučedolci odlučili bilježiti trenutak u vremenu. Nije trebalo dugo da se dotaknemo šamana, Indoeuropljana, Aleksandra Makedonskog te, na moje veliko zadovoljstvo, drevnog Egipta. Prepoznavši u sondi nekoliko svojih studenata odglumio sam znanstvenu strogost skrivajući pritom beskrajno zadovoljstvo činjenicom da hodam kroz labirintske ostatke nastambi kulture koja je, kako reče prof. Durman, ishodište cijele današnje Europe.

Sljedeći lokalitet bio je Batina. Oduvijek sam htio posjetiti to mjesto - ne zbog ostataka rimskog vojnog logora, ne zbog prapovijesnih krhotina koje doslovce izviruju same od sebe iz zemlje već zbog arheologije - ali one filmske. Na Batini je, naime, 1947. podignut Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji Antuna Augustinčića.

Vrijeme za okrepu

Kako je Milan Katić 1948., baš uvečer IB-a, snimio istoimeni dokumentarni film, u kojem gledamo predane klesare iz Pučišća na Braču, kao i majstora Augustinčića, kako izrađuju monumentalni spomenik, bilo je zanimljivo na samom lokalitetu arheolozima pokazati film o nastanku spomenika - film koji zapravo pokazuje oblikovanje gline, izradu kalupa i lijevanje metala - jednom riječju osnovu svakog arheološkog nalaza. Nakon što u filmu čujemo i poruku maršala Staljina jugoslavenskim narodima, bilo je jasno da je došlo vrijeme za okrepu. Moji vodiči su, naravno, arheolozi koji doslovce znaju kako podzemne, tako i nadzemne gastronomske i enološke putove Baranje. “Život arheologa je divan!”, pomislim doslovce se utapajući u jelenjem perkeltu da bi me Jacqueline opet prenula: “Ovako, jasno, nije svaki dan. Sutra ćeš, konačno, vidjeti kako se stvarno radi”. No, tijekom noći polako me počela hvatati jeza. Znao sam da arheolozi obožavaju započinjati rad što ranije (zbog jakog sunca između ostalog) pa me oduševio Jacquelinin SMS: “Nešto se zakompliciralo... nećemo te skupiti prije podneva”.

U podne, zajedno s Vlatkom, konzervatoricom iz Ministarstva kulture, putujem prema Viškovcima, selu pored Đakova gdje nas očekuje arheološka sonda. Razgovaramo putem o najtužnijem aspektu hrvatske arheologije - zakonskoj regulativi. Prema njoj, svaki građevinski poduzetnik ili investitor, ako na lokalitetu na kojem želi nešto graditi naleti na arheološke ostatke, dužan je pozvati konzervatore te o svom trošku financirati arheološka iskapanja... “Čekaj...”, prekinem konzervatoricu... “... pa ovo je ipak Hrvatska... arheološka iskapanja su skupa... oko građevine se uvijek motala i mafija... događa li se da se nalazi ne prijave nego jednostavno ili pokradu ili unište? Sve to kako bi se izbjeglo plaćanje istraživanja...”, pitam nevoljko, a Vlatka samo sjetno ustvrdi: “Jako često...”.

Stižemo napokon u Viškovce, mjesto identično većini filmskih scena Vrdoljakove “Duge mračne noći”. Tu čekamo prijevoz do dva kilometra udaljene sonde. Napokon, u daljini vidim kako frca blato i voda te se polako kroz zelenilo promalja Toyotin džip. Za volanom je Denis koji je s jučerašnjeg kombija danas očito unaprijeđen. Putem razgovaramo o tome kako teroristi diljem svijeta koriste baš ovakve džipove jer su nevjerojatno pouzdani na svim terenima.

Arheološki lokalitet na kojem, nakon deset minuta vožnje, izlazim iz kombija izgleda, u najmanju ruku, kao košnica. Veliki broj ljudi obavlja fizički iznimno zahtjevne poslove u krajnje skučenim uvjetima. U zraku nema ni traga jučerašnje baranjske dokolice. Denis me vodi lokalitetom i gledamo dvije sonde. Jednu kvadratnu, jako duboku i drugu pravokutnu, nešto pliću.

Caravaggio u blatu

Iz one dublje čujem Jacquelinu kako me pozdravlja, približim se i vidim ravnateljicu muzeja kako na koljenima istražuje jamu. Ideje o arheološkom glamuru, tako lijepo njegovane na filmu, ovdje su se zauvijek rasplinule. Denis mi objašnjava kako lokalitet pripada ranom brončanom dobu i obuhvaća kasnu vučedolsku i ranu vinkovačku kulturu. Prilazimo drugoj sondi i moj mi vodič, s neočekivanim žarom u očima, prišapne: “Hoćeš vidjeti sad pravu erotiku”? Moje oči instinktivno poskeniraju arheologinje unutar sonde ne znajući na koju točno on misli. “Pogledaj ovo”, kaže Denis skočivši u sondu... “paljevinski trag... ostatak poda... ostatak zida koji se srušio na to tijekom požara... sve to dogodilo se prije 5000 godina! Što kažeš, ha? Čisti seks!”.

Gledajući po sondi uočim zatim Maju, arheologinju čije me profinjene crte lica odmah podsjete na nekoliko Caravaggiovih slika. No i ovdje se raspline moje snatrenje jer Maja kleči u blatu pred jamom iz koje, nevjerojatno nježno, vadi komade razbijene keramike. Ručka odlomljenog vrča posebno se ističe i Maja mi priča kako upravom gledam jamu za otpad, kantu za smeće jedne prapovijesne civilizacije. “Ne smeta ti što ta civilizacija nema pisanih tragova?”, pitam. “Kako nema... pogledaj urese na keramici... pogledaj druge nalaze... oni nam pričaju na svoj, jedinstven, način.” Približava mi se odmah Ana i pokazuje nekoliko predmeta: “Vidi! Urešen jelenji rog, ukrašena keramika... to je njihov jezik”. Pitam Anu o metodologiji rada. “Ja sam kao arheolog počela tako što sam s monumentalnih rimskih nalaza svojevremeno skidala mahovinu. Imam male prste pa su me za to odredili. To je bilo još na studiju - užas!”, smije se Ana. “Sada, pak, radim posao koji ljudi smatraju dosadnim. Klasificiram nalaze, vodim dnevnik iskapanja, razvrstavam pronađeno... Ja sam privatno sve samo ne dosadna, ali eto... netko mora i ovo!.” Prolazim s Anom kroz njene bilješke i jasno mi je da bih je, zbog predanosti i pedantnosti, i ja zaposlio na tom poslu.

Sonda sa štapom

Zadubljen u novopronađenu keramiku čujem u pozadini kako dva ženska glasa komuniciraju nepoznatim jezikom: “136.2!!!”, viče jedna. Nakon kraće pauze čuje se odrješito “dalje!!!”. Pogledam i vidim Maju kako sad stoji u sondi sa štapom koji na vrhu ima malu prizmu i dovikuje se s udaljenom Jelenom. Ona gleda kroz svojevrsni teodolit i glasa se jedino s “dalje!!!”. Zabavljen time dolazim do Jelene da mi objasni što radi. “Maja prolazi sondom i na određene točke stavlja onaj tamo štap s prizmom. Ja je kroz ovu tu baznu stanicu tražim i ona mi javlja arheološke oznake. Baza je kalibrirana s ranije utvrđenim geološkim točkama tako da kad u nju ubacim Majine podatke, spojimo sve to skupa u AUTOCADU... Znaš što je autocad?”, odlučno me zaskoči vjerojatno vidjevši da sam se malo pogubio u tehnikalijama. “Znam... to koriste arhitekti...”, izvučem se. “Da, i oni... e sad, kad imamo sve te podatke, njima dodamo zračne snimke i dobijemo što?”, pita me Jelena, a ja kao na ispitu koji nisam spremio: “dobijemo... dobijemo... tlocrt sonde?”. “Ne!”, kaže pomalo sjetno Jelena, shvativši da nisam čovjek od tehnike. “Dobijemo 3D izgled sonde, kužiš?!” Na kraju, propadne i moj finalni pokušaj da si osvjetlam obraz. “Ovo s bazom, sve to tehničko znanje... specijalizirala si se za to?”. Jelena me pogleda u čudu: “Ma kakvi... pa ovo je jedna od osnova posla... to ti je jednostavnije nego smartphone”, kaže, vikne “dalje!!!”, a ja se udaljim neprimjetno u džepu pogladivši svoj, očito prapovijesni, mobitel.

Mjesto za odmor

Na svakom lokalitetu, pa tako i ovom, postoji mjesto za odmor pod suncobranima. Sjednem i dočekam napokon Jacquelinu. “Kak’ ti se čini?”, pita me. “Fenomenalno! Imaš sjajne ljude...” - i tek tada uočim da se lokalitetom probija poznata glazba. Arheolozi iskapaju i slušaju, uz mobitel spojen na mali zvučnik, Olivera Mandića! “Onda si ovo zaslužio”, kaže Jacqueline prije odlaska i pruži mi dva tajna poroka - Bajaderu i Coca-Colu. No, vrlo brzo primijetim da već neko vrijeme sjedim sam i da svi drugi ozbiljno rade. Ipak, miris čokolade privuče najprije Maju, zatim Denisa s kojim se opet upustim u razgovore o filozofiji same arheologije. “Koliko ima smisla sve ovo skupa?”, pitam ga. “Ja se baš to često pitam”, kaže on i nastavi: “Kopamo tuđe smeće, kopamo tuđe živote, vidimo sve to skupa, sakupimo fragmente nečijih života, to završi u muzeju u depou ili u vitrinama i to je to... Često me muči i moralna opravdanost svega toga... Imamo li mi pravo iskapati tuđe živote - i smrti?”. Zaključimo kako su to pitanja koja treba postaviti ali na njih jednostavno nema odgovora.

“Što je sa šmirantima?”, pitam Anu koja je došla na kratku pauzu. “Kojim šmiranitma?”, pita Ana. “Pa, znaš, uvijek ima ljudi koji djeluju zaposleno a zapravo ne rade ništa...” “Pa kao što vidiš, odgovara Ana, ovdje su svi oni koji vole svoju struku i vole raditi. Ovi koje ti spominješ nitko ne vodi na iskapanja.”

Sad se polako skupljaju oko stola i drugi kako bi kušali slatko, popili malo vode, pive i kole, ili pak popušili cigaretu. Pitam ih zbog čega su studirali arheologiju. “Zbog filmova!”, uglas će svi. “Od Indiane Jonesa do velikih povijesnih spektakala - sve smo to gledali i zato smo tu. Ljudi misle da je život i rad arheologa nešto glamurozno... a vidio si da je to zapravo čista fizikalija, blato, prljavština... i sunce koje peče.” Pitam ih tko je onda na njih, od hrvatskih arheologa, najviše utjecao. “Ah... jedna i jedina... Marina Milićević Bradač, slažu se svi... znanje, stav, stručnost, izlazak iz okvira... sve to nosimo sa sobom i danas kad smo diplomirali”, kažu gotovo u isto vrijeme. Drago mi je to čuti jer sam se bojao da bi odgovor mogao biti nitko, kako to već bude kod mladih ljudi. Prešutim, naravno, podatak da je dotična bila i moja omiljena profesorica.

Napokon, u daljini čujem zujanje koje može označavati samo jedno - stigao je dron! Svatko se udalji prema svom poslu a ja oduševljeno počnem promatrati kako se dron polako diže u zrak, propeleri ga drže uravnoteženog, povezan je s tabletom na kojem gledam što se snima. Pitam Hrvoja, koji nadgleda pilotiranje dronom, koliko metara može ići uvis ili u daljinu. “Dva kilometra... može on i dalje, ali ideja je da se vrati.” “Je li bilo kakvih nesreća?”, upitam aludirajući na nedavni koncert Enrique Iglesiasa na kojem mu je dron iskasapio prste. “Ma kakvi... postoje samo idioti koji taj genijalni uređaj zlorabe - poput nedavnog incidenta s albanskom zastavom... zbog takvih stvari bojim se da bi mogle biti svima uvedene ozbiljne restrikcije.” No, tek kad se dron toliko uzdigao da više nije bio prepoznatljiv, gledajući na tabletu kako čitav lokalitet izgleda, napokon mi je postao jasan kontekst lokaliteta. Nalazimo se na prirodnoj uzvisini s koje se pogled daleko pruža. Ta je uzvisina nekad davno bila prirodno zaštićena jezerom Jošavom i bila je time sasvim pogodna za naseljavanje. Zbog toga brojni tragovi naselja toliko i vesele arheologe. Dok se tako dron prizemljivao a na zemlji je Josip detaljno fotografirao sondu, pozadinska se glazba naglo promijenila. Započeo je “Personal Jesus” Depeche Modea. “Ljudi, spremajte sondu!”, poviče Jacqueline kao voditelj iskapanja, te sam shvatio da je vrijeme ručku te je iskapanje gotovo za danas. U samo par minuta sve je bilo počišćeno i spremljeno. Uigranost ove ekipe me fascinirala. “Brzo je došao ručak”, govorim zadovoljan Jacquelini na povratku. “Tebi da”, kaže ona. “Oni tu rade od 7 ujutro!”

Najteži poslovi

Oproštajni ručak u Đakovu bila je dobra prilika da shvatim kako su arheolozi zapravo posebna vrsta ljudi. Kad ih vidiš u poslu, shvatiš da su to marljivi ljudi koji rade fizički iznimno zahtjevan posao. Ne vidiš ih, međutim, kada doma pišu radove i knjige temeljene na svojim iskapanjima. Vidiš ih kada predaju na fakultetu a ne vidiš ih kada pripremaju svoje izložbe. Čini mi se da su to ljudi koji, posljednji u ovoj našoj civilizaciji, kao vrhunski intelektualci obavljaju najteže fizičke poslove bez da ih na to tjeraju Crveni kmeri. Rade to zato jer to žele, zato jer to vole. Zbog toga mi je još i draže što većina ljudi misli da po jamama Baranje kopaju Tutankamonove grobnice. Možda im zbog toga, napokon, i poraste društvena prepoznatljivost. To su apsolutno zaslužili, voljeli mi Olivera Mandića ili ne.