Hrvatskom kulturom i politikom vladaju ljudi bez znanja, talenta i uvjerenja

U prosincu 2009. godine, uoči posljednjih predsjedničkih izbora, hrvatsku je kulturnu i političku javnost zatresao jedan ozbiljni, baš dubinski skandal: mediji su, naime, u formi plaćenog oglasa objavili pismo potpore grupe kulturnih djelatnika Milanu Bandiću, a među potpisnicima nalazio se velik broj ljudi koji su bili ideološki neusporedivo bliži Bandićevu protukandidatu Ivi Josipoviću nego zagrebačkom gradonačelniku.

Pa su tako, primjerice, jedan Paolo Magelli i jedan Rade Šerbedžija podržali predsjedničku kandidaturu čovjeka koji je usred izborne kampanje nastupao u društvu ratnog zločinca Tomislava Merčepa. Glavni razlog zbog kojeg je niz protagonista zagrebačke kulturne scene javno podržao Bandićev pokušaj da postane predsjednik Republike bio je, dakako, materijalne naravi.

Skoro svi oni uživali su u gradskim sinekurama; skoro svi su dobili ovu ili onu vrstu potpore gradonačelnika, od gradskih kulturnih institucija ili od zagrebačkog Ureda za kulturu, pa su se sada smatrali dužnim vratiti uslugu, ili su, naprosto, procijenili kako je važnije učvrstiti svoje budžetske pozicije nego se upuštati u bilo kakve vrijednosne sporove.

Oglas potpore kulturnih djelatnika Milanu Bandiću, među kojima gotovo da su dominirali oni ljudi ideološki bliski Ivi Josipoviću, najočigledniji je primjer dugogodišnje kulturne korupcije u Hrvatskoj, koja gotovo dnevnim ritmom proizvodi niz ekscesa, od kojih je i dalje najsmješniji bio izbor Duška Mucala za intendanta splitskog Hrvatskog narodnog kazališta.

Podrška izvoru novca

Hrvatska je kultura u stanju permanentne korupcije - zamalo neovisno o tome tko je na vlasti - ne samo zato što se nije kadra izboriti za materijalnu neovisnost (osim toga što je naše tržište malo, dio kulturne produkcije nužno i uvijek mora biti državno sponzoriran), nego zato što već beskrajno dugo živimo u kulturi mediokriteta. Ili, budimo iskreniji, u skoro potpunoj diktaturi mediokriteta.

A u diktaturi mediokriteta na većini natječaja ne vrijede stvarni kriteriji, nego kriteriji lošijih ili povezanijih, pa je stoga sasvim logično da naši vrijedni kazališni, filmski i književni lijevi liberali, ili, dapače, ultraljevičari, na predsjedničkim izborima podržavaju jednog Milana Bandića: Bandić je, simbolički govoreći, u nedostatku drugih, čvršćih kriterija, jedini pouzdani izvor novca za razne njihove projekte. Hrvatska kulturna korupcija tek je jedna od posljedica hrvatske diktature mediokriteta.

Naša diktatura mediokriteta osobito je snažna na kulturnoj i na političkoj sceni (ali i u čitavom nizu drugih djelatnosti, kojima se ovdje nemamo prostora baviti) te vrlo dobro koincidira s dominacijom trasha u medijskom prostoru, o čemu smo ovdje pisali prije godinu dana: radi se o razmjerno bliskim pojavama, s katkad podjednakim uzrocima, i predvidljivo sličnim javnim manifestacijama.

Diktatura mediokriteta već je davno zarazila većinu kulturnih i skoro sve političke institucije.

Diktatura mediokriteta, u kojoj vrlo često sudjeluju i oni koji sasvim sigurno nisu mediokriteti (ali se ne žele buniti protiv prevladavajuće klime u svojim mikrosvemirima, ili, naprosto, zastupaju toliko privatne interese da se ti interesi ne mogu razumljivo interpretirati u javnosti), karakteristična je, osim po inherentnoj korupciji, i po nesnošljivosti prema stvarnim osobnostima (ako te osobnosti iskaču iz kolektivno utvrđenih mjerila), po promociji loših talenata i prosječnih znanja, i po alergičnosti na bilo kakvo stvarno samopropitivanje.

Petkovićev pokušaj

Uz osobnost, jedan od najvećih neprijatelja hrvatske diktature mediokriteta jest meritokracija, ili, posve jednostavno rečeno, stvarni, mjerljivi, zabilježeni rezultati u određenoj djelatnosti, koji raspršuju mistifikaciju dominirajućeg in crowda.

Uzmimo, naprimjer recentnu polemiku između predsjednika Hrvatskih društva pisaca Nikole Petkovića i kolumnista Jutarnjeg lista Miljenka Jergovića. Ovdje prvo želim reći da mi ne pada na pamet braniti sve Jergovićeve političke stavove: u krajnjoj liniji, ja sam, kao urednik Jutarnjeg lista, prije par godina odbio objaviti jedan Jergovićev tekst jer sam ga smatrao politički izrazito nekorektnim.

Međutim, pokušaj Petkovićeva napada na Jergovića ne samo da je pomalo nizak zbog korištenja krivih citata (što je Jergović pokazao u sjajnom članku objavljenom u utorak u Jutarnjem), ne samo da je pomalo besmislen u sugestiji da Jergović simpatizira Dražu Mihajlovića (zbog toga što je ustvrdio da je Draža Mihajlović trodimenzionalni lik: pa to su i Hitler i Staljin i Lenjin i Mussolini; kakve to, pobogu, veze ima s političkim simpatijama, kako to već godinama tvrdi dio hrvatske kulturne i političke prosječnosti); pokušaj Petkovićeva napada na Jergovića karakterističan je za hrvatsko mediokritetstvo poglavito zato što gospodin Petković nije mogao ne spomenuti Hrvatsko društvo pisaca, kojem predsjeda.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista