ZNANSTVENICA ZA JUTARNJI 'Političari ne žele reformirati državne tvrtke jer je tu moć'

Oporaznim podacima koji pokazuju da u Hrvatskoj manje ljudi stvara vrijednost kojom financijski pune proračun, a većina ljudi živi od prihoda koji dolaze redistribucijom novca iz budžeta ili radi u državnim tvrtkama razgovarali smo s Maruškom Vizek, znanstvenicom s Ekonomskog instituta u Zagrebu.

VELIKI SPECIJAL JUTARNJEG Otkrivamo tko puni proračun, a tko je ovisan o državi

Smatrate li da pokazatelji iz istraživanja Jutarnjeg daju realnu sliku Hrvatske?

- Nažalost, da. Ako znamo da u privatnom sektoru radi ukupno 841 tisuću ljudi, od kojih 626 tisuća u poduzećima, 192 tisuće u obrtima, a 23 tisuće su aktivni poljoprivrednici, dok državni sektor, u koji uključujemo i državnu i lokalnu upravu, i javne službe i državna poduzeća, zapošljava 381 tisuću ljudi, dođemo do omjera dva zaposlena u privatnome sektoru na jednog zaposlenog u javnom sektoru u najširem smislu te riječi. Dodatni teret na leđima privatnog sektora je 1,1 milijun umirovljenika, čije se mirovine dijelom financiraju iz socijalnih doprinosa zaposlenih, dok se razlika pokriva iz proračuna. Ako i umirovljenike uključimo u jako široku definiciju javnog sektora, ispada da u ‘javnom sektoru’ imamo približno 1,5 milijuna ljudi naspram svega 841 tisuću zaposlenih u privatnom sektoru. Omjer je izrazito naklonjen prema ‘javnom sektoru’, pa nije nikakvo čudo što se samo pet od 127 gradova u zemlji može pohvaliti da na jednog čovjeka koji prima plaću od države, grada ili državne kompanije ili je pak u mirovini dolazi više od jednog čovjeka koji radi u privatnoj kompaniji.

Može li daljnje rezanje državne potrošnje na plaćama državnih službi donijeti bolji život građanima?

- Za ekonomiju bi dugoročno bilo optimalno kada bi plaće u državnim službama i javnim poduzećima odražavale razinu proizvodnosti tih službi i poduzeća. Međutim, zbog činjenice da reforma državnih službi nikada nije provedena, ne postoji ni sustav koji bi mjerio proizvodnost zaposlenika, pa proizlazi da je jedini način racionalizacije rashoda za plaće njihovo linearno rezanje. No, treba reći da linearno rezanje plaća javnih službi ima i svoju negativnu stranu, a to je negativna selekcija zbog koje najkvalitetniji zaposlenici napuštaju državne službe, a ostaju oni koji nisu zapošljivi negdje drugdje. Ta je negativna selekcija rezultirala time da državna uprava nema kompetencije. To se najbolje vidi u činjenici da ostvarivanje proračunskih planova najviše zapinje u provedbi projekata iz europskih fondova. Takvi projekti iziskuju kompetentnu i dobro organiziranu državnu upravu, a kako naša to nije, najviše podbacuje ispunjenje planova vezanih uz europske projekte.

Što je onda rješenje?

- Da su vremena drugačija, umjesto linearnog rezanja plaća, puno poželjnije bi bilo uvesti sustav koji bi omogućio praćenje i evaluiranje rada svakog službenika. Takav sustav bi omogućio nagrađivanje najboljih i kažnjavanje najlošijih, a sve u cilju racionalizacije poslovanja i povećanja kvalitete usluga u javnim službama. No, za izgradnju takvog sustava potrebne su godine, nijedna Vlada do sada nije pokazala interes za takvu reformu, a mi zbog stanja naših javnih financija godine više nemamo.

I sami ste istraživali razlike državnih i privatnih poduzeća, koliko bi hrvatskoj ekonomiji pomoglo ustrojavanje državnih tvrtki po uzoru na privatne?

- Kada je koncem 1993. donesen Stabilizacijski program, njegova prva faza uključivala je antiinflacijski program. Nakon što je inflacija suzbijena, naglasak je trebao biti stavljen na ubrzanu privatizaciju i demonopolizaciju u cilju povećanja efikasnosti i konkurentnosti, na uravnoteženje državnog proračuna i proces sanacije banaka. Možemo konstatirati da dvije od tri mjere druge faze Stabilizacijskog programa nikada nisu provedene. Proračun nikada nije stabiliziran, a kao posljedicu imamo galopirajući javni dug. Činjenica da dan danas imamo 1420 poduzeća u djelomičnom ili potpunom državnom vlasništvu koja zapošljavaju 134 tisuće ljudi nedvojbeno sugerira da nisu provedene ni privatizacija, ni demonopolizacija. Budući da pokazatelji poslovanja državnih poduzeća sugeriraju da ona zaostaju kako za rezultatima privatnih kompanija u zemlji, tako i za konkurentima iz svojih branši u regiji, logično se nameće zaključak da bi državna poduzeća poslovala bolje kada bi bila ustrojena po uzoru na privatne kompanije. Na kraju krajeva, zar itko racionalan doista očekuje da Vlada, pokraj svih problema s kojima se suočava, može efikasno upravljati sa 1420 poduzeća?