ŽENA KOJA JE ODBILA PONUDU MOSTA DA POSTANE PREMIJERKA Odlučivat će se puno teže nego dosad, svaka stranka s barem 3 zastupnika moći će blokirati odluke

Hrvatska se nalazi u proceduri prekomjernog proračunskog deficita pa se uspostavljanje fiskalne ravnoteže nameće kao jedan od najvažnijih zadataka nove Vlade. No, uz sastav Sabora, određen posljednjim parlamentarnim izborima, ostvarivanje i održavanje fiskalne discipline bit će velik izazov.

Naoko je za uspjeh Vlade presudna njezina umješnost u postavljanju primjerenih strateških ciljeva te mjera za njihovo ostvarivanje. No, to nije potpuno točno. Naime, na ishode u području ekonomske, pa tako i fiskalne politike utječu i obilježja političkog sustava koji nastaje ne samo kao posljedica volje birača nego i izbornih pravila. Pritom je važno je li izborni sustav proporcionalan ili većinski te je li izborni prag visok ili nizak. Pokazalo se da proporcionalni izborni sustavi, osobito ako je izborni prag postavljen nisko, češće rezultiraju koalicijskim vladama, dok većinski ili mješovito većinski sustavi iznjedre uglavnom jednostranačke vlade.

Istraživanja su pokazala da se sklonost prekomjernoj javnoj potrošnji povećava s brojem stranaka u parlamentu, brojem stranaka u vladi i ideološkim razlikama među njima te dovoljnim brojem zastupničkih mandata za blokiranje odluka ostalih stranaka koje čine vladu. To je posljedica problema ‘zajedničkog dobra’. On nastaje zbog toga što političari u pravilu djeluju u korist uske skupine njihovih glasača, ne mareći za troškove koje će takvo djelovanje uzrokovati za široku skupinu poreznih obveznika. Što je veći broj stranaka koje mogu odlučivati o korištenju proračunskih prihoda, to je problem ‘zajedničkog dobra’ izraženiji, a javna potrošnja viša.

U Hrvatskoj je izborni sustav od 2000. godine proporcionalan, a izborni prag je postavljen nisko. Međutim, da bi stranke ostvarile mandat, moraju prijeći izborni prag na području pojedine izborne jedinice. Zbog toga, kao i zbog primjene D’Hondtove metode pretvaranja glasova u zastupnička mjesta, ulazak u Sabor nije lako ostvariti. Stoga stranke povećavaju svoje izglede za ulazak u Sabor udružujući se u predizborne koalicije. Posljedica takvog sustava je velika fragmentiranost vlasti.

U tablici su rezultati izbora za saborske zastupnike od 1992. do danas. Zadnji su izbori rezultirali ulaskom velikog broja stranaka u Sabor, s tim da Domoljubnu koaliciju čini osam stranaka, Hrvatsku raste šest, dok su Naprijed Hrvatska i Koalicija rada i solidarnosti računate kao jedna stranka zbog malog broja mandata. Kada bi se pribrojile sve stranke koje čine ove koalicije, tada bi broj stranaka u Saboru iznosio čak 37. U takvom će sustavu odlučivanje biti teže nego u prethodnom mandatu, a moglo bi se pokazati da to neće ići na ruku ni prijeko potrebnoj fiskalnoj konsolidaciji ni provedbi reformi.

Kako se sada čini, Vladu će činiti devet stranaka i zastupnici nacionalnih manjina ili čak pet stranaka više nego do sada, a čak četiri stranke moći će blokirati odluke ostalih stranaka koje čine Vladu. Budući da stranke koje će formirati Vladu podržava 78 zastupnika ili samo dva više nego što je potrebno za većinu u Saboru, svaka stranka koja ima barem tri zastupnika može onemogućiti donošenje odluka. Takvu će mogućnost imati HDZ, Most, HSP AS i zastupnici manjina. Vjerojatnost veta bit će i veća ako se uzme da će stranke unutar vladajuće koalicije, a koje imaju dva saborska zastupnika, formirati zasebne klubove u Saboru, koji bi također mogli djelovati autonomno te blokirati donošenje odluka.

O ideološkoj distanci među strankama koje će formirati buduću Vladu ne možemo suditi na temelju egzaktnih pokazatelja jer ih, na žalost, nemamo. No, sudeći po dugotrajnom procesu dolaska do parlamentarne većine, možemo ocijeniti da je prilično velika.

Rezultat političkog procesa ne može se ex post mijenjati, kao niti izborni sustav koji ga je proizveo, pa nova Vlada, ako bude predana ostvarivanju fiskalne discipline, mora promijeniti metode. U interesu fiskalne (samo)discipline stranke koje budu formirale Vladu mogu sklopiti sporazum u kojem će nedvosmisleno definirati fiskalne ciljeve i obvezati se na njihovo ostvarivanje. U tom sporazumu treba uvažiti postojeće fiskalno pravilo, a preporuka je da se ograniči i nominalna visina javnih rashoda kako Vlada u nastojanju stabilizacije javnih financija izlaz ne bi tražila u povećanju poreznog opterećenja. Kako izborna pravila i ubuduće ne bi doprinosila prekomjernoj javnoj potrošnji, i njihova reforma ne bi bila naodmet.